Istarski kanat, „dvoglasje tijesnih intervala“ nalazi se na popisu od 2010. godine. UNESCO je na jednak način prepoznao i istroromanske dijalekte koji se još malo govore u nekoliko istarskih zajednica. Istarski Latini i Slaveni dijele istu sudbinu, „braća su u fazi nestanka“
Istarski kanat, „dvoglasje tijesnih intervala“ nalazi se na popisu od 2010. godine. UNESCO je na jednak način prepoznao i istroromanske dijalekte koji se još malo govore u nekoliko istarskih zajednica. Istarski Latini i Slaveni dijele istu sudbinu, „braća su u fazi nestanka“
Čim neko kulturno dobro smjeste u UNESCO-vom reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, velika je vjerojatnost da to dobro proživljava silaznu putanju, da je u fazi nestanka.
Istarski kanat, „dvoglasje tijesnih intervala“ nalazi se na popisu od 2010. godine. UNESCO je na jednak način prepoznao i istroromanske dijalekte koji se još malo govore u nekoliko istarskih zajednica. Istarski Latini i Slaveni dijele istu sudbinu, „braća su u fazi nestanka“.
Otišli smo u Barat na susret kantadura „ZAKANTAJMO ISTRIJANSKE KANTE“ kojeg je 1996. pokrenuo pokojni Renato Pernić. U prigodnom govoru voditelj je podcrtao: „Koliko san riva ušervati kantaduri su nan rivali deboto iz cile Istre, a pokazati će nam svu lipotu tradicijskog folklornog stila pjevanja na tanko i debelo, vodek u Baratu na štimanom istrijansken susretu kantadura“.
Osobno sam privržen toj manifestaciju koja je pretrpjela dvogodišnju prisilnu pauzu zbog korone. Po mami sam Prikodražan: djed Piero Soldatić je rodom iz Seline, baka Eufemia Brečević rođena je u susjednom selu Knapići. To i nije bitno, ugodnost susreta u Baratu proizlazi iz jednostavne činjenice da je to prava domaća fešta, nije roba na turističkom tržištu.
Slijedom osobnih (novinarskih) veza upoznao sam cijeli niz kantadura, volim ih jer njeguju tradiciju iz čiste ljubavi. Pri kraju predstave na placu pred crkvicom sv. Petra u okovima stigao je bijeli auto gospođe Marije iz žminjske oštarije Pod Ladonjom: u autu topli kapuz i šugo s pljukancima i fužima, sve za završno druženje koji je potrajao do kasno u noći.
Daniele Pernić je sve snimio, pratio je svakog kantadura, nastavlja očevu tradiciju. Prije predstave Gianni je obavio par snimaka Barata: „mala Prikodražanska metropola“:
prelijepi, monumentalni kameni partun, par kuća, nekoliko maslina, boje kamena osvjetljen suncem na zalasku.
U Seline te pitaju: „Češ vino ili belicu“, drže do stare podjele između crnog i bijelog vina za njih je pjesma svetinja onakvu kakvu nam je ostavio u svojim radovima Mate Balota, strastveni čuvar „vlaške tradicije“.
Selina živi, brani se od silazne demografske putanje koja nagriza prikadražanska sela, ima sve više djece. Stanje u Baratu zabrinjava: prema popisu iz 2001. godine imao je 69 stanovnika i 29 domaćinstava, procjenite sami.
Prikodražanska metropola je 1921. godine brojala 944 žitelja. 1931. broj se smanjio na 502, 1948. pali su na 254 i potom brojka se konstantno smanjivala sve do danas. Primjera radi Selina je demografski vrhunac zabilježila 1910. godine sa 312 žitelja, 2001. popisano je 196 stanovnika.
Tijekom razgovora s kantadurima razvidno je da ljudi strahuju od zaborava ali, u Baratu je bilo dosta mladih, pedagozi poput Noela Šurana i Daria Marušića prenose znanje na mlade, tragaju, bilježe, pohranjuju...
Jednom je jedan tršćanski jezikoslovac zabilježio da su istroromanski dijalekti na sutonu no, dodao je vrlo intimno i nadahnuto, da su boje sunca na zalasku izuzetno lijepe, romantika kraja.
Tako je i sa istarskom izvornom pjesmom: na zalasku širi impresivne boje. U biti probem nije tek u demografskim kretanjima na istarskim selima, valja zalaziti u problematiku radikalne promjene u samom pojmu rada. Poljoprivreda i stočarstvo kakvu smo poznavali nestaje, rad u izvornom smislu pojma gubi težinu pa i duhovni plod tog i takvog rada postaje ranjiviji.
Organizatori susreta u Baratu jednostavnim su riječima objasnili taj odnos između rada i pjesme: „Zašto nan je kanta tako draga? Sjetno se domišljaju i reču "Aš nas torniva u mladost, torniva nas korenima u vrimena naših didova kad se uz kantu veselilo,
tugovalo. Nikad je kanta kumpanjivala svako delo...kad se točilo, želo, žbuljalo, kosilo...“
Ukoliko još niste obavili božićno-novogodišnju kupovinu donosimo vam nekoliko ideje za originalne darove
Jeste već kupili darove? Ukoliko niste sutra vam donosimo vodič kroz božićnu kupnju koja se vodi načelom: lokalno, autohtono, ručno rađeno. Donosimo i priču o Puležanu koji po Istri lovi posve neobične stvari. I to ne puškom nego aparatom. Za sebe kaže "Nisam ja fotograf, ja sam školovani zidar”
U muškoj konkurenciji najbrži su bili Neven Baranašić, Deni Krnjus i Elvis Đukić, dok su među ženama najbrže bile Laura Bosnjak, Jasminka Marinčić Štifanić i Valentina Stančić
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
