Roman ne govori o ratu, iako ga implicira, niti o izoliranom činu nasilja. U središtu je održavanje obrazaca kroz igranje uloga, prije svega kroz nijekanje. Vezu dvoje protagonista održava iluzija normalnosti, u zoni u kojoj ljudi znaju da ono što izgovaraju nije istinito, ali bez toga više ne mogu održati stvarnost
Roman ne govori o ratu, iako ga implicira, niti o izoliranom činu nasilja. U središtu je održavanje obrazaca kroz igranje uloga, prije svega kroz nijekanje. Vezu dvoje protagonista održava iluzija normalnosti, u zoni u kojoj ljudi znaju da ono što izgovaraju nije istinito, ali bez toga više ne mogu održati stvarnost
"Supružnici su mrtvi", rečenica je kojom Ivana Sajko otvara roman Zadnji dani mira. Ovom posve jednostavnom i jasnom porukom čitatelju stvara hrapavu smetnju u grlu.
Ta prva slika donosi posjet dvoje protagonista muzejskom eksponatu, Sarkofagu supružnika, urni namijenjenoj pohrani ostataka pokojnika. Njome se uspostavlja vremenski most između mrtvih supružnika i sadašnjih likova. To je odnos koji istodobno traje i već je dovršen: etruščanski artefakt i organska prisutnost para jednaki su danas kao i prije 2500 godina.
Na površini, pratimo muža i ženu koji se zbog najave rata povlače u kuću izvan glavnoga grada, dok je njihov sin u bijegu zbog odbijanja mobilizacijskog poziva. U dubljem sloju, cijela situacija djeluje kao studija načina na koji pojedinci, pa i zajednice, u uvjetima prijetnje i postupnog nestanka sigurnosti oblikuju verzije stvarnosti kako bi je uopće mogli podnijeti.
Pripovijest vodi glas supruge, iako se perspektiva obraćanja mijenja. Prvo lice nosi iskustvo, drugo uspostavlja odnos, kolektivno “mi” djeluje kao obrana, dok “vi” uvodi razinu optužbe. Ta izmjena razlaže identitet na funkcionalne pozicije i pokazuje kako se subjekt prilagođava situaciji koja postupno izmiče kontroli. U tom pomaku, od događaja prema njegovoj interpretaciji, posebno se ističe precizna kontrola izraza.
Zamjene perspektiva popraćene su fragmentiranom naracijom koja ne služi kao alibi za prikrivanje nedostatka povezanosti među dijelovima. Dapače, epizode se nižu od svakodnevice prema eskalaciji, od konkretnog prema psihičkom i simboličkom, od traumatičnog prema sadašnjem.
Blokovi su dodatno naglašeni izrazima u štampanim slovima. Među njima se nalazi i brutalni rez poput “MRZIM VAS”, koji djeluje upravo zato što ne traži objašnjenje. Ipak, ponegdje roman poseže za dodatnom razradom, kao da ne vjeruje vlastitom učinku. Tekst je najjači u kratkim, hladnim rečenicama, a uz jasnu autentičnost, dodatna vrijednost leži u izostanku klišeiziranih izraza.
Jedan od fragmentarnih slojeva čine retrospektivne epizode iz djetinjstva i mladosti, koji uvode rani susret s nasiljem koje se ne može do kraja imenovati. Nasilje se ne javlja kao iznimka, nego kao kontinuum koji se u određenim okolnostima razotkriva i poprima svoju najrazorniju snagu u masi.
Važni su i trenuci u kojima pripovjedni glas komentira vlastiti postupak stvaranja (kao kada sama sebi nalaže “nemoj ovo napisati” ili si nalaže da “izmisli stvarnost”), čime nastaje paralela između toga kako likovi oblikuju svoje verzije događaja i kako se sam tekst gradi. Tako se, primjerice, u poodmaklom dijelu knjige pojavljuje promišljanje o početku same knjige, pa ono što čitamo istodobno nastaje i već je dovršeno.
Roman ne govori o ratu, iako ga implicira, niti o izoliranom činu nasilja. U središtu je održavanje obrazaca kroz igranje uloga, prije svega kroz nijekanje. Vezu dvoje protagonista održava iluzija normalnosti, u zoni u kojoj ljudi znaju da ono što izgovaraju nije istinito, ali bez toga više ne mogu održati stvarnost.
Ivana Sajko, Zadnji dani mira, Fraktura 2025., 120 str.
Doručak je poslužen smeđim medvjedima, divovskim mravojedima, crvenom pandi, merkatima, patuljastim mungosima, čimpanzama, nosatim rakunima i smeđim kapucinima * Životinje su dobile pisanice od voća i povrća do ličinki kukaca, dok su neke dobile velike kaširane pisanice napunjene poslasticama
Pravomoćnom presudom završena je priča sa serijom od pet tužbi koje je zbog teksta “Željka Markić: glupa ili plavuša?” čelnica udruge U ime obitelji podnijela protiv Borisa Dežulovića i izdavača tjednika Novosti. Sve ih je izgubila
Svih 18 žena prošle su godine ubile njima bliske osobe, a čak 12 od tih žena ubili su njihovi sadašnji ili bivši intimni partneri, što je više nego dvostruko u odnosu na godinu prije, kada je ta crna brojka bila pet * Broj kaznenih djela silovanja porastao je za gotovo petinu (310 slučajeva) i je najveći je u posljednjih deset godina
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
