Sedmero pulskih tinejdžera dalo je sebe pred publikom: Dragocjeno, neprocjenjivo

Najdragocjenije u sinoć pretpremijerno izvedenoj INK-ovoj plesnoj predstavi "Solo za sedam" jest to da je sedmero mladih i odvažnih ljudi istražilo svoje osjećaje i misli o samoći, odnos prema svijetu, vlastito tijelo i onda se, autorski i izvedbeno dojmljivo, izložilo na pozornici, pred publikom. To je neprocjenjivo.

Rina Renier (15), Vito Floričić (15), Noa Pavlinović (16), Mark Marić (16), Noah Cvijanović (16), Barbara Božac (17) i Klara Pavlović (17) istraživali su vlastite unutarnje svjetove, emocije i poimanja samoće, sami kreirali sedam koreografskih rješenja koje je zatim nagrađivana koreografkinja i pedagoginja Plesnog studija INK-a Andrea Gotovina dramaturški povezala u cjelinu.

Uz činjenicu da posrijedi nisu educirani profesionalni plesači, a to ne navodimo kao opravdanje već kao osvještavajući fakt, 45-minutna plesna naracija njihovih emotivnih stanja zajedništva zaslužuje sve pohvale.

Uz autorsku ruku Andree Gotovine čija je suptilnost prožela cijelu predstavu,  poticajna i sugestivna glazba Carlosa Andresa Fagina te iznimno dojmljivo oblikovanje Darija Družete omogućili su impresivnu zajedničku energiju i snažnu ekspresivnost djela. Kao da su posrijedi artistički video spotovi uživo.

Slijedeći  Nietzscheovu da je ples tajni jezik duše, njen je sinoćnji kolektivni otisak bio profinjen, senzibilan, plemenit. 

Za pohvalu je i to kako je u izvedbi sedmorka usklađena i fokusirana, što samo pokazuje koliko je pažnje posvetila vlastitom autorskom djelu.

Budući da nisu profesionalni plesači, nameće se etička dvojba o opravdanosti navođenja ikakvih manjkova.

Dionice dueta bile su sjajne, nadilazeći solo trenutke. Dojam je i da bi se veći efekt postigao uz sporiju dinamiku promjena, što je, dakako, autorski posve legitimno rješenje. Samo u jednom trenutku dulji je grupni pokret naglo prekinut i pokretom i glazbom, što je bio vrijedan umjetnički, ne samo scenski efektan moment predstave. Manje je više.

"Ovo je priča o ovih sedmero mladih ljudi. Nastala je iz njihovih srednjoškolskih godina, punih emotivnog naboja i vrhunaca kreativnosti ako se lijepo koristi. Krenuli smo od osjećaja  melankolije i lagane sjete, pritom ne tražeći njenu dubinu u negativnom već u pozitivnom značenju. Predstava se putem razvijala kroz  individualne svjetove. Dotaknuli smo se i pojma samoće, za koju nismo htjeli da automatski znači osjećaj usamljenosti, već  ‘što smo, tko smo i kako smo kada smo kada sami sa sobom', vrijedi ponoviti riječi Andree Gotovina uoči prve izvedbe pred publikom, koja je, pak, sinoć ispratila izvođače s tri bisa i uzvicima 'bravo'.

Mala scena pulskog kazališta pokazala se iznimno zahvalnom pozornicom "Solu za sedam" koja će premijeru doživjeti večeras u 20 sati.

Nećemo na koncu posegnuti za Titovom "Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost" (Renato Baretić dodao bi: "Naravno da ne treba, kad budućnosti nema"). No, gledamo li ove tako mlade a već prilično zrele, iskrene i hrabre ljude, ovaj sve više otuđeniji i usamljeniji svijet možda ipak ima šanse. Drugačiji je svijet moguć. Ako nigdje, onda, kao sinoć, umjetnosti. Ili, kako je rekao već citirani Nietzsche: "Umjetnost nam je potrebna da ne bismo umrli od istine".