Načelno se Mornaričko groblje može se podijeliti u nekoliko zona; velika zona austro-ugarskih časnika i članova njihovih obitelji, kosturnica talijanskih vojnika, polje pokojnika muslimana, polje ukopa stradalih tijekom drugog svjetskog rata te, u novom dijelu, područje ukopa njemačkih vojnika koji su se nalazili u Puli od pada Italije 8. rujna 1943. do oslobođenja grada, u svibnju 1945 * Vodimo vas kroz povijest koju ispisuju ovo groblje i u njemu pokopane ličnosti
Načelno se Mornaričko groblje može se podijeliti u nekoliko zona; velika zona austro-ugarskih časnika i članova njihovih obitelji, kosturnica talijanskih vojnika, polje pokojnika muslimana, polje ukopa stradalih tijekom drugog svjetskog rata te, u novom dijelu, područje ukopa njemačkih vojnika koji su se nalazili u Puli od pada Italije 8. rujna 1943. do oslobođenja grada, u svibnju 1945 * Vodimo vas kroz povijest koju ispisuju ovo groblje i u njemu pokopane ličnosti
Jučer smo u prvom dijelu priče o Mornaričkom groblju u Puli spomenuli razloge njegove važnosti, ispričali okolnosti njegovog nastanka i obnove te naglasili kako je to groblje važan dio spomeničke baštine. U njemu je u kamenu uklesan dokaz o multijezičnosti i multikulturalnosti moderne, multietničke Pule. Danas ćemo detaljnije o pokopanim ličnostima, o urbanim legendama, ali i o netočnim podacima koji o ovom groblju kruže u javnosti.
Mornaričko groblje podijeljeno je u dva osnovna djiela. Prvi, stariji, bliži je “barakama”, dok drugi, noviji, ponad je Valkana. U starom dijelu ima deset polja raznih veličina, a u svakom od grobnih polja ima od 7 do 18 redova, a u njima po 10 do 25 grobnih mjesta. Taj je dio prepun grobnica i grobova.
U novom dijelu groblja označena su četiri velika grobna polja, ali je broj pokojnika izuzetno mali, tako da ova velika površina više nalikuje na park.
Načelno (ali samo načelno, obzirom da službeni raspored ne postoji) Mornaričko groblje može se podijeliti u nekoliko zona; velika zona austro-ugarskih časnika i članova njihovih obitelji, kosturnica talijanskih vojnika, polje pokojnika muslimana, polje ukopa stradalih tijekom drugog svjetskog rata te, u novom dijelu, područje ukopa njemačkih vojnika koji su se nalazili u Puli od pada Italije 8. rujna 1943. do oslobođenja grada, u svibnju 1945.
Valja još napomenuti da je jedno područje, desno od glavnog križa na novom dijelu, mjesto spomena na mađarske vojnike, a kod samog ulaza u stari dio groblja postavljene su spomen ploče poljskim vojnicima (postavilo Veleposlanstvo Republike Poljske u Zagrebu te Poljska kulturna udruga „F. Chopin“ iz Rijeke), hrvatskim (postavili Hrvatski časnički zbor Istarske županije i Grad Pula) i, odvojeno, bošnjačkim (postavili Bošnjaci Grada Pule i Istarske županije) te slovenskim (postavilo Slovensko kulturno društvo Istra) vojnicima koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu.
Na inicijativu pulskog ogranka udruge ratnih veterana Hrvatski domobran, 2005. na mornaričkom groblju u Puli postavljen je i Spomenik hrvatskim domobranima.
U krugu groblja još se nalaze kapela Sv. Nikole (kod glavnog ulaza) i zgrada uprave.
Prva s lijeve strane glavnog ulaza, pa sve do obodnog zida na jugu starog dijela groblja, zona je pokopa austro-ugarskih časnika i članova njihovih obitelji. Mornaričko je groblje zamišljeno kao mjesto posljednjeg počinka austrijskih časnika i članova njihovih obitelji, međutim, za članove obitelji pojavio se problem jer crkvene vlasti nisu htjele odustati od prihoda sahrana, a bojale su se da bi taj ustupak vojsci mogao predstaviti presedan za nove slučajeve s krštenjima i vjenčanjima civila članova vojnih obitelji. Raul Marsetič, u svojoj knjizi „Il cimitero civco di Pola. Simbolo dell'identità cittadina e luogo di memoria” objašnjava da je kompromis postignut tako što je biskupija dozvolila ukope na Mornaričkom groblju, ali uz prethodno odobrenje župe kojoj je pripadao pokojnik.
Pored grbova značajnih obitelji (Minutilo, Codelli, Bourguignon, Lanjus) u ovom se dijelu ističu grobovi nekolicine admirala. Anton Michael Bourguignon von Baumberg, (1808-1879), austrijski visoki časnik belgijskog porijekla, 1864. bio je zapovjednik Lučkog admiraliteta, a potom je zapovijedao pulskim arsenalom. Zbog zasluga, utvrda Fort Monsival, građena 1861. na istoimenom brežuljku (na području Saccorgiane / Zlatnih stijena) po smrti Bourguignona preimenovana je i dobila njegovo ime.
Viceadmiral Karl Franz Graf Lanjus von Wellenburg, 22. kolovoza 1913. poginuo je na Zlatnim stijenama, na poligonu tvrđave Saccorgiana, tijekom testirana topa i oklopa Škodine proizvodnje. Tom su prilikom poginuli i mornari Jakob Zurc i Tomaš Čivko. Kako piše Branko Perović u svom radu, „Mornaričko spomen groblje Pula“, prema svjedočanstvima sprovod Lanjusa bio je jedan od najveličanstvenijih, na čelu povorke jahao je ratnik na crnom konju, odjeven u tamnu opremu viteza iz srednjeg vijeka. Na oklopu za glavu imao je crna ukrasna pera, a na prsima grb obitelji preminulog admirala.
Počasni vice Admiral Josef Wachtel Edler von Elbenbruck (rođen 1842 u Pragu) bio je zapovjednik mornaričke škole plivanja u Puli, dok je mornarički časnik Andreas Edler von Hofer radio je u Hidrografskom zavodu kada je pulskom Zvjezdarnicom upravljao poznati astronom Johann Palisa koji je, uz oca astronautike Hermana Potočnika Noordunga, najveće ime tadašnje znanosti u Puli, pa i mnogo šire. Norduungov otac Josef Jože Potočnik (umro u Puli 1894.) također je pokopan na Mornaričkom groblju, a Von Hoferov grob nerijetko posjećuju stanovnici Tirola, obzirom da riječ o unuku Andreasa Hofera, borca za oslobođenje Tirola od dominacije Bavarske i Napoleonove francuske.
Kontraadmiral Josep Adalbert von Primavesi bio je ravnatelj Zvjezdarnice u Puli (umro 1898.), a također u Mornaričkom groblju pokopan je Miecislaus Ritter von Siemuszowa-Petruski, sudionik bitke kod Visa; zapovijedao je sustavom brodova koji su krstarili Sredozemnim morem, a 1890. na Verudi je sagradio lijepu Vilu Petruski.
Na Mornaričkom groblju 1933. sahranjen je i kontradmiral Eduard Josepf Körber, direktor Hidrografskog zavoda u Puli, ali prije toga zapovjednik Mornaričke strojarske škole u kojoj je sada smješten Društveni centar Rojc.
Valja spomenuti i Stanislava Budisavljevića von Priedora koji se uključio u narodni preporod pulskih Hrvata i aktivirao kao član društva “Čitaonica”. Djelovao je uz Matka Laginju, Ivana Zuccona (autora teksta istarske himne Krasna zemljo, Istro mila), Dušana von Preradovića, sina pjesnika i hrvatskog bana Petra i oca pjesnikinje Paole, koja je o svom djetinstvu u Puli napisala roman “Kindheit am Meer” (Djetinstvo na moru”). Napisala je i tekst austrijske državne himne Land der Berge, Land am Strome (Zemljo gora, zemljo na rijeci). Ta je himna jedna od rijetkih u svijetu čiji je tekst napisala žena.
Von Trappovi
S desne strane glavnog puta starog dijela groblja nalazi se podosta zapušten grob Hedwige i Augusta von Trappa. Njima se u Zadru 1880. rodio sin Georg koji je od 1910. do 1918. bio zapovjednik raznih ratnih podmornica. Proslavio se u mnogim operacijama, kod Palagruže je potopio talijansku podmornicu Nereide, a s podmornicom U 14 (bivša francuska podmornica Curie koja je zarobljena pri pokušaju prodora u pulsku luku) u Sredozemlju je potopio 12 trgovačkih brodova.
U Puli je Georg von Trapp 1912., u današnjoj Budicinovoj ulici 11, sagradio lijepu vilu u kojoj je živio, a 1918. preselio je u Salzburg gdje je bankrotirao i osnovao pjevačku skupinu „Trapp Familie“ (kasnije „Trap family singers“).
Upravo je o Von Trappovima snimljen svjetski poznat i slavni mjuzikl „Moje pjesme, moji snovi“ („The sound of music“) u kojem su glavne uloge pripale slavnim glumcima Julie Andrews i Christopheru Plummeru. Film o von Trappovima i njihovoj sedmoro djece obrada je knjige „The story of the Trapp Family Singers“ koju je napisala Maria Von Trapp.
Bitno je napomenuti da nakon pripojenja Austrije nacističkoj Njemačkoj 1938., Georg von Trapp odbio je pridružiti se njemačkim podmorničkim snagama te je emigrirao u SAD gdje je preminuo 1947.
Matilda Barry
Riječ je o posebnom grobu, o njemu se zadnjih desetljeća proširila priča da se noću budi duh pokojnice te, obzirom da na njemu ponekad zaista ima cvijeća i upaljenih svijeća, da je to duh pokojnice koji sam postavlja i pali svijeće. Matilda Barry u Puli nema žive rodbine, bit će stoga da ima štovalaca ili ljudi koji vjeruju ili pothranjuju priču o duhu koja je već postala urbana legenda.
Činjenica da je njen grob postavljen u drugačijem smjeru od većine ostalih, te da se na njemu javlja epitaf "Thy will be done" ("Budi volja tvoja") doprinose svojevrsnoj posebnosti.
Irskog plemićkog porijekla, Matilda Barry, djevojački Laurie, rođena je u Londonu 1804., a bila je supruga bankara Charlesa Frisby Barrya s kojim je imala sedmoro djece. Pravo pokopa na Mornaričkom groblju u Puli, 1873. stekla je kao majka dvojce visokih časnika K&K mornarice. Kontraadmiral i zapovjednik Pule Alfred Ritter von Barry, na brodu "Prinz Eugen" sudjelovao je u Viškoj bitci 1866., a Richard Barry bio je zapovjednik broda “Novara”; bila je to fregata poznata po prirodoslovnoj "Ekspediciji Novara" iz 1857 -1859., kada je putovala oko svijeta. Taj je brod još poznatiji po tome što su na njemu nadvojvoda Maximilian Habsburški i njegova supruga Charlotta u svibnju 1864. plovili do Veracruza kako bi bili okrunjeni za cara i caricu Meksika. Brat Franje Josipa nije dugo vladao srednjoameričkom državom: republikanci Benita Juareza strijeljali su ga 19. lipnja 1867.
Matildov unuk, Richardov sin, Wilhelm Richard Ritter von Barry, sudionik je jedne od polarnih ekspedicija austrijske mornarice (1894-1897) koje su uslijedile prvoj iz 1873. kada je otkrivena Zemlja Franje Josipa. Brodovi za te ekspedicije opremali su se u Puli.
Kao članice obitelji, na Mornaričkom su groblju pokopane Antonetta i Maria Ožegović de Barnalaševac, supruga i kći Stjepana Ožegovića koji je 28 godina, a jedno vrijeme i na rukovodećim položajima, radio u Mornaričkoj kaznionici u Puli te bio strah i trepet za zatvorenike. Bio je poznat po svojoj okrutnosti.
Valja spomenuti još jednu značajnu ličnost. Maximilian Daublebsky von Sterneck (1829-1897), sudionik velike bitke kod Visa 1866., graditelj je Mornaričke crkve u Puli (1891-98), vlasnik kamenoloma kod Brtonigle, a bio je zapovjednik Lučkog admiraliteta od 1869. do 1872. Privremeno je pokopan Mornaričkom groblju, a potom je prebačen u kriptu Mornaričke crkve gdje se i danas nalazi.
Žrtve s bojnih brodova Szent Istvan, Viribus Unitis, torpiljarke „TB-4“ i eksplozije skladišta streljiva u valelungi
U noći s 10. na 11. lipnja 1918., u 3 i 15 ujutro, dva mala i brza talijanska ratna broda tipa MAS, pod zapovjedništvom Luigija Rizzija i Carla Margottina, 9 milja zapadno od otoka Premude torpedima su pogodila bojni brod „Szent Istvan“ koje je, krenuvši ranije iz Pule, s brodovima Tegetthoff, razaračem Velebit i šest torpiljarki iz pratnje plovio prema Kotoru. Torpedo koji je bio upućen prema brodu Tegetthoff promašio je cilj, no oni koji su pogodili „Szent Istvan“ bili su razorni. Brod se prevrnuo pred kamerama snimatelja, a potonuo je rano ujutro. Devetnaestoro od 89 poginulih mornara čija su tijela isplivala ili pronađena, pokopani su u zajedničkoj grobnici na Mornaričkom groblju u Puli. Na grobljanskoj kapeli sv. Nikole tada je njima u spomen postavljena ploča koje danas više nema, ali postoji grob na „Szent Istvanu“ poginulog Josefa Serda Teodoroskog (rođenog 1900, u Poljskoj) čija je majka, prema Peroviću, bila kći Mate pl. Slafovića, pradjeda pulskog poznatog doktora Ive Borovečkog.
S desne strane pročelja kapele sv. Nikole nalazi se spomen ploča žrtvama potonuća broda „Viribus Unitis“ i njenom zapovjedniku Janku Vukoviću Podkapleskom. Riječ je o replici, obzirom da se izvorna ploča, koju je postavila udovica, sada nalazi u Vojnom muzeju u Beču. Na njoj je pisalo: ZUM ANDENKEN / an / Janko Vuković-Podkapelski / K.u.K. Linienschiffskapitän / Kommandant S.M.S. VIRIBUS UNITIS / der am 1. Nov. 1918. im Hafen von Pola den / Heldentod fand. / Die Witwe (U SPOMEN / na / Janka Vukovića-Podkapelskog / c. i kr. kapetana bojnog broda / zapovjednika S.M.S. VIRIBUS UNITIS / 1. studenoga 1918. u pulskoj luci / dočekao herojsku smrt. / Udovica).
Na samom kraju Prvog svjetskog rata, 31. listopada 1918., poražena Austro-Ugarska predala je Pulu i flotu novonastaloj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a Janko Vuković Podkapelski imenovan je zapovjednikom flote. Do tada, i to od 11. ožujka 1918., bio je zapovijednik bojnog broda „Viribus Unitis“ koji je tog zadnjeg dana listopada, prelaskom u ruke Narodnog vijeća SHS, preimenovan u „Jugoslavija“. Već je slijedećeg jutra, 1. studenog, potonuo u pulskoj luci uslijed eksplozije priljepljivih mina koje su postavili talijanski diverzanti Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci. Taj napad nije imao vojno opravdanje obzirom da je zapovjedništvo flote SHS brzojavom prethodno izvjestilo vladu Francuske, Velike Britanije, Italije, SAD i Rusije da država SHS nije u ratu s bilo kojom od navedenih zemalja i da je Narodno vijeće preuzelo cijelu Austo-ugarsku ratnu mornaricu. Pet dana kasnije, 5. prosinca, Pulu je preuzela talijanska vojska.
Ne zna se točno koliko je od 1250 članova posade poginulo, a brojke variraju između 50 i 400. Osobno smo se uvjerili da se iz knjige ukopa saznaje da su dvojca od poginulih pokopana na Mornaričkom groblju (Vidovich i Jaroslav Drapal), a tijelo Podkapelskog nije nikad pronađeno.
S lijeve strane pročelja kapele sv. Nikole postavljena je i ploča u spomen žrtava austrijske torpiljarke „TB-4“ koja je 14. studenog 1910., zbog jakog nevremena potonula nedaleko od Pule, a na mornaričkom groblju pokopano je i 11 radnica i 60 radnika koji su poginuli u eksploziji koja se 3.veljače 1916. dogodila u skladištu streljiva na Valelungi.
S desne strane glavnog puta starog dijela groblja, negdje na pola puta, smještena je kosturnica talijanskih vojnika palih tijekom Prvog svjetskog rata i u nekoliko mjeseci poslije samog kraja rata, vjerojatno od španjolske gripe. Izgrađena je 1936., ima ulaz i tri zidane strane. Na svakoj strani postavljeni su kolumbariji (sveukupno ih je deset), svaki s 24 niša smještenih u tri reda po osam.
Niše sadrže pojedinačno (a to su još dvije veće niše za žrtve nepoznatog imena) posmrtne ostatke 238 vojnika: 51 Talijana pripadnika austrougarske vojske te 180 pripadnika talijanske vojske, mornarice i zrakoplovstva. Ostaci su to pokojnika koji su ranije bili pokopani u grobljima u Puli, Vodnjanu, Poreču, Grožnjanu, Žminju, Oprtlju, Piranu i Kopru, a ekshumirani su i položeni u pulskoj kosturnici. Do nje vodi stubište, a ukrašena je s četiri mala cvjetnjaka i 12 čempresa. Za njeno održavanje Generalni konzulat Republike Italije uplaćuje simboličnu novčanu potporu.
Uslijed nepažnje tijekom vojne vježbe, 6. kolovoza 1928., sedam milja zapadno od svjetionika kod rovinjskog otoka Sveti Ivan na Pučini, došlo je do sudara na moru između talijanskog razarača „Giuseppe Missori“ i talijanske podmornice F14 koja je bila isplovila iz Pule. Na krmi podmornice od udara se stvorila rupa dimenzije 60 x 25 centimetara te je plovilo ubrzo potonulo na dubinu od 40 metara. Četiri podmorničara poginula su pri udaru, ali ostalih 22 članova posade nalazili su u dijelu u kojemu nije prodrla voda: uslijedila je prava drama, iz podmornice su komunicirali s površinom, ostali su živi 14 sati, dok im nije ponestalo kisika. Operacija spašavanja nije uspjela zbog tehničkih problema i valovitog mora.
Među poginulima bili su i mornari Giordano Uicich (Ujčić) iz Pazina i radiotelegafista Garibaldi Trolis, brat arhitekta Enrica Trolisa, projektanta kupališta Stoja i fontane na Danteovog trgu u Puli. Provjerili smo tadašnji dnevnik tisak, ipak je netočna informacija da su žrtve pokopane u Mornaričkom groblju. Točno je da su nakon mise u Mornaričkoj crkvi njihovi lijesovi, uz svečanu pratnju, odvedeni do Mornaričkog groblja gdje su primili posljednji, vojni pozdrav. Privremeno su lijesovi pohranjeni u kapelici, al već od slijedećeg dana otpremljuju se u rodne krajeve, pa se tako i Uicichevo tijelo vraća u Pazin. U Puli su pokopani samo zastavnik Sergio Fasulo i Puljanin Garibaldi Trolis.
Kada je 1947. veliki broj Talijana Pule, uslijed promjena granica, napustio grad, njihova su tijela ekshumirana i brodom “Toscana” odnijeta u Veneciju gdje su pokopana na groblju na otoku San Michele. Odnesen je i spomenik koji je bio podignut poginulim mornarima s podmornice.
Najpoznatiji pokojnik čiji su posmrtni ostaci s Mornaričkog groblja „otišli“ zajedno s ezulima svakako je Nazario Sauro. Za Talijane domoljub i heroj, za Austrijance veleizdajnik. Kopranin Sauro, austrijski kapetan obalne plovidbe, 1915. prelazi u Talijansku ratnu mornaricu postavši časnikom. Austrijanci su ga 30. srpnja 1916. zarobili na podmornici "Giacinto Pullino" koja je spremala vojnu akciju protiv Rijeke, ali se nasukala kod kvarnerskog otočića Galijola. Već je 9. kolovoza u Puli Nazario Sauro osuđen za veleizdaju, a smaknut je vješanjem 10. kolovoza u dvorištu Mornaričkog zatvora u Puli. Sahranjen je, obeščašćen i bez križa, na Mornaričkom groblju, ali dolaskom Italije podignut mu je spomenik pored ulaza u groblje. Kako su i njegovi ostaci odneseni 1947., danas je ostala samo spomen ploča.
To je područje ukopa uglavnom vojnika, premda ima i civila, koji su poginuli, počevši od 1943., a najviše nakon prvog savezničkog bombardiranja Pule 9. siječnja 1944., tijekom Drugog svjetskog rata. Tu su pokopana i dvojca savezničkih pilota čiji su avioni oboreni 7. travnja 1944. i 7. veljače 1945: James Ponesgrove i Daniel Swenson.
Na tom se dijelu groblja održao zadnji zabilježeni pokop prije prestanka redovitog korištenja Mornaričkog groblja: 7. lipnja 1945. pokopan je partizan Grgo Puh, čija bilješka u knjizi ukopa glasi „partigiano“.
Kad se Mornaričko groblje već više nije koristilo, 26. svibnja 1946. u njemu su premješteni ostaci palih boraca u oslobodilačkom ratu kojima je organiziran zajednički svečani pokop. U zajedničku grobnicu položeno je osam lijesova, tri su prenesena na Štinjansko groblje i jedno na pulsko Gradsko groblje.
Na samom vrhu glavnog puta starog dijela groblja, s desne strane, nalazi se polje pokopa pokojnika islamske vjeroispovijesti. Najviše je nepoznanica upravo kod toga polja. Istraživanjem smo ustanovili da tamo nema mornara s nekog turskog broda, već su pokopani vojnici Bosne i Hercegovine koji su tijekom Prvog svjetskog rata nosili austro-ugarsku uniformu: bili su pripadnici raznih pješadijskih pukova, sveukupno ih je 67, a među njima javljaju se prezimena Jahić, Mustedanagić, Hodžić, Brkić, Duraković, Arnautović, Dilberović, Dedić i drugi.
Otkrili smo i da se islamski nadgrobni spomenik (turba), visok 80 centimetara, na kojem je natpis ispisan na arapskom pismu ne odnosi, kako se do sada vjerovalo, na turskog admirala zapovjednika broda, ili vojnog imama, već na turskog kapetana Mehmeta Kamela (umro je 12.travnja 1918.), a o njemu ćemo više u zadnjem nastavku ovog mini feljtona.
Temeljem dogovora koji je postignut u Beogradu 1988., u veljači 1991. Općina Pula, austrijski Crni križ i Pučki njemački savez (VDK) koji vodi brigu o njemačkim grobovima u inozemstvu, ugovorili su uređenje dijela Mornaričkog groblja za njemačke vojnike koji su poginuli u Puli, neki uslijed bombardiranja a neki u završnim operacijama u svibnju 1945.
Njihove spomen ploče nalaze se na novom, južnom dijelu groblja, prema Valkanama: ukupno je 36 ploča, na svakoj je upisano od pet do osam imena, a na svakoj su ploči po dva nepoznata vojnika. Kako piše Branko Perović u svojoj knjizi „Mornaričko spomen – groblje Pula" (2006.), ukupan broj „je između 216 i 288. Osim časnika, ostalo su sve mladi ljudi, rođeni između 1922. do 1925." Na mnogim je pločama upisan isti datum smrti, a to su datumi savezničkih zračnih napada: 9. siječnja 1944., 25. veljače 1944., 8. lipnja 1944., pa još 17 puta do 3. ožujka 1945.
Obzirom da su se u nekim izdanjima i na mreži pojavile neke netočne činjenice o pokopanim osobama na Mornaričkog groblju, a temeljem informacija koje smo sami pronašli, ali i onih koje smo tražili i dobili od povjesničara Raula Marsetiča, stručnjaka za pulska groblja i ravnatelja Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja, treba zabilježiti i „koga nema" na groblju nad Valkanama, premda se piše da ih tamo ima.
Nema žrtava parobroda „Baron Gautsch", putničkog broda koji je 13. kolovoza 1914., 7 milja sjeverno od Brijunskog otočja, gotovo nasuprot Rovinju, potonuo nakon što je naletio na minu (na prijateljskom minskom polju), a život je izgubilo najmanje 200, a vjerojatno i 300 ljudi. Pronađena tijela nekih od utopljenika prebačena su u Pulu gdje su predana članovima obitelji koje su dolazile iz raznih krajeva carstva ili su, nažalost, pokopana u velikim zajedničkim grobnicama na pulskom Gradskom groblju. Više im nema ni traga je su kasnije prekopana.
Na mornaričkog groblju nema ni žrtava strašne eksplozije koja je 18.8.1946. na plaži Vergarola ubila najmanje sedamdesetak osoba. Perović točno piše da "na Giardinima je jedan dio povorke s četiri kamiona i 25 lijesova nastavio put prema Mornaričkom groblju, a drugi s osam kamiona i 32 lijesa prema civilnom groblju." Međutim, pokojnici s mornaričkog groblja ubrzo su svi prebačeni u zajednički grob koji je na gradskom groblju žrtvama Vergarole priredila obitelj Saccon.
Netočna je i informacija da su na mornaričkog groblju pokopani Lino Mariani, Mario Lussi i Antonio Salgari, radnici ubijeni 3. januara 1947. ispred elektromlina. Činjenicu da su oni pokopani na gradskom groblju potvrdio nam je unuk Lina Marianija, novinar dnevnika "La voce del Popolo" Freddy Poropat.
Kao što smo već napisali, nema ni turskog admirala, ni mornara s turskog broda, a nema ni mornara s talijanske podmornice "Medusa" koja 30. siječnja 1942. ispolovila iz Pule da bi istog dana potonula nedaleko od otočića Fenere, nakon što ju je pogodio torpedo ispaljen s britanske podmornice "Thorn". Dana 15. lipnja 1943. godine završena je akcija izvlačenja podmornice i tijela 53 mornara: nisu pokopani na Mornaričkom groblju, nego na Gradskom groblju u Puli. Treba napomenuti da se tijekom izvlačenja podmornica raspala u dva dijela; krma još uvijek leži na dnu mora, na nekoliko milja od Verudele, na 38 metara dubine.
Mornaričko groblje u Puli nadahnulo je neke umjetnike: valja se sjetiti ciklusa fotografija "From a distance 1914." svima u Puli poznatog umjetničkog fotografa i galerista Hassana Abdelghanija u kojem je, fotografijom u fotografiji, snimio portrete s nadgrobnih spomenika.
Obzirom na dostupnost podataka velikog broja pokojnika, ili pak povijesnih događaja čiji je odjek na ovaj ili onaj način prisutan na Mornaričkom groblju, trebalo bi što prije i što bolje prezentirati, a time i vrednovati, ovaj dio baštine. Trebalo bi na licu mjesta prirediti veliki plan groblja (s popratnim lecima za posjetitelje) s označenim pozicijama mjesta pokopa povijesnih ličnosti i, naravno, sve bi to trebalo digitalizirati i nadopuniti detaljnijim informacijama koje bi se mogle koristiti kako na mreži, tako i pred samim spomenicima, QR kodovima ili drugim aplikacijama.
Darko Bijelić, direktor pulskog pogrebnog poduzeća Monte Giro koje upravlja i Mornaričkim grobljem, potvrdio nam je da se planiraju digitalizacija, ažuriranje mrežnih stranica i postavljanje infopunktova, dok su nas u Povijesnom i pomorskom Muzeju Istre informirali da će knjiga pokopa uskoro biti digitalizirana. Bijelić je dodao kako je vrlo zadovoljan što je od nedavno za svakodnevno održavanje Mornaričkog groblja zadužen jedan radnik koji se bavi isključivo time.
ZADNJI NASTAVAK SUTRA
Žena je od listopada 2024. godine do veljače 2025. godine u više navrata ostvarivala kontakt s navodnim vidovnjakom iz Srbije koji joj je obećao pomoć u rješavanju obiteljskih problema, a za uzvrat mu je oštećena u više navrata uplaćivala novac
Izgradit ćemo zeleno urbano naselje sa 100 gradskih stanova za dugoročni priuštivi najam namijenjen mladim obiteljima, radnim ljudima, invalidnim osobama te za deficitarne kadrove, najavljuje Boljunčić
Svojevrstan je to poklon navijačima i simpatizerima kluba te ljubiteljima nogometa u Puli i Istri za nevjerojatnu podršku koju iskazuju nogometašima Istre 1961 u posljednjim prvenstvenim susretima. Osim toga, prigodno druženje uz glazbu, hranu i piće je i jedna posebna zahvala nogometašima Istre 1961 za odličnu igru, i nadamo se, povijesni uspjeh kluba
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
