"ZA PREKRASAN ŽIVOT MORAM ZAHVALITI AUSCHWITZU" Oleg Mandić (92) posljednji je zatočenik koji je živ napustio logor smrti, jučer je govorio u Pazinu

- Pitali su me jedanput: "Svašta ste prošli u životu, kada bi vam bilo moguće da nešto retrogradno ispravite, promijenite, što biste poduzeli?". Odgovorio sam da ne bih promijenio ništa. Danas imam 92 godine, s 11 godina sam bio u Auschwitzu. Ne bih promijenio ništa, ali pod jednim uvjetom: da na početku svega toga bude Auschwitz, kazao je u dirljivom svjedočanstvu, susprežući suze, Oleg Mandić jučer pred pazinskim srednjoškolcima i 'osmašima' u velikoj dvorani Spomen doma.

Razgovoru s posljednjim zatočenikom koji je s majkom i bakom živ napustio zloglasni koncentracijski logor Auschwitz prethodilo je prikazivanje 35-minutnog filma "Godine kobnih iskustava obitelji Mandić s fašizmom i nacizmom", uz puno autentičnih, zastrašujućih scena stradavanja ljudi u Auschwitzu, u kojem je stradalo dva milijuna ljudi (najviše Židova) koji su ugušeni plinom i spaljeni u jednom od četiri krematorija: u jednom krematoriju 46 trupla za jedan sat, u četiri krematorija 4416 ljudi za 24 sata.

Mama Nevenka, Oleg i baka Olga u Auschwitzu

- Ja sam imao prekrasan život, ja ga još uvijek imam. A čemu mogu zahvaliti? Mogu zahvaliti jedino tome što je na početku toga bio Auschwitz, sa svime što ste sada vidjeli u filmu, a vidjeli ste samo mali dio. Je li to paradoks, sukob sam u sebi? Ne, samo prividno. Zašto? Još u 12. godini pokušavao sam iskonstruirati nešto što bi moglo biti odurnije, krvavije, očajnije od onog što sam već preživio u toj 'industriji smrti na tekućoj vrpci'. Pokušajte se večeras prije spavanja zamislite nad time. To je toliko nemoguće, toliko očajno. U toj 12. godini, budući da nisam mogao zamisliti nešto gore, počeo sam sebe prvi puta sebe doživljavati kao vječnog optimistu, jer sam znao da će svaki trenutak mog daljnjeg života biti ljepota. I tako je i bilo, dodao je Mandić, kojemu su u logoru utetovirali na lijevoj podlaktici broj 189488.

"U samo pola dana prestao sam biti osoba i postao broj", kazao je Oleg Mandić.

Oleg je s 11 godina s mamom i bakom završio u logoru Auschwitz. Pet mjeseci proveo je na odjelu zloglasnog Mengelea, dočekao oslobođenje logora i kao posljednji logoraš zajedno sa svojom obitelji izašao na slobodu, a preživio je, kako ističe, uz 80 posto sreće, ali i uz majčinu ljubav.

Razgovor s Mandićem moderirala je nagrađivana spisateljica Tatjana Gromača, dok je Neven Šantić, priređivač Olegove knjige "Život obilježen Auschwitzom" (čije je prvo Frakturino izdanje rasprodano, a drugo pred izlaskom), poručio učenicima ovo: "U ovom suludom vremenu u kojem živimo, a uvjeravam vas da ovo što se sad zbiva u svijetu nije nimalo benigno i nije daleko od vremena prije sto godina kada je ključalo u svijetu, Oleg priča svoju priču ljudima koji žele čuti i ponukati ih da svatko od njih napravi bar mrvu dobra, ili ne napravi zlo da preživimo ovo u čemu jesmo i da sutra ne bude kakva kataklizma".

Prilikom oslobođenja i izlaska iz Auschwitza Oleg, mama i babuška filmski su ovjekovječeni za potrebe tadašnjeg žurnala. Ovo je ta snimka:  

Nakon dva mjeseca provedenih u ženskom logoru uz majku Nevenku i baku (babušku) Olgu, budući da je otkriveno da je stariji od deset godina, trebao je biti premješten u muški logor, no za pregleda u ambulanti od jakog straha dobio je visoku temperaturu, gotovo 39 stupnjeva pa je završio u ženskom bolničkom odjelu, tzv. reviru, u Odjelu za blizance zloglasnog dr. Mengelea, gdje su vršeni eksperimenti nad djecom.

- Svaki dan dolazio je Mengele i nije mi tada izgledao kao čudovište. Nikad ga nisam vidio da je bio neuredno odjeven. Ako je bio u odori, ta odora je bila ispeglana picikato. Došao bi tamo i preko odore bi navukao bijeli mantil. Uvijek se držao uspravno, ljubazno i nije podizao glas... Nisam bio blizanac, pa mu nisam bio zanimljiv. Ipak, na njegov mig mogao sam izgubiti život, baš kao što se to događalo blizancima. Svako toliko bi neki od parova blizanaca nestajali i više ih nismo vidjeli, prisjetio se Mandić.

Nakon mjesec dana u Odjelu za blizance, Oleg je dobio ospice pa je premješten u Zarazni odjel, gdje je dijelio krevet sa 7-godišnjim Ukrajincem Toljom. Jako su se zbližili, Oleg mu je pričao o moru, a Tolja njemu o konjima i zlatnim ukrajinskim žitnim poljima. Tolja je dobio upalu pluća i tresao se od groznice. Trećeg dana ujutro Tolja je mirno ležao.

- Mislio sam da je ozdravio, ali se više nikad nije tresao, sa suzama u očima kazao je jučer Oleg Mandić.

Po povratku kući, u 17. godini, čineći sa svojim vršnjacima nepodopštine samo njemačkim turistima, ne francuskim ili talijanskima, Oleg je osvijestio u sebi anti-germansku mržnju, čiji je korijen bio u zatočeništvu u Auschwitzu. Trudio se punih deset mjeseci obuzdati i pobijediti mržnju.

- Vjerujte mi, od 18. godine života više nikoga nisam mrzio, kazao je jučer Mandić. Rođen je 5. travnja 1933. na Sušaku, kasnije diplomirani pravnik i dugogodišnji novinar koji se nakon logorskog iskustva i nakon umirovljenja posvetio prokazivanju zločinačkog karaktera fašističkog/nacističkog totalitarizma.

Pismo majci kad su 11-godišnjeg Olega premjestili iz Mengelova odjela u Zarazni

"Draga mama! Da znaš kako mi je dosadno bez tebe, zašto nikad ne dojdeš na zatvoreni prozorčić sa papirom (kojeg sam ja postavio kao signal). Ti znaš gdje ležim ja kako sam ti javio po doktorici Aniti i generalica. Jučer je bila ona crvena 'Capo' i je donesla u žepu nekojima od nas po jedna kolač - medenjak, a u večer je bila ona crna, koju Babuška zove 'Glavnaja'; pa ona doktorica Jug. me zazvala, ja sam sjeo a Glavnaja se tako začudila da sam i ja tu. Ona dolazi svaki dan jednoj njezinoj ljubimici ispod mene tako i mene vidi. Hvala za bono što si mi jučer poslala. Danas u večer dojdi na onaj prozor u vašeraumu.

Meni je jako dobro jer okolo mene leži jedna noćnavaha (od njemačkog nachtwaffe - noćna bolničarka/čuvarica, op. a.), koja mi je jako dobra: pomisli, prvu noć mi je dala svoj jastuk, a drugu noć ja mislim da je zaboravila, mi je dala i komad robe za rubac, jer tvoj mi je ostao u 20-om skupa s gaćama. Danas njoj je jako slabo (po noći 40 u jutro 38,8) pa sam njoj dal malo onog suhog kruha. Prvu večer došla je ona dobra crna mariša iz 20 pa mi je donesla bjelog kruha s maslom i salamom.

Mi ovde dobijemo jesti: ujutro rano nešto malo kruha, posle ja dobijem Jugoslavensku supu; (grupa Jugoslavenki bila je organizirala tajnu prehranu za određeni krug Jugoslavena, op. a.). Posle dojde kava pa dobijem kruha (od toga ja si ostavim za objed), za objed ne jedem skoro ništa; posle u večer dobijemo kruha. Ja kašljem, sam prehlađen, imam škulju na zubu, me svrbe leđa i prsa ali mi se ništa ne vidi, na fiberlisti mi piše: morbilkli; ja ću morat ostat ovde 15 dana.

Pozdravi Babušku; zbogom. Puno, puno, puno buš od Becurlina (tako me mama zvala od milja, op. a.).

Sad sam opet otvorio pismo da ti saopštim jednu neprijatnu viest. Sada u večer sam mierio temperaturu i sam imao 38,4 a u jutro 37,2."

Madić je s obitelji živio u Vili Mandić u Voloskom, koje je bilo pod vlašću fašističke Italije. Olegova obitelj bila je već tada antifašistički i hrvatski orijentirana. Djed mu je bio tajnik Jugoslavenskog odbora za vrijeme Prvog svjetskog rata, a 1937. zbog protutalijanskih djelatnosti dobiva izgon iz Italije te odlazi u Beograd, iz kojeg se vraća u travnju 1941. kada je započeo Drugi svjetski rat.

Otada organizira ilegalne djelatnosti u Opatiji i okolici te nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. desetak dana predvodi Narodnooslobodilački odbor koji vodi slobodni teritorij Opatije, nakon čega sa sinom odlazi u partizane.

Oleg je, s majkom Nevenkom i bakom Olgom ostao u vili, gdje im svako malo upada policija u potrazi za djedom i ocem, a 15. svibnja 1944. ih uhićuju i odvode u zatvor u ulici Via Roma u Rijeci. Nakon što su tamo proveli noć, odvode ih u zatvor Coroneo u Trstu, gdje provode dva mjeseca.

Dana 10. srpnja 1944. svi troje utrpani su u stočni vagon s još oko 70 ljudi i odvedeni u Auschwitz-Birkenau, za koji nisu znali ni gdje je ni što se tamo nalazi. 

Nakon rata, Oleg je završio Pravni fakultet, radio je kao pravnik u mnogim tvrtkama u Jugoslaviji te pisao za razne novine, često i o svom iskustvu iz Auschwitza.