Topla preporuka filmofilima: Odite večeras na posljednju projekciju sjajnog brazilskog filma u Kino Valli

Kada se gledatelju tek na polovici 2 sata i 40 minuta dugog filma konkretnije otkriva pozadina djelovanja glavnog lika, a da dotad sve puca od ne-prvoloptaške, fino stupnjevane napetosti, minuciozne karakterizacije mnoštva likova (svakog zapamtiš, a ima ih), sjajne glume, impresivne vizualne koliko i dramaturške raskoši te fascinantnog oživljavanja autentičnog Brazila 70-ih tijekom brutalne vojne diktature, nije zgorega svakom pulskom filmofilu preporučiti posljednju večerašnju projekciju brazilskog političkog trilera "Tajni agent" u pulskom Kinu Valli.

Intimnost, humanost i hrabrost u surovom okruženju korupcije, straha, hapšenja i mučenja možda je najveći adut filma, uz sjajan vremenski susret traumatske prošlosti i ohrabrujuće sadašnjosti u završnici filma scenarista i redatelja Klebera Mendonça Filha.

Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, osvojivši najviše, čak četiri nagrade, među njima i one za najbolju režiju i najboljeg glumca.

Od desetina nagrada diljem svijeta, vrijedi izdvojiti dva Zlatna globusa u kategorijama najboljeg međunarodnog filma i najboljeg glumca.

Sjajna je rola Wagnera Moure, čija nenametljivost i suptilnost još više otkriva sve burne unutarnje emocije. Kao Marcelo, tehnološki stručnjak i udovac, bježi zemljom pod lažnim identitetima nakon sukoba s moćnim i beskrupuloznim tajkunom koji za njegovu glavu naručuje plaćene ubojice.

Za tu ulogu postao je prvi južnoamerički glumac koji je ikada osvojio nagradu u Cannesu za najboljeg glumca,  a postao je i prvi brazilski glumac nominiran za Oscara za najboljeg glumca.

U vizualnom ludom kontrastu karnevala i represije, straha i sve bliže prijetnje smrću, glavni junak iznova se povezuje sa svojim sinom kojeg odgaja djed. Pod drugim identitetom skriva se u kući koju vodi 77‑godišnja anarhistica Dona Sebastiana (odlična Tânia Maria), osoba s dugim iskustvom borbe protiv režima, a koja plijeni brzinskim duhovitim i mudrim rješavanjem internih unutarnjih konflikata i dvojbi svih 'ukućana' disidenata.

Premda povremeno rešeta surovim scenama, film je, bez patosa, pun topline i ljudskosti,  bitno nadilazeći sve tužniju holivudsku produkciju.  

Ne znači da nekima neće smetati povremene digresije, duljina filma ili to što nije posrijedi klasični žanrovski triler, mada pojedine surove scene ili halucinantna epizoda u kojem žrtvina noga pronađena u morskom psu (provodni motiv straha od razuzdanog režimskog zla) napada raskalašene homoseksualce u parku ostavljaju gledatelja bez daha.  

Negativci, od plaćenog tandema do ljigavog glavnog policajca (Roberio Diogenes), kao zastrašujuće nuspojave diktature, uvjerljivim izvedbama daju filmu dodanu vrijednost.

Cijela autorska i glumačka ekipa vraća vjeru u film. Na ovakvoj političkoj temi mnogi bi autori, bar malo, pali pred iskušenjem patetike ili klasične žanrovske naracije, no ovdje toga nema ni u natruhama.

Način, pak, kako je redatelj (i to ne u samom finalu filma) ispričao sudbinu glavnog junaka, naizgled je mali, ali dovoljan detalj koji govori o autorovoj umjetničkoj vrsnosti.

Film je nominiran za Oscara u četiri kategorije: za najbolji film, za najbolji međunarodni film (ne bi začudilo da ga u ovoj kategoriji i osvoji), za najboljeg glumca i najbolji casting.