Mornaričko groblje u Puli spomenik je visoke razine kulturološke vrijednosti i važan je dio gradske povijesne baštine. Još je 1960. proglašeno za spomeničko groblje, potom je 1997., po okončanju njegove obnove, uvršteno na popis spomenika pod zaštitom Haške konvencije, a 11. rujna ove godine nalazi se na listi Udruge značajnih europskih groblja (Association of Significant Cemeteries of Europe (ASCE).
Riječ je o udruzi koja okuplja veliki broj groblja i komunalnih društava s bogatom poviješću, između ostalih i onih iz Berlina, Milana, Genove, Atene, Barcelone, Granade, Porta, Sarajeva, Beograda, a iz Hrvatske pod ingerencijom rečene udruge su groblja iz Rijeke, Varaždina, Zagreba i Karlovca. Dakle, od sada je i pulsko Mornaričko groblje dio rute značajnih europskih groblja.
Mnogi su razlozi važnosti ovog groblja
Zašto je ovo groblje toliko važno? Za to, pored elementarne činjenice da su groblja svugdje nezaobilazan dio identiteta mjesta te neiscrpan izvor stvaranja (podsjećanja) kolektivne i osobne memorije, ima nekoliko razloga.
Prvi je razlog je taj što je ovo groblje u kamenu uklesan dokaz o multijezičnosti i multikulturalnosti moderne, multietničke Pule. Taj „multi“ faktor, koji je stoljećima bio ograničen dijalektikom između Hrvata iz središnje Istre i Talijana iz priobalja, Austrija de facto „urbanizira“ i spaja razlike - koje su do tada bile teritorijalno odvojene - na jednom mjestu, u gradu, a pored toga dovodi ljude raznih nacionalnosti te pretvara sve došljake u buduće (novo)gradske starosjedioce. Činjenica da su tako nešto pokrenule vojne vlasti ne smije zavarati: vojno osoblje koje je službovalo u Puli nije tu ostajalo samo privremeno, već su ovdje mnogi osnovali obitelji i s vremenom postajali „domaći“. A takvo što je na Mornaričkom groblju itekako vidljivo. Na njemu su pokopani vojnici i civili različitih narodnosti: Hrvati, Austrijanci, Talijani, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Česi, Slovaci, Mađari, Nijemci, Englezi, Francuzi, Turci, a očuvanjem tog groblja Grad Pula svrstava se u red gradova koji napredno i adekvatno skrbe o svojoj povijesti, neovisno o tome kakva je ona bila.
Naime, pokojnici s mornaričkog groblja nisu bili samo ljudi različitih nacionalnosti, već i raznih svjetonazora (od monarhističkih za vrijeme Austrije, fašističkih u doba Italije, nacističkih za trajanje Drugog svjetskog rata, antifašističkih, komunističkih i republikanskih, od pada Italije do prvih godina jugoslavenske suverenosti nad Istrom), društvenih staleža i vjeroispovijesti.
Naravno, takva je različitost prisutna gotovo na svim grobljima, međutim, kada je riječ o groblju s jasnim vojnim predznakom, taj pijetet prema svim žrtvama, pa i prema ratnom ili ideološkom neprijatelju, poprima dublje značenje. I naravno da nam na pamet pada asocijacija s freskom „Ples mrtvaca” iz crkvice Sveta Marije na Škrilinah u Bermu, u kojoj je Vincent iz Kastva ikonografski objasnio kako smo u smrti svi jednaki.
Drugi je razlog važnosti taj što su rijetki oni gradovi veličine Pule – dakle relativno mali gradovi – koji raspolažu s dva groblja različite namjene. Ako se prisjetimo da u doba Italije Pula po broju stanovnika nije ulazila u prvih 100 gradova države, da se za vrijeme Jugoslavije jedva pojavljivala među prvih 50, a sada nekako u prvih 10, činjenica da se za vrijeme Austro-Ugarske, zbog svog statusa glavne baze ratne mornarice, prema važnosti svrstala odmah poslije Beča, Praga i Trsta, još uvijek je fascinantna.
Ovako je izgledao pulski lučki bazen u doba Austro-Ugarske - foto: Facebook K&K Pula
Treći je razlog taj što su na tom groblju pokopane osobe koje su, u nekim slučajevima lokalno, a u drugima i šire, bile poznate: jedan od 12 austrijskih admirala pokopanih na mornaričkom groblju je Anton Michael Bourguignon von Baumberg, zapovjednik pulskog arsenala. Njegovo je ime poznato većini Puljana, ako ne zbog njega samog, onda barem zbog imena utvrde na Saccorgiani (Zlatnim stijenama).
Grob admirala Bourguignona
Što se ostalih poznatih ličnosti tiče, mnogi su čuli da je grob rođene Londonke Matilde Barry mjesto gdje se navodno javlja duh koji plaši djecu, a mnogi bi trebali čuti da su u Puli pokopani roditelji Georga von Trappa prema čijem životu je snimljen holivudski filmski hit „Moje pjesme, moji snovi“ („The sound of music“).
Josef Jože Potočnik, otac poznatog znanstvenika koji je pokrenuo raketnu tehnologiju i astronautiku Hermana Potočnika Noordunga, također je pokopan na ovom groblju.
Grob oca Georga von Trappa
Na Mornaričkom groblju u Puli pokopane su i neke osobe koje su poginule tijekom ratnih operacija poznatih u europskim razmjerima, kao što je potapanje bojnog broda austrijske mornarice „Szent Istvan”. Devetnaestoro od 89 mornara koji su u tom strašnom događaju iz Prvog svjetskog rata izgubili život, svoj su vječni počinak pronašli upravo na ovom pulskom groblju.
Tu su pokopana i dvojica mornara (Vidovich i Jaroslav Drapal) s broda „Viribus Unitis” čije je potapanje u akvatoriju pulske luke od strane talijanskih diverzanata, na samom kraju Prvog svjetskog rata, poprimilo simboličko značenje za jačanje jugoslavenske i hrvatske ideje u Istri. Tijelo zapovjednika broda Janka Vukovića-Podkapelskog nije nikad pronađeno, ali na pročelju grobljanske kapele ima spomen-ploču.
Spomen ploča žrtvama broda Viribus Unitis i njegovom zapovjedniku Janku Vukoviću Podkapelskom
U zajedničkoj grobnici (jer se to tada tako radilo) pokopani su i neki od poginulih sudionika sudbonosne Viške bitke 1866., kada je, krenuvši iz Pule pod zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa (imao je spomenik na Monte Zaru, sad je u Grazu), austrijska ratna flota drvenih brodova potukla talijansku čiju su ratni brodovi već bili čelični.
Netočnosti oko ukupnog broja pokopanih valjalo bi ispraviti
Vrijednost Mornaričkog groblja u Puli je velika, ali se u izdanjima i medijima o tom važnom spomeniku kulture pojavio niz bitnih netočnosti koje bi valjalo hitno ispraviti.
Prvi netočan podatak odnosi se na broj pokopanih pokojnika: stalno se ponavlja nevjerojatan, višestruko pretjerani broj od 150.000 pokojnika. Do vjerodostojnijeg broja može se doći dijelom temeljem dokumenata, a dijelom deduktivnim putem. Idemo prvo ovim drugim.
Danas, kada Pula broj oko 50 tisuća stanovnika, prema informaciji koju smo dobili od direktora pogrebno poduzeća "Monte Giro" Darka Bijelića, bilježi se oko 700 ukopa godišnje: Mornaričko groblje bilo je u funkciji 70 godina (od 1862. do 1930. i od 1943. do 1945.), ali u tom razdoblju, osim oko 1910., Pula je uglavnom brojila i puno manje od 50 tisuća stanovnika, stoga je bilo i manje godišnjih ukopa. No, i kada bi za svih 70 godina djelovanja Mornaričkog groblja primijenili sadašnji broj ukopa, dobili bi brojku od 49.000. Međutim, ne smije se zaboraviti da se u Puli velika većina sahrana događala na Gradskom groblju, a vojno je osoblje prosječno predstavljalo 30 % posto žitelja grada. Kada to uzmemo u obzir, dolazimo do broja 14.700 (30% od 49.000), koji ipak podrazumijeva da su svi časnici koji su službovali u Puli i članovi njihovih obitelji trebali biti sahranjeni upravo u Puli, što za mnoge i nije bio slučaj.
Prema dokumentima, a to su knjiga ukopa od 1891. do 1909. i knjiga ukopa od 1903. do 1945, koje su pohranjene u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, u Mornaričkom je groblju pokopano 5092 pokojnika. Nedostaju, dakle, podaci iz razdoblja od 1862. do 1890: ako uzmemo u obzir da je u desetljeću od 1890. do 1899. (kada je Pula brojila puno više stanovnika nego u razdoblju za koje nemamo podatke) godišnji prosjek ukopa bio 92, a taj (pretjerani) prosjek primijenimo i za one godine za koje nemamo podatke (29 godina), i pored saznanje da se na početku više pokojnika pokapalo u zajedničkim grobnicama, dobivamo brojku od još 2668 ukopa. Time dolazimo do ukupnog broja od 7760 pokopa. Do slične brojke došao je i povjesničar Raul Maršetić, koji u svojoj knjizi o pulskom gradskom groblju za Mornaričko groblje daje procjenu između 7.000 i 7.500 ukupno.
O ostalim netočnostima pišemo u drugom nastavku.
Otvorenje 1862., obnova 1991-97.
Nakon što je postala glavnom bazom K&K mornarice (1853.) i nakon otvorenja arsenala (1856.) Pula je doživjela veliki urbani rast koji je kulminirao 1910., kada je grad brojao 58 955 stanovnika, od čega 16 907 vojnih časnika i službenika. Zanimljivo je da 1842. u Puli živjelo samo 1076 civila i 50 vojnika, da bi se već 1885. taj broj popeo na 19 166 civila i 8 500 vojnika. Upravo su u tom razdoblju gradske vlasti riješile višestoljetni problem mjesta ukopa pokojnika u Puli, koji su do tada pokapani kod katedrale, a prije toga na Marsovom polju, u četvrti sv. Teodora i pomalo svukud.
Četrnaest godina nakon otvaranja gradskog groblja na Monte Giru (1848.), točnije 2. listopada 1862., u Puli se otvara i Mornaričko groblje - Kaiserlich und Königlich Marinefriedhof. Ministarstvo mornarice je u novom pulskom kvartu, Sv. Polikarpu, od Giovannija Dobrovicha otkupilo 4 000 četvornih metara zemljišta, a novo je groblje zauzimalo oko 3250 m². Već je krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća uslijedilo prvo proširenje s dodatnih 2 900 četvornih metara, a kasnije, između 1912. i 1915., Mornaričko groblje je prošireno na 22 tisuće kvadrata, koliko broji i danas.
Prvi pokop održao se 7. listopada iste godine. Valja napomenuti da su do 1870. svi ukopi bili grupni, u zajedničkim grobnicama, ali, kako piše Branko Perović u svojoj knjizi „Mornaričko spomen – groblje Pula“ (2006.), „zbog neugodnog zadaha pokojnici su se počeli pokapati pojedinačno, a od 1873. ukapanja su upisivana u posebnu knjigu“. No,podatke od 1873. do 1891.više nemamo.
"Partigiano" Grgo Puh
Na Mornaričkom groblju su se pokojnici redovito pokapali od 1862. do 1930. kada je groblje zatvoreno jer se smatralo da se nalazi preblizu naseljenim gradskim četvrtima. Osim za izvanredna 33 ukopa (u niše) talijanskih vojnika poginulih u Prvom svjetskom ratu, koji su ekshumirani iz drugih istarskih groblja u novosagrađenu kosturnicu 1936., tijekom četvrtog desetljeća 20. stoljeća groblje se nije koristilo. No, uslijed potreba koje je nametnuo Drugi svjetski rat, Mornaričko se groblje opet koristilo od 27. listopada 1943. do 7. lipnja 1945., kada je, prema podacima iz Knjige ukopa, pokopana posljednja osoba navedena kao „partigiano Grgo Puh“. Ne može se, međutim, isključiti da se u burnom razdoblju do 16. 9. 1947., kada je Pula pripojena Jugoslaviji, nastavilo s ukopima, a da oni nisu bili evidentirani. No, sigurno je da se kraj Drugog svjetskog rata može označiti i kao kraj korištenja Mornaričkog groblja unatoč jednom izoliranom, posljednjem ukopu, zabilježenom 1966., kada je 3. ožujka Francesca Ottenschlächer, udovica Müllner iz Trsta, prebačena u vlastitu grobnicu u Puli.
Nakon Drugog svjetskog rata groblje je nekoliko desetljeća napušteno i zapušteno, sve do 1991. kada je, prema projektu arhitektonskog biroa „Urbis 72“ i arhitekta Slavena Cetine, pokrenuta obnova koja je koštala tadašnjih 1,3 milijuna njemačkih maraka: 40% sredstava osigurala je tadašnja Općina Pula, a 60% austrijski Crni križ i Njemački narodni savez za brigu o ratnim grobovima (VDK). Glavni dio radova okončan je do 4. svibnja 1991, a sadašnji izgled groblje je poprimilo 1997. godine. Veliki dio zasluga za obnovu i uređenje ide Dieteru Winkleru iz austrijskog Crnog križa.
Godine velike smrtnosti
Godine u kojima je registrirano najviše ukopa su 1896. (156 pokojnika), kada se, uslijed zagađenja izvora pitke vode na Karolini, velikih broj Puljana zarazio zbog epidemije trbušnog tifusa, potom godine Prvog svjetskog rata: 1914. (155), 1915. (283), 1916. (293), a najviše 1917. (387) i 1918. (rekordnih 892) kada su ratne nedaće dodatno otežane smrtonosnom pandemijom španjolske gripe. Zadnji veliki porast ukopa je onaj iz 1944. kada počinju saveznička bombardiranja Pule, a veliki broj Puljana, ali i pripadnika njemačkih okupacijskih snaga, gubi život pod bombama; zbog toga je te godine na Mornaričkom roblju pokopano 138 osoba, dok je godinu dana ranije zabilježeno samo 10 ukopa.
Prema vjeroispovijesti, pored ogromne veličina katolika, na mornaričkom groblju u Puli – prema podacima knjige „Il cimitero civco di Pola. Simbolo dell'identità cittadina e luogo di memoria” Raula Maršetiča, leži 160 pravoslavaca, 116 protestanta, 81 musliman i 26 pokojnika židovske vjeroispovijesti.
Mornaričko groblje, u kojem su neke od grobnica ukrašene skulpturama koje u takvom okruženju zrače dodatnom svečanosti, podijeljeno je u nekoliko zona, a o strukturi groblja, o u njemu pokopanim ličnostima, o urbanim legendama, ali i o detaljima o do sada objavljenim netočnim podacima, pa i o nekim sasvim novim saznanjima do kojih smo došli istraživanjem za ovaj članak, pišemo u sutrašnjem nastavku.
