BOMBAŠKI NAPADI I POLITIČKA UBOJSTVA: Prije pedeset godina u demokratskoj Italiji politički su nemiri doveli do oružanog nasilja

U kronici glavnih medija toga vremena, baš kao i u prevladavajućem povijesnom narativu, fenomen oružanog političkog sukoba u Italiji od 1969. do prvih godina osamdesetih prošlog stoljeća, poznatih i kao “olovne godine”, nazivao se i još se uvijek često naziva  – “terorizam”.

Međutim, riječ je o oznaci ­–  vrlo pojednostavljenoj u odnosu na složenost fenomena –  koju mnogi (a među ovima i oni koji u njemu nisu izravno sudjelovali, već ga analizirali izvana) radije izbjegavaju, predlažući alternativne definicije poput “građanski rat niskog intenziteta”, “političko-oružani sukob”, “razdoblje organiziranog političkog nasilja”. Oni, pak, koji su bili dio fenomena, osobito na ljevici, govore o “revolucionarnoj oružanoj borbi” i “oružanom klasnom sukobu”.

Terminološka rasprava nipošto nije sporednog značaja, a niti je isključivo formalni aspekt opisa fenomena. Ona zadire u samu bit, odnosno u razloge, motivacije, namjere i ne samo u percepcije zbog kojih se u Italiji posezalo za bombama i vatrenim oružjem.

Najavljujući ono što ćemo kasnije detaljnije opisati, reći ćemo odmah da je postojalo nasilje neofašističke desnice i nasilje komunističke ljevice. Bivši predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga, koji je bio i ministar unutarnjih poslova i koji zasigurno nije bio ljevičar, jednom je prilikom rekao: “Moro (bivši predsjednik stranke Kršćanske demokracije kojeg su ubile Crvene brigade, op. ur.) bio je u pravu: nalazili smo se pred velikom eksplozijom subverzije. Ne terorizma. Terorizam ima anarhičnu matricu koja računa na demonstrativnu vrijednost atentata ili masakra. Lijeva subverzija nikada nije činila masakre. Nalazili smo se pred potkopavanjem poretka. Pred političkim fenomenom. Pred jednim poglavljem političke povijesti zemlje.” U Italiji rasprava o terminološkom pitanju i dalje ostaje otvorena.

Sergio Segio iz Pule

Među sudionicima oružane borbe, na ljevici komunističke orijentacije, spada i Sergio Segio, rođen u Puli, ali koji je od ranog djetinjstva odrastao u Milanu. Večeras će na Sajmu knjiga predstaviti svoju knjigu “Miccia corta” (“Kratki fitilj”). Bit će to za publiku prilika upoznavanja s pričom o životu satkanom od strasti i ideala, kasnije nasukanih u močvari surove stvarnosti. O životu teških odluka i kasnijih preispitivanja, odluka donesenih u uvjerenju djelovanja u zoru određenog političkog trenutka, dok je u stvari to bio zalazak. Ipak, riječ je o životu pred kojem se se stvorile nove zore, ali na drukčijim, novim obzorima, uvijek zahtjevnim, ali manje mučnima. Uskoro ćemo objaviti i intervju koji smo vodili sa Segiom.

Tisuće oružanih akcija, 279 mrtvih

Razdoblje terorizma / oružane borbe, tijekom koje se politička strast, umjesto stvaranja priželjkivane promjene (nabolje) svijeta nasukala u nepovratnosti nepotrebnih smrti i žalosti, bilo je relativno dugo razdoblje snažne ideološke suprotstavljenosti, političkog nasilja i oružanog sukoba.

U petnaest godina zabilježene su tisuće oružanih akcija i atentata, što je, u najakutnijoj fazi (počevši od 1969.), izazvalo 279 mrtvih. Od toga su 151 bili žrtve nasilja desnice, a 128 nasilja ljevice. Uz jednu bitnu razliku: neofašistička desnica sijala je smrt izazivajući masakre, pogađajući naslijepo građane koji su se nalazili u banci, na trgu, u vlakovima. Ljevica je, naprotiv, išla putem političkih ubojstava, izbjegavajući, barem u namjerama, izazvati slučajne i kolateralne žrtve. Kojih je, međutim, ipak bilo.

Banka Poljoprivrede na trgu Piazza Fontana u Milanu

Treba dodatno pojasniti da je akutnoj fazi nasilja prethodilo razdoblje, manje burno, ali jednako obilježeno smrću, koje okvirno traje od 1960. do 1969., u kojem Italija svjedoči nasilju države, s pripadnicima snaga reda i mira (policija i karabinjeri) koji ubijaju veliki broj prosvjednika i radnika u štrajku. Službena statistika ne postoji, a broj se kreće između 90 i 171 osobe, ovisno o izvorima. Sve to se događalo pred popustljivim pravosuđem, što znači da je policija je u to vrijeme pucala s krajnjom lakoćom.

Valja također odmah istaknuti činjenicu da je od 1969. do 1973. godine 95% atentata i činova političkog nasilja bilo djelo fašističke desnice, 85% u 1974. i 78% u 1975. godini. Tek će u tom trenutku započeti odlučan oružani odgovor ljevice.

U moru statističkih podataka koji bi se mogli izvući iz tih mučnih godina, indikativni su sljedeći: procjenjuje se da je između 80 i 90 pripadnika snaga reda (policajaca i karabinjera) izgubilo život, ubijeno je 68 pripadnika oružane ljevice, a tridesetak desnice. Između šest i sedam tisuća ljudi završilo je u zatvoru na kraća ili dulja razdoblja.

Od uličnih prosvjeda do oružanog nasilja

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Italija je bila zemlja u kojoj su društvene suprotnosti, razlike u pogledima na unutarnju i međunarodnu politiku, ali prije svega položaj radničke klase, dovele do vrlo čestih i žestokih prosvjeda na ulicama i trgovima. Vrlo brzo, nakon pojave nasilja koje je počelo trovati povorke i demonstracije koje su izvorno trebale ostati samo mirni prosvjedi, nakon napada, premlaćivanja, kaznenih ekspedicija i (politički motiviranih) otmica, najprije se počelo pucati u noge političkih protivnika, a zatim dolaze atentati, masakri na trgovima i u vlakovima, ubojstva.

Žrtve političkih ubojstava bili su policajci, karabinjeri, suci, novinari, unutarnji izdajnici unutar samih blokova oružane borbe, savjetnici države, čak i tvornički delegati i sindikalci. A potom i političari, a pred ostalima predsjednik Demokršćanske stranke (i više puta predsjednik Vlade ili ministar) Aldo Moro, kojeg su Crvene brigade otele 16. ožujka 1978. („preuzeli” su ga u atentatu u ulici Fani u Rimu, nakon što je ubijeno svih pet članova njegove pratnje) i „pogubili”, nakon „narodnog suđenja” (u svakom slučaju tajnog i nelegitimnog) 9. svibnja iste godine te ga ostavili u crvenom Renaultu 4 u ulici Caetani u središtu Rima, na mjestu gotovo jednako udaljenom od nacionalnih sjedišta Demokršćanske stranke i Talijanske komunističke partije, dviju tada najjačih političkih stranaka.

Neprijatelj kojeg je trebalo srušiti bila je država

Zašto se politički sukob u Italiji radikalizirao do mjere da su mnogi posegnuli za oružjem, prolijevajući krv na ulicama, na trgovima, u vlakovima, u „narodnim zatvorima”? Utopija? Kolektivna halucinacija? Fenomen je iznimno složen, ali sažeto bi se moglo reći da su terorizam / oružana borba / pobuna u Italiji, kako je već najavljeno, vodile naoružane skupina krajnje ljevice i krajnje desnice protiv države koja se doživljavala kao neprijatelja kojeg treba srušiti. Srušiti oružjem.

Oni koji su državu napadali s desnice (neofašisti) vidjeli su je kao slabu, korumpiranu, nesposobnu jamčiti red. Umjesto višestranačkog parlamentarnog i demokratskog poretka, neofašisti su bili skloniji autoritarnom režimu koji bi bio slobodan u donošenju posebnih zakona, uz uskraćivanje ustavnih sloboda.

Oni koji su se državi suprotstavljali s ljevice, u državi i njezinim snagama reda i mira, tada nasilnima i represivnima, vidjeli su sredstvo ugnjetavanja vladajuće klase, „buržoasku diktaturu” prikrivenu demokracijom. Politička borba toga vremena zahvatila je i anarhiste, koji međutim nisu sudjelovali u oružanom političkom sukobu.

Spada u red stvari da se, kao posljedica napada na državu, ali iz krajnje različitih razloga, dogodio i izravni i nasilni sukob između desnih i lijevih militanata.

Proliferacija oružanih skupina

Složenost fenomena i višeslojna stratifikacija ideja, programa djelovanja (pa i vojnih) te strategija, dokazana je beskrajnim nizom kratica koje su obilježavale razne oružane jezgre. Na desnici su postojali Ordine Nuovo, Avanguardia Nazionale, Ordine Nero, Nuclei Armati Rivoluzionari, poznati kao NAR.

Na ljevici je došlo do prave proliferacije skupina i kratica. Napuštanjem Talijanske komunističke partije i referentnog sindikata (CGIL), koji su smatrani previše sklonima socijaldemokratskim reformama i premalo revolucionarnima, 1970. godine nastaju Crvene brigade (Brigate Rosse) koje će ipak zadržati stranački način djelovanja (“oružana partija” / "il partito armato") te se postaviti gotovo elitistički prema radničkoj klasi, doživljavajući sebe kao njenu avangardu.

Godine 1976., iz političke opcije poznate kao “izvanparlamentarna ljevica”, te i iz ljevičarskih pokreta pokreta poput “Potere operaio” i “Lotta continua”, nastaje Prima Linea, koja ime preuzima od prvog reda u povorkama demonstranata: ostat će uvijek usko vezana uz takozvani “pokret” (“il movimento”), dakle u izravnom kontaktu s radnicima, studentima, proletarijatom radničkih četvrti. Pokušavajući, za razliku od Crvenih brigada, ne djelovati u ilegali.

BR i PL pokazat će se kao dvije najjače i najutjecajnije oružane skupine. No na ljevici postojali su i Nuclei Armati Proletari (NAP), Formazioni Comuniste Combattenti (FCC), Cellule Comuniste Combattenti (CCC), Proletari Armati per il Comunismo (PAC) i mnogi drugi, od kojih su se neki slili u Prima Linea.

Kontekst u kojem se prosvjed pretvara u oružano nasilje

Kako bi se pokušalo razumjeti, bez namjere opravdavanja, fenomen terorizma / oružane pobune u Italiji, potrebno je uzeti u obzir neke temeljne čimbenike. No prije nego što ih razmotrimo, ne smije se zaboraviti da govorimo o razdoblju koje je izazvalo bol i smrt, pa se u izlaganju određenih razloga to uvijek mora činiti uz poštovanje boli obitelji onih koji su pali kao žrtve oružane borbe.

Prvi razlog nastajanja premisa oružane borbe se mora prepoznati u položaju i samosvijesti talijanske radničke klase, koja je tih godina od podčinjene i pomirene s prilagođavanjem nalozima poslodavaca postajala društveno reaktivna, sprema na pobunu.

U državama sovjetskog bloka Istočne Europe radnička je klasa (neovisno o tome procjenjuje li se danas da je ona bila privilegirana ili, naprotiv, uronjena u zabludu i epohalnu katastrofu privida primijenjenog socijalizma / komunizma) bila anestezirana režimskom dogmom koju je nametnula dominantna Komunistička partija, prema kojoj je, “voltairijanski” (tako je zborio Pangloss) rečeno, “sve je u najboljem redu u najboljem od svih mogućih svjetova”. Do buđenja radničke klase na istoku doći će tek osamdesetih godina u Poljskoj sa sindikatom Solidarnost i na Kosovu, s prosvjedima rudara.

U Italiji pak – i više nego u Francuskoj i Njemačkoj, gdje će se, kao svjedočanstvo globalne napetosti tog vremena, pojaviti i značajni oblici ljevičarske oružane borbe s grupama Action Directe i RAF / Rote Armee Fraktion (Crvena armijska frakcija) – radnička je klasa, potpomognuta (iako s mnogim manjkavostima) snažnim sindikatom, bila budna, politizirana, razdražena gotovo primitivnim kapitalističkim iskorištavanjem kojem je bila izložena, spremna na štrajk, na izlazak na ulice, na borbu za svoja prava. Dovoljno je reći da su radnici tvornicu automobila FIAT opisno nazivali “okrutnom” (la feroce).

Drugi čimbenik društvenih napetosti bila je snaga studentskoga pokreta koji je, počevši od 1968. i od “francuskoga svibnja”, pokazao da je spreman masovno prosvjedovati na tjednoj bazi (ali ponekad i svakodnevno) u povorkama i manifestacijama protiv zastarjelosti Sveučilišta i protiv obnove društva koje je, da se poslužimo Pasolinijevim riječima, trebalo donijeti i napredak, a ne samo razvoj.

Treći čimbenik jest prisutnost Talijanske komunističke partije. Ponovno, još više nego u Francuskoj (u Zapadnoj Njemačkoj bila je zabranjena 1956.), Talijanska komunistička partija bila je mnogo autentičnija u odnosu na one režimske u zemljama Varšavskoga pakta. Bila je to snažna stranka, s članovima koji su bili prožeti entuzijazmom i željom rušenja društvene nepravde, oslabljena jedino povijesnom dilemom hoće li ostati vjerna sovjetskom modelu (i dakle nastaviti zagovarati revoluciju i diktaturu proletarijata) ili će se preobraziti u eurokomunizam koji je pokušavao nametnuti se prihvaćanjem izbornoga i parlamentarnoga sučeljavanja s drugim strankama.

Četvrti među važnim čimbenicima –  a ključan je za razumijevanje desničarskoga terorizma u kojemu su sudjelovali i izopačeni državni aparati i masonerija, ponajprije loža P2 – treba se potražiti u Hladnom ratu.

Izrazito snažna još od završetka Drugoga svjetskoga rata, 1976. Talijanska komunistička partija (PCI) dobila je 34,37% preferencija (oko 12,6 milijuna glasova) Talijana, “riskirajući” da dođe na vlast. A ulazak u prostorije vlasti značio bi pristup vojnim tajnama NATO-a. Takav rizik Atlantski savez si nije mogao dopustiti, posebno uzme li se u obzir da je PCI smatran saveznikom i mogućim špijunom Moskve. Uspon PCI-ja trebalo je, dakle, zaustaviti. Zato u oružanoj borbi u Italiji, koja i dalje ostaje autohton i spontano talijanski fenomen, neće biti posve strani ni obavještajni servisi drugih zemalja, prije svega američki i britanski.

Peti čimbenik, presudan za razumijevanje oružane borbe na ljevici, bio je još jedan geopolitički aspekt. Strahovalo se od diktatura, odnosno da bi i Italija mogla završiti poput frankističke Španjolske, Salazarova Portugala ili pak pasti kao žrtva vojnoga udara, kao što se dogodilo u Grčkoj 21. travnja 1967., uspostavom pukovničke diktature.

Posljednji među najvažnijim čimbenicima bila je prisutnost stranke otvoreno neofašističke orijentacije Movimento Sociale Italiano kojoj je bilo dopušteno djelovati unatoč tomu što talijanski Ustav zabranjuje “preustroj, u bilo kojem obliku, raspuštene fašističke stranke”.

Stalno stanje društvenog nemira

Splet navedenih činjenica i okolnosti počevši od 1968./69., dovelo je talijansko društvo do intenzivnog, oštrog i neprestanog političkog sukoba. Kada bi se htjeli prisjetiti  Italije onog razdoblja, vidjeli bi zemlju u kojoj je vladalo stalno stanje društvenog nemira, u kojoj su se svakoga vikenda održavale prosvjedne povorke i masovne manifestacije koje su često završavale sukobima, bacanjem Molotovljevih koktela, incidentima, nasiljem s mrtvima, ranjenima, štetom na imovini, tenkovima i oklopnim vozilima na ulicama. Vidjeli bi Italiju u kojoj su prosvjedi u tvornicama bili svakodnevica, kao i okupacije sveučilišta. Italiju u kojoj su mladi desničari napadali društvene centre i stranačka sjedišta lijevih snaga, ali i onu u kojoj se događalo upravo suprotno, Italiju u kojoj su se postavljale zasjede, ponekad i smrtonosne, pri čemu su mladi ljevičari u rukama imali predmet koji je postao simboličan: francuski ključ Hazet 36 kojim su se udarali – u jednom slučaju, ali ne s predumišljajem, čak i do smrti – politički protivnici.

Neofašističko nasilje desnice

Kao što je već rečeno, na meti krajnje desnice bila je država koju je ona vidjela kao slabu, korumpiranu i nesposobnu jamčiti red. Pored težnje za uspostavom hijerarhijskoga poretka i krutoga nacionalnog (nacionalističkog) identiteta (uklopljenog u kontekst “vrijednosti Zapada”), pored krajnje kritike parlamentarne demokracije, krajnja desnica bila je obilježena radikalnim antikomunizmom.

Prema raznim rekonstrukcijama (proizašlima iz sudskih spisa, ali i iz novinarskih istraga, historiografskih istraživanja i svjedočanstava sudionika), u svom djelovanju desničarsko nasilje podržavale su i financirale “izopačene” obavještajne službe i državni dužnosnici koji su se u nekim prilikama pokazali kao promotori (neuspjelih) pokušaja nedemokratskih državnih udara. U drugim su se prilikama pokazali krivima sijanjem lažnih dokaza, s namjernom skretanja istraga s pravih tragova.

Strategija napetosti

Strategija nasilnog djelovanja desnice bila je sljedeća: nesigurnost, već sama po sebi izazvana mobilizacijom na ljevici, valjalo je pojačati djelima krajnjeg nasilja koja su, osim što su morala izazvati ogorčenje, trebala potaknuti i reakciju Talijana. U namjerama se predviđalo da bi ta reakcija mogla ishoditi u zahtjevu samih građana za autoritarnim zaokretom, uz posebne zakone koji bi “počistili” društvene prosvjede i udaljili prijetnju komunizma.

Eksplozija bombe na trgu Piazza della Loggia u Bresci

Riječ je o takozvanoj strategiji napetosti koja je prouzročila 151 mrtvog i 804 ranjena te je odgovorna, postavljanjem niza bombi, za neke od najtragičnijih pokolja: pokolj u Banci poljoprivrede (Banca dell’Agricoltura) na trgu na Piazza Fontana u Milanu 12. prosinca 1969. (17 mrtvih, deseci ranjenih), atentat na vlak u Gioia Tauru u Kalabriji 22. srpnja 1970. (6 mrtvih, 66 ranjenih), pokolj u Peteanu kod Gorizije 31. svibnja 1972. (3 ubijena karabinjera autobombom koju je postavio Vincenzo Vinciguerra, militant organizacije Ordine Nuovo), dinamitni napad na Policijsku upravu u Milanu 17. svibnja 1973. (4 mrtva, 52 ranjena), pokolj na trgu Piazza della Loggia u Bresciji 28. svibnja 1974. (8 mrtvih, više od 100 ranjenih među sudionicima antifašističke manifestacije) koji su počinili neofašisti Ordine Nuovo.

Vlak Italicus

Nadalje, desnica je postavila bombu u vlaku Italicus kod mjesta San Benedetto Val di Sambro (na željezničkoj dionici između Firence i Bologne) koju su aktivirali pripadnici NAR-a/Ordine Nero 4. kolovoza 1974. (12 mrtvih, 48 ranjenih) te je, prema punomoćnoj presudi, odgovorna za strašan pokolj na kolodvoru u Bologni 2. kolovoza 1980., koji je izazvao čak 85 (prema nekim izvorima 86) mrtvih i više od 200 ranjenih. Za ovaj posljednji pokolj osuđeni su pripadnici NAR-a – Oružanih revolucionarnih ćelija, iako se govorilo o mogućnosti palestinskoga terorizma kao odmazde za nepoštivanje Italije tajnih odredbi takozvanoga “Morova dogovora” (“Lodo Moro”), neformalnog sporazuma kojim je Italija sedamdesetih godina jamčila određenu toleranciju prema prolasku palestinskih naoružanih skupina preko svojega teritorija u zamjenu za obvezu da ne izvode atentate u Italiji.

Napad na željeznički kolodvor u Bologni

Nekoliko godina kasnije, 23. prosinca 1984., dogodio se “Božićni pokolj”, eksplozija na brzom vlaku Rapido 904, također u blizini San Benedetto Val di Sambro, s 15 mrtvih i 267 ranjenih.

Pored pokolja, desničarski militanti ubili su čak su 26 mladih ljevičara. Tridesetak neofašista je u to doba izgbuli život: neki su bili su žrtve ciljanih napada koje su izvršile Crvene brigade i Prima Linea, neki naoružanih uhićenja, upada i pucnjava. Poneki su izgubili život rukovanjem eksplozivom, drugi su poginuli u sukobima između suprostavljenih skupina unutar same desnice.

Nasilje države i neofašističke zavjere: događaji koji su doveli do pojave i lijevog nasilja

Ljevica – koja je pogođena još 1. svibnja 1947. na Siciliji, kada je naoružana banda predvođena razbojnikom Salvatoreom Giulianom, vjerojatno u ime nekog centra moći (mafijaškog ili državnog), u mjestu Portella della Ginestra ubila 11 ljudi tijekom proslave Praznika rada, pogodivši seljake i sindikalce – počela se suprotstavljati neofašističkim oživljavanjima još prije početka “olovnih godina”. Ali ne oružjem, već uličnim prosvjedima.

Evo nekoliko epizoda u kojima je ljevica bila žrtvom represivnih djelovanja države. U srpnju 1960., u znak prosvjeda protiv vlade premijera Tambronija koja je dopustila da se kongres neofašističke stranke Movimento Sociale Italiano (MSI) održi u Genovi, gradu s partizanskom tradicijom, zabilježeni su sukobi na ulicama Genove, Rima, Catanije, Licate i Reggio Emilije, gdje je 7. srpnja policija pucala na gomilu i ubila petoricu komunističkih prosvjednika. Istoga dana policija je ubila još dvojicu prosvjednika u Palermu.

Godine 1962. u Torinu, na trgu Piazza Statuto, radnici i različite skupine iz izvanparlamentarne ljevice ulaze u vrlo žestok sukob s policijom. U prosincu 1962. zabilježeni su sukobi i u Reggio Calabriji, povezani sa sindikalnim prosvjedima i društvenim napetostima. Godine 1963. dolazi do teške represije štrajkova u Milanu, s uhićenjima među radnicima u indusrtijskom predgrađu Sesto San Giovanni.

Prosvjedi na trgu Piazza Statuto u Torinu

U konačnici, prije početka “olovnih godina” i pojave lijevog nasilja, policija i karabinjeri usmrtili su velik broj prosvjednika i radnika.

Postojale su zatim neofašističke zavjere. Godine 1965. u hotelu Parco dei Principi u Rimu održan je skup na kojem su sudjelovali časnici tajnih službi, vojni dužnosnici i predstavnici krajnje neofašističke desnice, tijekom kojeg su udareni ideološki temelji strategije napetosti.

Između 1963. i 1965. pojavile su se prve pučističke zavjere u neofašističkim krugovima koje su pokušavale utjecati na talijansku politiku, kao što su “Piano Solo”, subverzivni projekt iz 1964. koji su izradili general Giuseppe Santovito i načelnik Glavnog stožera Kopnene vojske Giovanni De Lorenzo, zatim neuspjeli državni udar Junijs Valerija Borghesea iz 1970., ali i tajna organizacija “Ruža vjetrova” (koju su vodili general Amos Spiazzi i general Vito Miceli iz vojno-obavještajne službe SID).

Godine 1974. dogodio  je tzv. “Bijeli državni udar” Edgarda Sogna, a subverzivan je bio i plan demokratskog preporoda masonske lože P2 Licija Gellija.

Pored toga – a to će se saznati tek 1990. – u Italiji je djelovala organizacija Gladio / Stay Behind, nastala u atlantskom okviru, iz čijih su se skladišta oružja opskrbljivale neofašističke skupine, kao i takozvani “civilni Gladio”, paralelna struktura Ministarstva unutarnjih poslova, posvećena ilegalnim aktivnostima i infiltracijama, koja je bila aktivna do 1984.

Oružano nasilje ljevice

Godine 1968. dogodio se studentski pokret, a između 1969. i 1970. svjedoči se “vrućoj jeseni” (“autunno caldo”), razdoblju velikih štrajkova i radničkih mobilizacija, osobito u tvornicama na sjeveru, koje su dovele do važnih društvenih pomaka, poput Statuta radnika iz 1970.

Upravo iz studentskog pokreta i radničke mobilizacije nastaju skupine koje će dovesti do lijevog nasilja, svakako ono Prima Linee, ali i ono Crvenih brigada (Brigate Rosse), čije se porijeklo mora tražiti i u razočaranju mnogih njihovih militanta premlakim djelovanjem Komunističke partije. Ta ista komunistička partija, zbog ideološke zaslijepljenosti, nije odmah prepoznala nasilni odmak Crvenih brigada, smatrajući njihove pripadnike isprva “drugovima koji griješe”, da bi potom surađivala s državom u njihovom razbijanju.

U tom kontekstu, društvena nelagoda, s “buržoaskom državom” shvaćenu kao tlačitelja koji stoji na strani poslodavaca, pretvara se u oružanu borbu. To se događa i zato što je, kako piše Sergio Segio, “prevladavalo uvjerenje da oružana borba može imati značenje oslobođenja i moguće izgradnje koraka prema boljem društvu”. Oružana borba u kojoj je, kako je objasnio Enrico Baglioni, i sam militant Prima Linee, “vrijednost života bila potisnuta vrijednošću ideologije”.

Koji je bio cilj? Uspostava komunizma? Odgovor nije tako jednostavan. Čini se, naprotiv, da se palingenza trebala ostvariti i iscrpiti u apokalipsi. Drugim riječima, važno je bilo srušiti buržoaski državni poredak, počevši osvajanjem njegovog simboličkog prostor, a zatim… "vidjet ćemo".

Iz današnje perspektive radilo se o zamućenom pogledu na stvarnost, ideološkom hvatanju za modele poput Mao Tse Tuga, Lenjina i Che Guevare, zanemarujući činjenicu da je u zemljama navedenih vođa stanje radničke klase ostajalo teško, pri čemu “krotitelj” radnika više nije bio “gazda”, već partijski činovnik.

Vojni uzori dolazili su iz Vijetnama i oružanog otpora američkoj invaziji, te iz Srednje i Južne Amerike, s pokretima urbane gerile poput Tupamarosa u Urugvaju. No, možda je prije svega naoružana ljevica svoju akciju vidjela kao nastavak antifašističke borbe i partizanskog otpora tijekom Drugog svjetskog rata, kada se ustanak nije pretvorio u revoluciju i ustroj novog društvenog sustava, nego je završio na drukčijoj obali nove “oskvrnjene pobjede”.

Kada je jednom zauvijek spušten zastor na lijevo nasilje, bilanca će biti tragična: 128 mrtvih, a odgovornost za 74 slučajeva pada na Crvene brigade, u 23 na Prima Lineu: 11 je osoba ubijeno nenamjerno.

Navodimo samo najznačajnije epizode nasilja ljevice, prije svega otmicu i ubojstvo Alda Mora koje su počinile Crvene brigade, koju se također odgovorne za ubojstvo suca Francesca Coca, novinara Carla Casalegna, pravnika i političara Vittoria Bacheleta, potpukovnika karabinjera Antonia Varisca, generala karabinjera Enrica Riziera Galvaligija, inženjera i direktora poduzeća Montedison Giuseppea Taliercija, direktora petrokemijskog kombinata u Margheri Sergia Gorija. Nadalje, kao odmazdu, počinitelji su ubojstva Roberta Pecija, brata pokajnika Patrizija Pecija i, još gore, sindikalca Guida Rosse, radnika koji je prijavio djelovanje nekolicine kolega bliskih Crvenim brigadama unutar tvornice, kolega koji su potom uhićeni. Nakon tog ubojstva komunističke Crvene brigade dobile su etiketu “fašista” upravo od radnika.

Prima Linei, među sveukupno 23 žrtve, pripisuju se ubojstvo rukovoditelja Fiata Carla Ghiliena, pokrajinskog vijećnika talijanske neofašističke stranke MSI Enrica Pedenovija, voditelja proizvodnje u tvronici Icmesa u mjestu Seveso (poduzeća odgovornog za toksični oblak dioksina u ljeto 1976.) Paola Paolettija.

Prima Linea je smaknula i vlastitog pripadnika, doušnika Williama Vacchera, ali prije svega odgovorna je za kontroverzno ubojstvo suca Emilia Alessandrinija 1979. Radilo se o sucu istrage koji, za razliku od svojih prethodnika, nije pripisao anarhistima odgovornost za pokolj na trgu Piazza Fontana, nego ju je, ispravno, smjestio na desnicu, što mnogima čini njegovo ubojstvo "s ljeva" neshvatljivim. Prije toga, već 1972., posljedice događaja povezanih s Piazza Fontana snosio je i komesar Luigi Calabresi, koji nije bio izravno uključen, ali je smatran “moralno odgovoran”, za smrt anarhista Giuseppea Pinellija, koji je, nakon beskrajnog ispitivanja, pao – okolnosti nikada do kraja razjašnjene – s četvrtog kata milanske policijske uprave. Ubojstvo Calabresija počinili su militanti pokreta Lotta Continua.

Milano, mjesto ubojstva komesara Calabresija

Izvan organiziranih skupina, treba spomenuti ubojstva 17 mladića s desnice koje su počinili militanti ljevice.

Okončanje nasilja

Iako se posljednje političko ubojstvo koje su počinile (ponovno ustrojene) Crvene brigade dogodilo 2002. godine, kada je u Bologni ubijen stručnjak za radno pravo i savjetnik Ministarstva rada Marco Biagi, okončanje nasilja dogodilo se u prvoj polovici osamdesetih godina.

Razlozi su brojni. Društvo se promijenilo; društveni je angažman ustupio mjesto političkoj nezainteresiranosti mase i prepuštanju reaganovskom hedonizmu; država je reagirala strožim zakonodavstvom (zatvarajući jedno oko u slučajevima mučenja uhićenim militantima), osnivanjem posebnih zatvora i antiterorističkih jedinica koje je beskopromisno vodio general Dalla Chiesa, a kojeg je kasnije u Palermu ubila mafija. To su bile mjere koje su, zapravo, dovele do one “stabilnosti” koja je srušila razloge postojanja desnog terorizma.

Na ljevici, jedan od razloga neuspjeha oružane borbe je protivljenje ogromne većine javnog mnijenja i običnih građana, ali i slabljenje nestanak studentskog i radničkog pokreta iz kojih se oružana borba dobrim dijelom hranila i legitimirala, a koja je vremenom postala “revolucija bez naroda”. Pored toga, zbog iscrpljenosti ili suočavanja s očitom činjenicom o neuspjehu revolucionarnog projekta, unutar oružane borbe širi se fenomen pokajnika koji će se pokazati ključnim u pogledu uhićenja militanata, gotovo svih već u ilegali.

Čak su se i oni koji su uspjeli izbjeći uhićenje, poput Sergia Segija, distancirali od nailja. Prije predaje, preostao je još samo zadatak oslobađanja drugova iz zatvora. Kako? O tome govori upravo Segio u svojoj knjizi “Miccia Corta”, koja će večeras biti predstavljena na Sajmu u Puli.