Želimir Periš: gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti

Piše: Sanela Pliško

Neki dan sam pročitala da je u međuzvjezdanom prostoru, u golemom oblaku prašine i plina blizu središta Mliječne staze, pronađena eritruloza, šećer koji se na Zemlji nalazi i u malinama. Vijest me odmah podsjetila na novi roman Želimira Periša gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti. Zašto? Nemam pojma.

Nakon Mladenke kostonoge nadala sam se novoj književnoj akrobaciji. gvb je cijela rutina sa skokovima, doskocima, pokojim namjernim padom i vješto doskočenim saltima mortalima. Ova množina, samo da znate, sasvim je u duhu romana. U središtu svega jedna je izmišljena riječ. Na prvo uho zvuči tvrdo, gotovo neizgovorljivo. Nekoliko stranica poslije teško je zamisliti da je roman mogao početi ijednom drugom riječju. gvb. 

Glavna junakinja Danica radi na studiju talijanistike. U trenutku dosade spušta glavu na tipkovnicu i slučajno ispisuje ta tri slova ili, opet u duhu ovoga romana, izglavljuje ih. Potom im daje značenje. Iz toga nastaje priča koja bez problema spaja romansu, znanost i, između ostalog, političke floskule. Malo-pomalo počne se činiti da gvb nije samo riječ. 

Međunarodni tim geologa, seizmologa i stručnjaka za književnost otkrije neobičnu rezonanciju u Zemljinoj kori. Iz kore, naime, rezoniraju pjesme za djecu koje je krajem osamdesetih svom psu napisala Daničina teta Emilija. Ah, da su barem Osman ili Judita. Nego, ajme nama, pjesme o Bobi. Ali, eto. Pet kilometara ispod morskog dna odjekuje Tko je dobar psić? Valjda svi pomalo priželjkujemo da veliko otkriće potvrdi kako smo ipak dio nečega posebnoga. 

Jezik je jedan od najvećih aduta ovoga romana. Roman obiluje dosjetkama, semantičkim vratolomijama i onime što bi neki nazvali štreberskim humorom. Čitajući, sjetila sam se Zvonimira Baloga. Stekla sam dojam da obojicu povezuje sloboda s kojom rastavljaju, sastavljaju i izmišljaju riječi te pomiču granice njihova značenja. Baloga sam upoznala u prvom razredu osnovne škole kada je gostovao u našoj školi. Imam primjerak Nevidljive Ive s potpisom.

Isti duh provlači se cijelim romanom. Bez problema nađu se jedna uz drugu Pitija i Baba Vanga. Jednu doživljavamo kao dio kulturne baštine, drugu kao predmet sprdnje, premda obje počivaju na istoj ljudskoj potrebi da zavirimo u budućnost. Periš usput pokazuje koliko lako odlučujemo što je "visoko", a što "nisko". Jednako je pronicljiv i kada analizira politički govor. "Doslovno", "zapravo", "u principu", "realno", "iskreno", "objektivno", "praktički"... izrazi su koji su zbog pretjerane uporabe i izraubanosti administrativnog jezika odavno izgubili svježinu. Kao da samo te riječi drže rečenicu na okupu; bez njih bi ostala gola, jadna i glupa. Razlaže i stilske figure kojima se politički govor služi. Anafora, epifora, hiperbola ili antiteza više nisu samo pojmovi iz stilistike, nego obrasci političke retorike. Nije toliko važno što netko kaže koliko način na koji to govori.

U svoj toj jezičnoj razigranosti jedna me sitnica posebno približila tekstu. Na 196. stranici nalazi se tipfeler. U riječi zaštititi ispalo je treće "ti". U svakom drugom štivu vjerojatno bih ga samo prešla. Ovdje je to teško jer knjiga toliko govori o pogreškama i slučajnostima iz kojih nastaju nova značenja. A baš je zaštititi jedna od onih riječi koje i sama zbog onoga "ti-ti-ti" ponekad pogrešno napišem. Brate ili sestro po tipfeleru.

Poneki su prizori razrađeni više nego što je potrebno pa roman katkad ostane na istom pokretu predugo. Zbunilo me i to što nisam uspjela dokučiti Daničine točne godine; različite reference vode različitim zaključcima. Na kraju sam odlučila vjerovati onoj koja se najčešće ponavlja. Ništa od toga ozbiljnije ne mijenja ukupni dojam.

Možda je svaka odluka u mom životu dovela do toga da pročitam upravo ovu knjigu. A možda nije nijedna. Možda je to bio gvb. Posljednjih nekoliko stranica već otvara nastavak serijala Kodovi, u kojem će riječi ustupiti mjesto brojevima. Među tim najavama našla se i rečenica koju sam mentalno podcrtala (jer se grozim podcrtavanja u knjigama) već pri prvom čitanju: "U svijetu koji se grozi pogreške, pogreška je otpor."

Želimir Periš, gvb – spoznaja ljepote u potpunoj slučajnosti, Fraktura, dvije tisuće dvadeset šesta, tristo i dvanaest stranica