Safari u Sarajevu: jer se može

Piše: Sanela Pliško

Najperfidniji oblici zla oblikuju se u zonama moći. Ondje je, bez izuzetka, sve dostupno za cijenu. Što je “roba” nedostupnija, to su načini pribavljanja podmukliji. Trgovine organima, snuff industrija, mreže poput onih na otocima pedofilije ili “lovačkog turizma” na ljude u ratom opkoljenim gradovima nisu ekskluzivnosti modernog doba, nego su u njemu postale dostupnije. Potonje je ishodište kratkog romana Safari u Sarajevu Andreja Nikolaidisa. 

Prije čitanja valja ostaviti po strani sugestivnost naslova. Riječ je o djelu koje se oslanja na napise o “turističkim” vikend-aranžmanima lova na ljude, ali se s početnog uporišta okreće prema izrazito mračnom, nihilističkom pogledu na svijet u kojem se zlo prenosi i ponavlja jer je u rukama onih koji to mogu kupiti i platiti. U tom trgovinskom apsurdu žrtva nije birana, nego dostupna, kao u odogovoru na pitanje “Zašto baš mi?” iz filma The Strangers (Bertino, 2008.) kada jedan od napadača odgovara: “Zato što ste bili kod kuće.”

Upravo ta banalnost odgovora čini takav nasumični odabir žrtve nepodnošljivim. U ovoj se knjizi iz njega razvija potraga za počiniteljem.

Tekst otvara niz uvodnih aluzija, od ironijske slike “najboljeg mogućeg svijeta” (Voltaire, Candide) do teze o metku koji je, nakon što je usmrtio Franza Ferdinanda, nastavio svoj put i pogađa mete i danas. Pojavljuje se i pitanje samoubojstva, ovdje postavljeno kao etičko pitanje s roditeljstvom kao jedinim razložnim argumentom protiv, dok se primjerice kod Camusa isto pitanje vezuje uz svijest i odluku da se unatoč besmislu nastavi živjeti. Postavlja se i pitanje slobode, načina na koji se ona tumači i prilagođava, tako da sredstva postaju prihvatljiva ako vode prema njezinu ostvarenju. (…otisci Principovih stopala… su i dalje tu, koliko da posjete kako se iluzije o slobodi i navike da se neprekidno širi lista onoga što je za slobodu dozvoljeno počiniti kudikamo teže riješiti no ropstva).

Nakon jasno postavljenog tona, uz povremene crnohumorne pomake, postupno se uvodi niz likova, često oblikovanih kroz prepoznatljive, ponegdje i stereotipne pozadine. Jedno je poglavlje pritom u cijelosti posvećeno figuri psihopata, koja podsjeća na lik ubojice iz Kad jaganjci utihnu (T. Harris). Tada se pripovijedanje premješta u njegov glas, hladan i hiperracionaliziran, čak i u opisima nasilja. Unutarnji monolozi su mučni, osobito u trenucima kada se događaj ne usmjerava na samu osobu, već na reakciju koju izazove, na bol vidljivu na licima majki, jer cilj za njega nije dijete, već ono što njegova smrt izaziva. Istodobno, taj psihološki profil ostaje vrlo blizu prepoznatljivog knjiškog tipa, pa objašnjenja njegova stanja povremeno klize u klišej. 

Tekst je pripovjedan u tvrdom, izravnom govoru, uz pokoje kolumnističke upade s antropološkim i političkim prizvukom. U tim dijelovima likovi i događaji povlače se u drugi plan, dok glas pripovjedača postaje konkretniji, ogorčeniji i pesimističniji, što je u skladu s tonom koji je od početka postavljen. U takvim trenucima ritam se lomi, a pripovijedanje ustupa mjesto komentaru. 

Iako se u posljednjoj cjelini radnja zatvara, uvodna slika metka dobiva završni odjek u drugom obliku: sredstvo se mijenja, cilj ostaje isti. Nasilje je nezaustavljivo. Prelazi iz jednog čina u drugi, uz interpretaciju koja se uvijek iznova prilagođava i služi kao opravdanje.   

Andrej Nikolaidis, Safari u Sarajevu, Hena com, 2026., 125 str.