U povodu 500-te obljetnice rođenja Matije Vlačića Ilirila, Daniel Mohorović namijenio mu je dojmljive stihove, koje je danas nadahnuto interpretirao pred sudionicima skupa:
“Oče moj koji si Tamo, Daleko, s anđelima, serafinima i kerubinima u nebesima, jesi li možda vidio Flaciusa?
Javljam Ti se iz njegova rodnog, zemaljskog grada, gdje je prvi put upoznao Tebe i Sina Tvojega jedinoga, najpoznatijeg svjetskog tesara, i Sinovljevu zemaljsku domovinu, njene magarce, štale i masline….
Ima već petsto ljeta da si ga na Zemlju s posebnim zadatkom poslao, pedeset i pet manje da si ga natrag dozvao, u nebesku domovinu, u koju je jedino vjerovao.
Je li Flacius i u nebeskoj domovini migrant, prognanik, tjeraju li ga i Tamo iz mjesta u mjesto, iz progonstva u progonstvo, iz egzila u egzil, stalno, kao i ovdje (kao i milijune ovdje), od Mletaka preko Helvetie u Reich, od Labina do Frankfurta? Otvaraju li mu se i tamo vrata samo da bi se zatvorila? Živi li i u najslađoj domovini s otvorenim kovčezima, uvijek spreman da ih zatvori?
Od čega Flacius živi? Prodaje li i Ondje knjige po sajmištima? Je li katedru zamijenio štandom?
Jesi li možda upoznao njegove žene, Elizabethu, i Magdalene, bilo koje od osamnaestero djece? (Daniela?) Brine li se Flacius više za obitelj ili za ideje?
Je li konačno upoznao vlastitu majku?
Polemizira li i s Vama? Na kojem jeziku? Grčkom ili hebrejskom? Germanskom? Latinskom? Univerzalnom Ili po naše?
Oče naš, jesi li Flaciusu otkrio ključ živog pisma, pravog svijeta?
Je li ''prvi od vaših'' ili ''ilirska zmija''? Vjeruješ li u njega kao što je on vjerovao u Tebe više nego u čovjeka?
Nadam se da ćeš ovo moje pismo shvatiti prema Flaciusovim hermeneutičkim uputama, prvotno moju intenciju potom kontekst.
Nemoj mi zamjeriti na ovih nekoliko riječi, koje su s nama od Početka, bit će do Kraja, a meni ih se javilo nekoliko, koje Ti šaljem, s njima Ti se smiješim i srdačno Te pozdravljam.
I da, pozdravi mi Flaciusa; ako ga sretneš.
Daniel Mohorović, Labin, Istria, i mea dulcissima patria".