Stig Dagerman: "Njemačka jesen" - Dokumentaristički zapisi iznimne književne vrijednosti

Piše Tatjana Gromača

Švedski novinar Sig Dagerman očekivao je kako će njemački narod u jednom tako dramatičnom, pa i katarzičnom povijesnom trenutku poraza Trećega Reicha, kakvom je svjedočio, pa time i pritisnut teretom krivnje, promijeniti svoje poglede i perspektive, no prevario se je.

Putujući i susrećući ljude, razgovarajući s njima i pišući ove dokumentarne zapise kao vrst malih postratnih kronika, svjedočanstava lišenih težnji fikcionaliziranja, uvidjet će kako Nijemci koji su živjeli pod terorom Hitlerove nacističke tvorevine nisu opterećeni nikakvim ideološkim pitanjima - dvojbama, sumnjama, dapače, mnogi su i nadalje latentni nacisti.

U jesen 1946. godine švedski novinar Stieg Dagerman odlazi u savezničkim bombardiranjima spaljenu i razrušenu Njemačku, kako bi odande pisao novinske izvještaje. Putuje njemačkim gradovima, od Berlina preko Hannovera, Essena, Kölna do Heidelberga ili Hamburga, koji u to vrijeme još ponajviše i nisu gradovi – tek gomila krajobraza oblikovanih iz ruševina, gdje tu i tamo iz, obilnim kišama natopljene zemlje, viri komad kakva spomenika ili stupa.

Sve zaudara na paljevinu, a vode ima toliko puno da su preživjeli zavučeni u podrume gotovo sasvim mokri. Teško je pronaći komad suha drva kako bi se ugrijali, a zemlja je u toj mjeri zatrpana ruševinama da su sretnici oni koji se uspiju dokopati kakva čista komada tla, na kojemu sade ljubičasti kupus.

Tada još mladi švedski novinar Sig Dagerman očekivao je kako će njemački narod u jednom tako dramatičnom, pa i katarzičnom povijesnom trenutku poraza Trećega Reicha, kakvom je svjedočio, pa time i pritisnut teretom krivnje, promijeniti svoje poglede i perspektive. No, prevario se je.

Putujući i susrećući ljude, razgovarajući s njima i pišući ove dokumentarne zapise kao vrst malih postratnih kronika, svjedočanstava lišenih težnji fikcionaliziranja, uvidjeti će kako Nijemci koji su živjeli pod terorom Hitlerove nacističke tvorevine nisu opterećeni nikakvim ideološkim pitanjima - dvojbama, sumnjama, dapače, mnogi su i nadalje latentni nacisti, ogorčeni zbog lošeg ratnog poraza, mnogi čak i nadalje simpatiziraju tu zločinačku ideološku opciju, a da toga zapravo nisu svjesni. 

Većina će i nadalje govoriti kako je za Hitlerove vlasti bilo bolje, jer nisu vladali toliki bijeda i glad… Dagermanovi prikazi cijele društvene situacije ipak otkrivaju kako je svijest tadašnjih građana Njemačke bila u toj mjeri izmučena glađu, da im je najvažnije pitanje bilo samo kako preživjeti.

Daleko je to bilo od svih etičkih idealizacija, jer je glad preokrenula moralne uzuse naglavce, pa je tadašnji Nijemac, prema riječima jedne stanovnice, bio "spreman ubiti za jedan krumpir".

Sve nemoralno, a što je moglo poslužiti golome opstanku, uključujući i razne vrste zločina i kažnjivih djela, u tom je periodu zadobilo svoje opravdanje, i sve je stajalo pred očima ovog iznimnog intelektualca i književnika kao nešto što nikako ne navodi na prezir, optužbu i osudu, već kao dio života koji se podrazumijeva, jer je nužan.

Novinar, odnosno književnik Dagerman, jer njegovi tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi imaju vrijednost vrhunskog književnog djela - i po izvanrednom, tek prividno nehajnom stilu kojim su napisani, i po kompleksnim značenjima koje dosežu, empatično zaključuje kako je nemoguće analizirati politička stajališta gladnog čovjeka, ukoliko se prije toga ne analizira sama glad.

Ipak, on pri svojim putovanjima, razgovorima, razmišljanjima nipošto ne daje odrješenja osobnoj odgovornosti čovjeka, spram težine ideoloških zastranjenja i zločina koji su činjeni i u njegovo ime, premda ne opravdava poglede uperene u smjeru kolektivne krivice njemačkog, ili bilo kojeg drugog naroda.

Stoga će kazati: O strahotama koje su Nijemci počinili unutar i izvan Njemačke može postojati samo jedno mišljenje, jer o zločinu, bez obzira tko ga čini i u kojem obliku, može postojati samo jedno mišljenje. 

Iz tog je razloga smatrao kako je dužnost njemačkog naroda u tim trenutcima bila ipak izvlačiti, iz svega kroz što su prolazili, određene političke pouke. Bez obzira na činjenicu da su svi ispaštali zbog promašenog njemačkog rata, nisu svi nosili teret krivnje za zločine koji su počinjeni i u njihovo ime.

Situacija u kojoj se je zatekao njemački narod bila je više nego kompleksna i zahtjevna, a ona je u Dagermanu pronašla svog izvanrednog analitičara, koji nije pisao voajerske tekstove pune šokantnih poslijeratnih slika, gdje se ljudska fizička i moralna bijeda prepliću s amoralom kojega su iznudili da izađe na površinu, sve kako bi se preživjelo, što je znana književna situacija u čuvenom romanu „Koža“, talijanskog pisca Curzia Malapartea. 

Švedski se autor na tom zahtjevnom polju ponaša više nego angažirano, humanistički, ali i problemski polemično, aktivno i žustro pišući, uz živopisne prikaze tadašnjih konkretnih životnih situacija, i zahtjevne političko filozofske diskusije, odnosno ispreplićući prirodnim i naročitim darom, ali i znanjem, erudicijom, u svom napetom polemičnom tekstu jedno i drugo, pokazujući time izvanredan dar za oštroumne društvene analize, koje odvažno, viteški neprikosnoveno, stoje na putu traganja za suštinskim istina ponora ljudske svijesti, psihologije i emocija.

U svemu, autor neće niti sama sebe poštedjeti oštrijih analiza, pa će tako, promatrajući zasluženu patnju tadašnjih Nijemaca, ustanoviti kako je zaslužena patnja jednako teška kao i ona nezaslužena, i kako žali, da pred tom patnjom nije bio ponizniji.

Svjestan vječite nejednakosti među klasama Sig Dagerman piše i o klasnim razlikama, koje nakon rata nisu nestale, nego su se još i dodatno produbile. Ironično se i kritički bavi i onim dijelovima njemačkog društva koji su bili, pored skrivenih debelih bankovnih računa, istovremeno spremni izvikivati glasne parole o besklasnom društvu.

On analizira političke i moralne pozicije i odabire, i takvih ljudi, često i intelektualaca, pripadnika srednje klase, koji su u srcu i duši bili antinacističkih stavova, ali zbog toga nikada nisu ispaštali, jer se nisu samovoljno opirali sustavu.

Zbog takvih građana pak značajne skupine antifašista, koje su u tadašnjoj Njemačkoj postojale, a koje autor također nije zaobišao u svojim analizama, osjećale su još snažnije razočaranje, nepripadnost i poraz, više od tipičnih nacističkih pristaša, i taj moment nesposobnosti za solidarizacijom s tadašnjim sveopćim njemačkim nezadovoljstvom, od strane jednog nezanemarivog dijela kolektiva, posebno je interesantan.

Po stilu i nakani publicistički, po dubini i značaju gorkih istina koje iznose na površinu vrhunsko književni, zapisi objedinjeni u knjizi „Njemačka jesen“, objavljenoj izvorno 1947. godine u Švedskoj, prilika su da se upozna jedan tako rijedak i značajan pisac kao što je bio Stig Dagerman.

Njegova se veličina ne ogleda samo u tome da je postavljao složena moralna pitanja, zaobilazeći moraliziranje kao takvo, već i u dosljednosti koja inzistira na vlastitoj moralnoj odgovornosti, kao onoga koji svjedoči stvarima koje od njega samoga iziskuju temeljito promišljene, prostudirane odgovore, a takvo što je i na književnome polju iznimna rijetkost, raritet.

Sa švedskoga preveo Edin Badić

Nakladnik Neolit, Koprivnica