Austrijski časnik u Puli, žitelj Verude, zapovjednik podmornice U-14 (ranije nazvane Curie), čija su dvojica mornara poginula i pokopana na Mornaričkom groblju u Puli, nakon završetka Prvog svjetskog rata preselio se u Austriju, a nakon Hitlerovog Anschlussa i mrskog pripojenja nacističkoj Njemačkoj, Georg von Trapp odlazi u Ameriku, gdje stječe slavu pjevanjem. Prema drugom dijelu njegovog života snimljen je s pet Oscara nagrađen film "Moje pjesme, moji snovi" * Napisao je i ratni dnevnik u kojem se Pula, gdje su mu pokopani roditelji, spominje jako često
Austrijski časnik u Puli, žitelj Verude, zapovjednik podmornice U-14 (ranije nazvane Curie), čija su dvojica mornara poginula i pokopana na Mornaričkom groblju u Puli, nakon završetka Prvog svjetskog rata preselio se u Austriju, a nakon Hitlerovog Anschlussa i mrskog pripojenja nacističkoj Njemačkoj, Georg von Trapp odlazi u Ameriku, gdje stječe slavu pjevanjem. Prema drugom dijelu njegovog života snimljen je s pet Oscara nagrađen film "Moje pjesme, moji snovi" * Napisao je i ratni dnevnik u kojem se Pula, gdje su mu pokopani roditelji, spominje jako često
Priča o Georgu von Trappu već je odavno poznata široj javnosti, a žiteljima Pule još je poznatija nakon što je 2014. u Svetim Srcima Mauricio Ferlin priredio njemu posvećenu izložbu.
Ukratko, Georg von Trapp bio je austrijski časnik, rođen u Zadru 4. travnja1880., ali odrastao je i živio u Puli, u vili Von Trapp u današnjoj ulici Pina Budicina, gdje je boravio od 1912. godine, sve dok se oko 1923./24. preselio se u Austriju. Tu je zemlju, zemlju svojih predaka, napustio nakon što ju je pripojila nacistička Njemačka pod vodstvom Austrijanca Adolfa Hitlera.
Iz danas turističkog mjesta Zell am See, gdje je njegova brojna obitelj započela uspješnu glazbenu karijeru koja im je donijela slavu u Europi, Von Trappovi su 1938. emigrirali u Sjedinjene Američke Države, gdje su ponovno nastupali pod imenom Trapp Family Singers (Pjevači obitelji Trapp).
Georg von Trapp umro je u Vermontu 1947., a na temelju autobiografske knjige “The Story of the Trapp Family Singers” (“Priča o obitelji Trapp”) koju je napisala njegova druga supruga Maria Kutschera Von Trapp, prvo je 1956. snimljen njemački film “Die Trapp-Familie” u režiji Wolfganga Liebeneinera, a zatim, 1965. svjetski poznati mjuzikl “The Sound of Music” (“Moje pjesme, moji snovi”) Roberta Wisea.
Prošle godine obilježeno je pedeset godina od kada je ovo holivudsko vrhunsko djelo osvojilo pet Oscara od ukupno deset nominacija.
Osim autobiografske knjige “The Story of the Trapp Family Singers”, po kojoj je snimljen film, pulski povjesničar Milan Radošević ukazao nam je na postojanje još jedne knjige, kod koje je, paradoksalno, u odnosu na glavni tekst poznatiji uvod, jer je izvor biografskih podataka.
Riječ je o autobiografiji koju je napisao sam Georg von Trapp, a koja se odnosi na godine službe u austro-ugarskoj mornarici. Pod naslovom “Bis zum letzten Flaggenschuss” (“Do posljednjeg pozdrava”) 1935. objavio ju je nakladnik Anton Pustet iz Salzburga.
Javnosti je postala poznatija u novijem izdanju, na engleskom jeziku, koje je 2007. objavila University of Nebraska Press pod naslovom “To the Last Salute, Memories of an Austrian U-boat Commander” (“Do posljednjeg pozdrava: Sjećanja austrijskog zapovjednika podmornice”).
Predgovor, uvod knjizi, kao i prijevod njemačkog Von Trappovog teksta djelo je Elizabeth M. Campbell, njegove unuke, kćeri Eleonore “Lorli” von Trapp Campbell (1931.–2021.), devete od deset Georgeove djece.
Preciznije, Lorli je bila drugo od troje djece koje je Von Trapp imao sa svojom drugom suprugom Mariom Kutscherom, koju je oženio 1927., pet godina nakon smrti Agathe Whitehead, Georgove prve supruge, s kojom je imao sedmero djece.
Iz uvoda njegove unuke saznajemo da je 1908. od austrijske mornarice Georg Von Trapp dobio zadatak proučavati projektiranje i izgradnju torpeda i podmornica u tvornici Whitehead u Rijeci. 10. veljače 1909. Georg je upoznao Agathe Gobertinu Breunner Whitehead tijekom krštenja podmornice SM U-5 u Rijeci. Bila je kći Sir Johna Whiteheada i unuka izumitelja torpeda Roberta Whiteheada. Nakon što je krstila plovilo, iste je večeri Agathe sudjelovala na svečanom balu gdje je svirala violinu zajedno s majkom; Georg je bio odmah očaran njome, toliko da je taj susret opisao kao “ljubav na prvi pogled”.
Elizabeth M. Campbell dalje piše da je Agathe pozvala Georga u goste u ljetnu kuću obitelji Whitehead u Zell am See u Austriji. Bio je to švicarsko-alpski chalet pod nazivom Erlhof, s prekrasnim pogledom na Alpe i Kitzsteinhorn.
Georg i Agathe nastavili su se viđati, sudjelujući na balovima i zabavama tijekom društvenih sezona u Puli, Trstu i Rijeci. Vjenčali su se 10. siječnja 1911. i živjeli u vili Trapp u Puli.
“Papà”, kako su ga zvali djeca – piše Elizabeth M. Campbell – bio je izuzetno voljen otac. Djeca ga pamte kako se igra s njima, pretvarao se da je Indijanac i učio ih jednostavnim mornarskim pjesmama.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata, supruga i djeca preselili su se u Zell am See, dok je George ostao u Puli i dugo boravio u Boki kotorskoj, gdje je bio angažiran u raznim ratnim operacijama uslijed kojih je postao jedan od najodlikovanijih zapovjednika austro-ugarske mornarice 20. stoljeća.
Upravo na službu u mornarici odnosi se glavni dio knjige “To the Last Salute, Memories of an Austrian U-boat Commander”, odnosno njegova autobiografija iz 1935. koja je javnosti manje poznata. Riječ je o svojevrsnom ratnom dnevniku.
U svom tekstu, Georg von Trapp opisuje pomorske operacije, talijanske napade, akcije u Jadranskom i Sredozemnom moru protiv Francuza i Engleza, bombardiranja Pule, obnovu brodogradilišta, posjet cara Wilhelma, napetosti među narodnostima u carstvu, sve do kapitulacije Austro-Ugarske.
Također se žali na stanje austrijske ratne mornarice: “Od sedam U-Boot koliko ih posjeduje austrijska mornarica”, piše Von Trapp, “četiri su u Boki kotorskoj. Dva brane Trst, ali su stara i gotovo beskorisna; sedmi je u Puli. Svi su stari i s višestrukih mehaničkim problemima.”
Evo njegovog opisa tipične situacije u Jadranu, točnije u Dalmaciji, u šibenskom području bogatom otocima: “Mine se nalaze među otocima. U bilo kojem trenutku mogao bi se pojaviti neprijateljski periskop ili zrakoplov natovaren bombama, a noći su postale izuzetno zanimljive; nema više svjetionika! Rat ih je ugasio. Sada mi, mornari, moramo pronaći put kroz labirint otoka i otočića bez svjetala, često pod oblačnim nebom i uz nemirno more. I nalazimo pomoć — same otoke. Mnogi su prepoznatljivi iz daljine po svojim posebnim oblicima, po jasno definiranom profilu koji se noću ističe; oni nam pomažu da se orijentiramo. Te stijene i otoci često su omogućili našim torpednim čamcima da pronađu put kada puše jugo ili bura, a mi se moramo orijentirati u noći bez svjetla!”
Zanimljivo je da uz vojne opise postoje i bilješke druge vrste, poput ove: “Teško je povjerovati da svaki otok, svaka stijena, svaka litica ovdje ima svoj naziv; postoje neki koje nitko ne zaboravlja. Svatko tko se morao kretati među njima u tamnim noćima ili lošem vremenu ih pamti. To su Skulj, Kurbavela i Tetevinjak, pred kojima skidamo kapu u znak pozdrava.”
No vratimo se u Pulu, kod bombardiranja grada. Von Trapp ne navodi datum, ali vjerojatno je riječ o 1917. ili 1918. Ne radi se o kronici bombardiranja, već o atmosferi napetosti, potpune tame u gradu, straha od bombi: “Za punog mjeseca talijanski zrakoplovi lete nad Pulom. Obično se otkrivaju pri približavanju sjevernoj obali jer se njihov huk čuje iz daljine, a utvrde i brodovi mogu biti upozoreni. Ponekad pak iznenada dolaze s mora, tiho klizeći.
U Puli ne gori nijedno svjetlo, čak ni u najtamnijim noćima. Svi prozori moraju biti hermetički zatvoreni, a po ulicama se mora kretati opipavajući sabljom kako se ne bi sudarilo s nečim. Brzo nestaju baterijske svjetiljke; kad se koriste, moraju biti prekrivene crvenim papirom kako svjetlo ne bi otkrilo korisnika. Sumnja se da špijuna ima svugdje, osobe koje bi mogle slati signale kroz svjetlarnike prema nebu, a previše revne patrolne jedinice pucaju na mnoge prozore kroz koje se slučajno probilo zrno svjetla.
No zrakoplovi dolaze i danju, a vlasnici kuća izvan grada potiču se da na svojim kućama nacrtaju kamuflažne motive kako bi kuće nalikovale šumi. Preporučuju se najljepši crteži, a ubrzo se na napuštenim kućama pojavila bizarna djela.”
Među brojnim događajima koje opisuje Von Trapp, spomenimo još epizodu zarobljavanja francuske podmornice Curie, koju je preuzela austro-ugarskoj mornarica. Preimenovana je u U-14, a pod austrijskom zastavom njen je zapovjednik bio upravo Georg von Trapp.
“U prosincu 1914. francuska podmornica Curie pokušala je ući u pulsku luku. U blizini ulaza u luku u Puli otkrila je prolaz kroz minsko polje promatrajući dolazeće brodove. Pomakla se do dugog lukobrana koji je izgrađen upravo radi zaštite luke od neprijateljskih podmornica. Na kraju mola bila je postavljena mreža metalnih prepreka; mreže su se otvarale za dolazeće i odlazeće brodove. Teške grede koje su podupirale mrežu povlačile su se duboko zbog vlastite težine i stoga su bile teško uočljive periskopom.
Mreže su bile propast Curie. Kad se pomaknula s vrha lukobrana, podmornica je krenula prema luci i zapela. Pokušala se osloboditi i isploviti, ali mreža se podigla s njom, a ni motori nisu uspjeli odvojiti je. Obalna baterija, smještena nasuprot kraja mola, i jedan brod, uočili su njeno kretanje, vidjeli toranj kako izlazi i izrešetali ga hicima.
Podmornica je tada potonula, ali odmah je izronila s cijelim trupom; otvori na palubi bili su otvoreni i posada je skočila u more. Podmornica je ponovno potonula. Drugi časnik bio je još uvijek u tornju: pogođen je u prsa. U međuvremenu je luka upozorena i mnogi brodovi su požurili u pomoć brodolomcima. Curie je kasnije izvučena i stavljena u funkciju; od tada je plovila kao U-14 pod austrijskom zastavom”, prisjetio se Von Trapp.
Tijekom akcije poginula su četiri člana francuske posade, a 23 su zarobljena. Poginuli su pokopani na Mornaričkom groblju u Puli, gdje su danas još dvojica koji se komemoriraju 20. prosincasvake godine: Pierre Chaillez i Maria Angelus Lebon. Njihov grob udaljen je ne više od dvadesetak metara od grobova Augusta von Trappa (1836.–1884.) i Hedwig Wepler von Trapp (1855.–1911.), roditelja George von Trappa.
U drugom nastavku, sljedeće subote, pisat ćemo o događajima koji su doveli do nastanka Trapp Family Singers i o ljetovanju Von Trappovih na Fratarskom otoku u Puli, prije njihovog konačnog odlaska u Ameriku.
Obzirom da su male maškare mogle osvojiti nagradu odnosno „skriveno blago“ u Turističkoj zajednici na Forumu, trebalo je sakupiti najmanje 4 pečata na letku programa koji je bio dostupan na lokacijama gdje se odvijao program
Karnevalska povorka održat će se u subotu, 7. veljače, od 14.00 sati. Brojne maškarane grupe okupit će se na Karolini podno Arene i krenuti na svoje prvo predstavljanje koje će se održati ispred Arene. Potom će grupe, jedna za drugom, krenuti dalje put Portarate...
Pjesmu za Vidbir napisala sam upravo zbog vas – Hrvata. Toliko puta sam čula da biste me voljeli vidjeti na Eurosongu i da biste glasali za mene. Hvala vam na motivaciji i ogromnoj podršci, poručuje Rusinova
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
