Tatjana Gromača: Kockice i neboderi, jurte i šatori

Kako sam od nedavna, nakon dugo godina, ponovno osuđena na uvijek interesantno i pomlađujuće iskustvo podstanarstva, tako sam, eto, bila u prilici okušati se u stanovanju u čak dvije vrste stambenih građevina, oprečna izgleda i karaktera, no obje su zgrade podignute u vrijeme socijalizma.

Iskustvo stanovanja u sićušnoj peterokatnici, koja promatrana s malo veće razdaljine sliči na nešto uvećanu kocku kakvom se igraju djeca, bilo je neobično, simpatično, ipak katkada pomalo i klaustrofobično.

Puno je takvih kockica porazbacano po našim gradovima, primjećujem sada. Kroz građevine, i uz pomoć njih, i naše nam prošlo vrijeme stoji kao nanovo dohvatljivo, dok nas sadašnje nužno zove da im upišemo i nešto novo, svoje.

Svakako, zanimljivo je u kojoj su mjeri građevine kadre uokviriti čovjekove misli i osjećaje, graditi njegov duhovni habitus, ono kako on doživljava svijet, sebe u njemu. Davno je to bilo kada sam čitala knjige francuskog filozofa Gastona Bachelarda, pisane veoma poetično, senzitivno, na baš ovu temu.

Građevine uokviruju naš um, daju mu obličje, čak i onda kada se sami tome protivimo.

Foto: Tatjana Gromača

Nedavno je kod nas objavljena knjiga magistrice arhitektonskih znanosti Dubravke Kisić, upraviteljice i voditeljice zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, "Arhitektura secesije u Zagrebu - Tijelo moje duše".

Profesorica Kisić piše o načinu na koji su arhitekti stvarali u vrijeme moderne, gradeći nama danas tako poznato i prijatno osjećanje fin de sieclea, želeći kroz građevine u ljudsku stvarnost implementirati osjećaje koji će svojom mekoćom i fluidnosti, suptilnosti, utjecati na čovjekovu imaginaciju, potičući je i otvarajući.

Život je jedna vrst velikog stroja

Kreatori s konca 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća željeli su stvarati građevine koje će biti oponirajuće nasuprot stroge i didaktične ukočenosti historicizma, koje će na ljudsku svijest djelovati poput glazbe, slikarstva, plesa, poezije, čak i psihoanalize, potičući je, čineći je pokretljivom i gipkom, prijemćljivom za ono lijepo.

Svijet snova, mašte, postao je kroz nešto tako kruto i stameno kao što su građevine namijenjene stanovanju, prisutan u oficijelnoj, službenoj, izvanjskoj stvarnosti i svakodnevici. Bez obzira na katkada ekskluzivne i maštovite arhitektonske zahvate u našoj suvremenosti, čini se kako je intenzitet ovog secesijskog pokreta bio daleko jači, sveprisutniji, možda i dohvatljiviji običnom životu.

Nedavno iskustvo stanovanja u stanu u zgradi "kockici" ostat će mi u lijepom sjećanju. Po prvi puta uočila sam, na vlastitom iskustvu, činjenicu programatskog djelovanja na čovjekov um kroz arhitekturu.

Te dopadljive i praktične malene građevine traže od čovjeka jednu vrst pognutosti, skromnosti, zadovoljstva malim, no još više čini mi se efikasnost, radišnost, usredotočenost na dobru organiziranost, produktivnost. Prostora je malo, pa treba razmišljati o svakom pokretu. Ekonomična i učinkovita stvarnost od čovjeka neće stvoriti lijenog stvora, već dapače, aktivna i djelatna sudionika zajednice.

Život je pak jedna vrst velikog stroja, unutar čijeg mehanizma svaki pojedinac predstavlja kotačić koji ima svoje mjesto i ulogu. Sve dobro funkcionira, jer malen, skučen prostor ne ostavlja mjesta za zlouporabu. Nered bi ga u čas zatrpao, i što onda? Stanar bi bio prinuđen iseliti na livadicu pored zgrade, a to se nikome ne čini tako izazovnim, u današnje doba klimatsko ekoloških apokalipsa i iznenadnih i snažnih oluja.

Svakako, u malenoj kockici, ukoliko se brine da sve bude kako treba, čovjek je podređen višem cilju, utopijskoj ideji, možda ne baš savršeno, no svakako nešto preciznije i programatskije uređene zajednice…

Foto: Tatjana Gromača

No, nije baš sve tako jednostrano. Kako bi ovaj odnos bio u ravnoteži, zajednica čovjeku na poklon daruje jedan ovako malen i funkcionalan dom. Međutim, on mora prihvatiti pravila igre, a to znači - tu se vraćamo na početak - u takvoj se fizičkoj skučenosti nužno i prignuti, biti pokoran, poslušan. U protivnom, taj mu besplatni krov nad glavom zasigurno neće biti zagarantiran.

Ovo je slabiji dio priče, jer ne ostavlja prostora za zdravi odmak, a kamoli za pobunu, ukoliko je ona nužna, a ipak i sveudilj jest. No međutim, iz današnje perspektive promatrano, kada baš ništa nije besplatno, a kupovina stana nedosanjani san mladih građana, ovaj se socijalistički ideal čini kao nešto što pripada ne prošlosti, već području irealnog.

S neboderima je drugačije, govori moje trenutno podstanarsko iskustvo, no s približno jednakim ili sličnim učinkom. Oni na svijest djeluju slično kao i visoke monumentalne katedrale, dok se čovjek nalazi pod njihovim svodom.

Takva grandioznost nužno budi osjećanje zebnje, no za razliku od katedrala, strahopoštovanje u slučaju bliskosti s neboderom sa šesnaest katova, kao životnim prostorom, izostaje. Umjesto idealnog životnog prostora, nudi se osamljenost, kao konstantno fluktuirajuće osjećanje.

Čovjek je u neboderu, koliko god bio okružen drugim živim stvorenjima, daleko osamljeniji negoli pod golim nebeskim svodom. U stubištu i u liftu nužno ga prožima lagani drhtaj zebnje. Pomisao na nešto nelagodno, titraj strepnje, zloslutnost bezbrojnih stepenica i vrata stanova, iza kojih se nalazi mnogo lica o kojima se ne zna ama baš ništa - čak niti kako izgledaju, teško da može biti prijatna. Prije će biti pomalo zloslutna, s osjećanjem opasnosti, prijetnje, koja nije eksplicitna, ali na neizlječiv način sveprožimajuća.

Lift za gubilište

Na pamet mi padaju brojni filmski umjetnici kojima je ova ideja bila, ili im je mogla biti bliska. Neizbježno mi se nameće David Lynch, koji bi o ovakvim prostorima zacijelo imao koješta kazati, u humorno grotesknim nijansama koje bi nas tjerale na smijeh ili – i od kojih bi podilazila jeza, ali odmah se sjetim i čuvenog filma Louisa Mallea, "Lift za gubilište", s amblematičnim licem Jeanne Moreau i fantastičnom, ledenom trubom Milesa Davisa na omotu ploče s glazbom iz filma, koji kao da vizualno i zvučno ilustrira zebnju kojom se film bavi.

Razmišljam o tome kako je moć koju arhitektura ima nad čovjekom uistinu spektakularna. Zbog čega bi u protivnom onoliko ljudskih i ropskih života bilo žrtvovano u slavu podizanja egipatskih piramida? No u našoj svakodnevici o tome kako sila građevina utječe na naše svijest i misli, ne razmišljamo.

Prepuštamo joj se, postajemo dijelom horizonata koje građevine oblikuju.

Katkada imam osjećaj da su ti horizonti, poput prirode čiji smo dio, jači od nas, da utječu na nas više no što smo spremni priznati. Divim se drvenim kućicama, samostojećim ili na kotačima, kakve se danas izrađuju za ekonomičan život u dodiru s prirodom. U stvari, jedna takva mala drvena kućica za jednu malu obitelj, ili nekog pojedinca, bila bi dovoljna.

No fasciniraju me i druge građevine, koje u sebi nose skladno i estetsko podrazumijevanje dosluha s prirodom.

Neobične male kamene crkvice u Normandiji, veličine otprilike nekoliko spojenih kažuna, čiji se pokrovni dio u obliku zaobljeno šiljaste kupole koja sliči na šljem pruskoga cara i njemačkog kralja Vilima I, kakvog je nosio onda kada je njegova vojska porazila vojsku Napoleona III, jako mi se dopadaju, ne samo za traženje mira i molitve pod njihovim svodom, već za jedan oblik pitoma, s prirodom bliska stanovanja.

O tome bi nam zacijelo imali štogod kazati ljudi središnje Azije, nomadi ili takozvani jurte, koji putuju skupa sa svojim šatorima u kojima žive. Čitam već da se je europeizirana, trendi i vjerojatno skupa verzija mongolskih jurti pojavila i kod nas u Europi. No ideal s pustopoljina i planinskih vrhunaca Kirgistana nešto je posve drugo, tamo već hitaju turisti po doživljaj netaknute ljepote i mira...

Taj ideal dotiče koliba, u stvari prekrasna bijela kuća, koju sam prošlog ljeta posjetila unutar neke šume među zapletenim istarskim putevima, a koju su neki brat i sestra podigli od slame i blata, uz pomoć nešto malo drva i vapna.

Stanujući trenutno u neboderu, te visoke i strme građevine doživljavam - čudeći se pomalo i sama takvome dojmu, kao stvar prošlosti. Vidim ih kao nasilne građevine, koje ljude nužno žele zatvoriti u doba svoga nastanka, ne dopuštajući im da se prirodno mijenjaju, oblikuju, evoluiraju s protokom vremena.

Čovjek je uvijek početnik, vježbenik

Pomišljam kako je na jedan način, simbolički, moguće da je s onim američkim 11. rujnom, koji već pripada stoljeću koje je za nama, vrijeme takvih građevina i njihove neporecive stamenosti okončalo, prosulo se u tisuću komadića. Još je teže od stamenosti iznaći, ili danas preoblikovati, prilagoditi današnjim životnim težnjama, njihov smisao.

Malene zgrade kockice u tome ponegdje uspijevaju. Uvjerila sam se kako ima današnjih stanara unutar njih koji žive kao neka vrst malih zen majstora, skromnih ljubitelja prirode koji se brinu za njihov cvjetno grmoliki okoliš, uživajući u jednostavnom, minimaliziranom, po svojim potrebama skrojenom životu, no što ćemo s današnjim stanovnicima nebodera i njihovom nepomičnom socijalističkom egzaktnošću, koja proizvodi otuđenost i zebnju, nelagodu i neizvjesnost koje i danas pomalo plaše?

Pomišljam kako bi se neki od ovih stanova, u kojima se i interijeri, skupa s posuđen i drugim detaljima nisu promijenili od takozvana "Titova doba", mogli iznajmljivati kao "Tito's time rooms" - sobe u kojima će posjetioci moći doživjeti, kao u muzejima za stanovanje, vrijeme života u socijalizmu.

Toplina bliskosti ljudi i zemlje koja mi u ovim visokim zdanjima nedostaje, nadoknađena je bar djelomice noću, udaljenim pogledom na te okomite i visoke neandertalce, kada mnogobrojna svjetla iskre iz njih, signalizirajući, odajući znakove mnogih života.

Slušajući Bartokóve "Mikrokosmose", kompoziciju koja je u stvari niz ili serija malih školskih vježbi skladanih za skladateljeva sina, također ujedno i njegov doprinos klavirskoj pedagogiji općenito, umiruje me pomisao na to kako je čovjek uvijek početnik, vježbenik, baš kao i u ovoj jednostavnoj, gotovo školski komponiranoj glazbi, i kako je vjerojatno i život u neboderima jedna vrst vježbe, zacijelo i škole, kroz koju mi tek predstoji proći.