Arhitektica Breda Bizjak, predsjednica Društva arhitekata Istre, autorica nagrađivanih projekata, pokretačica inicijativa usmjerenih na revitalizaciju javnih prostora, diplomirala je 2002. godine na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njezin arhitektonski studio 'BB arhitekti', koji je osnovala pet godina nakon toga, djeluje kao poslovna platforma za različite samostalne profesionalce na međunarodnom nivou na području arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture.
Nakon 22 godine života u Ljubljani i suradnje s mnogim kolegama na različitim projektima i natječajima, odlučila se preseliti i raditi iz Pule, iako je i dalje profesionalno vezana za Sloveniju. Njezin projekt revitalizacije pulskog podzemlja nedavno je osvojio 2. nagradu na prestižnom Balkanskom arhitektonskom bijenalu.
Investitor projekta je Grad Pula, autorica projekta je Breda Bizjak, BB arhitekti, a suradnici na projektu Marta Bognar i Goran Racan. Dizajn rasvjete radio je Dean Skira.
Foto: Jana Jocif
Ponovo otkrila tunele ispod Kaštela
Riječ je, otkriva nam, o njezinom diplomskom radu kojemu su, da iz skice preraste u samoodrživi projekt, trebala puna dva desetljeća. U razgovoru iskreno priznaje da je nekoliko puta skoro 'digla ruke' od njega.
No nije odustala. Zerostrasse živi.
- Projekt revitalizacije podzemnog sustava tunela ispod Kaštela poznatiji kao „Zerostrasse“ započeo je kao moj diplomski rad na ljubljanskom fakultetu pod mentorstvom prof. Janeza Koželja 2001. godine pod nazivom „Proces Pula Podgrađe“. Cilj rada bio je otkriti u Puli postojeću arhitekturu koja nije prepoznata kao interesna točka turističke destinacije, mjesto u kojem vidim mogućnosti, vrijedno pažnje i kao potencijalno obogaćenje javnog prostora. Tada sam otkrila tunele ispod brežuljka Kaštel za koje je malo tko znao.
Kod Atilija Krizmanića, tadašnjeg vođe Službe za graditeljsko naslijeđe Grada Pule dobila sam tek napravljen geodetski snimak podzemnih tunela za potrebe izrade diplomskog rada. Do tada dostupne su mi bile samo segmentarne skice pojedinih tunela Civilne službe koja je tim skicama raspolagala za potrebe sklanjanja ljudi u skloništa, navodi nam Breda.
Grafički prikaz tunela/ Breda Bizjak
U tunelima, prisjeća se, nije bilo struje, na obilaske je odlazila s baterijskim lampama.
- Sve skupa djelovalo je doista odbijajuće, čak jezivo, no dobar strateški smještaj tunela ispod središnjeg brežuljka i navezanost na prstenove gradskih ulica te saznanje da postoje još jedni tuneli na višem nivou, potaknuli su me da razmislim o povezivanju tih tunela te o povezivanju tunela s različitim sadržajima na brežuljku – s tvrđavom, Malim rimskim kazalištem, Arheološkim muzejem, Sveučilišnom knjižnicom, šetnicom na brežuljku, priča nam nadahnuto Breda, prisjećajući se prvih ulazaka u mračne tunele u koje je ulazila iz nekadašnje Nemeševe galerije.
Napominjući da je trodimenzionalna slika brežuljka s tunelima i njihovo povezivanje podsjeća na mravinjak s mnoštvom načina kretanja kroz i po brežuljku, naglašava da svi sadržaji tako bivaju povezani u jedinstvenu cjelinu u kojoj tuneli u najširem smislu imaju ulogu medijatora.
- Pulska je situacija jedinstvena i po svom položaju i tome da tuneli egzistiraju unutar rimske ulične mreže te pozicijama po visini imaju optimalne uvjete da se stvori kontinuirana trodimenzionalna ulična mreža obogaćena podzemnim pješačkim prečicama i drukčijim doživljajem grada. Takvih slučajeva nema mnogo ni u svjetskim razmjerima, navodi naša sugovornica dodajući kako joj je već dosadilo ponavljati da je Pula bogat grad. To je, navodi, valjda već svima jasno, no ipak se ne čini dovoljno da bi se sva ta bogatstva oživjelo, iskoristilo i predstavilo.
Revitalizacija pulskog podgrađa čekala 20 godina
Kako nam priča, podzemni sustav skloništa glavne ratne luke Austro-Ugarske monarhije rasprostire se pod cijelim gradskim područjem, a sačinjavaju ga većinom odvojeni klasteri ispod sedam gradskih brežuljaka, ali i izvan centra grada. Od svog nastanka početkom 20. stoljeća do danas, tuneli su samo dva puta korišteni za sklanjanje civilnog stanovništva, preostalo vrijeme svog stogodišnjeg postojanja ti su podzemni prostori bili zatvoreni za javnost i postepeno izbrisani iz mentalne mape grada.
- Dvadeset godina nakon prvog predstavljanja projekta 2002. godine započela je revitalizacija pulskog podgrađa u tunelima na dva nivoa ispod središnjeg gradskog brežuljka Kaštel. Redefinicija podzemnih prostora nadilazi funkciju sklanjanja i nadograđuje se funkcijom vertikalnog i horizontalnog povezivanja gradskog partera s mletačkom tvrđavom u kojoj je smješten Povijesni i pomorski muzej Istre i funkcijom novog izložbenog prostora muzeja što je uvelike utjecalo i na unapređenje djelovanja muzejskog kompleksa.
Aktiviranje sustava podzemnih ulica ujedno utječe i na redefiniciju javnog prostora, prapovijesnu mrežu gradskih ulica, raspredenu u nekoliko koncentričnih prstenova koji se organski prilagođavaju topografiji brežuljka, podzemne ulice poprečno povezuju četiri različita ulična pravca, njihov su produžetak, pješački metro.
Javni se prostor proširuje ispod brežuljka, nabraja glavne točke svog projekta.
Zapušteni sustav podzemnih skloništa postaje drukčiji ulični prostor, izoliran od gradskog intenziteta i atmosferskih uvjeta pri čemu su izostanak dnevne svjetlosti i zvuka prilika za razvoj specifičnog multimedijalnog izložbenog prostora, priča nam dok zajedno obilazimo fascinantan tunelski prostor. Na opasku da je zrak u njima djeluje izrazito "friško i zdravo" navodi nam da je upravo ona uvjeravala da prilikom rekonstrukcije ne treba raditi posebnu ventilaciju.
- Bila sam sigurna da su stari Austrijanci dobro znali što rade i tražila mjerenje kakvoće zraka koje je dokazalo upravo to. Zrak je u tunelima odličan, ventilacija radi, a to dokazuje i miris pokošene trave koje možete osjetiti u tunelima dok se primjerice kosi oko Kaštela, navodi nam.
Očuvanje stijenskog plašta i lift koji povezuje
Pri obnovi se, napominje, velika pozornost posvetila očuvanju stijenskog plašta što je uvjetovalo sabiranje svih električnih instalacija u jednu trasu ispod svoda koja je ujedno iskorištena i za smještaj rasvjete.
Jedine površine u koje se fizički interveniralo su betonski podovi i vertikalno okno dizala koje se nalazi u blizini centralnog prostora donjeg sklopa. Izlazna stanica dizala nalazi se u jugoistočnom kvadrantu tvrđave, između kazamata i rampe bastiona što je i jedina moguća pozicija koja vertikalno spaja sva tri nivoa.
Lift/Foto: Jana Jocif
Nakon dobivene diplome 2002. godine Breda je rad izložila javnosti u Galeriji Diana (galerija više ne postoji, a nalazila se u prizemlju gradske palače na Forumu) i otada kroz godine u više navrata predstavljala gradskim vlastima i na sveučilištu. Iako je odmah privukao pozornost i javnosti i političara bilo je potrebno čak 20 godina od prve ideje do njezine realizacije.
- Još bi nekoliko stvari trebalo završiti pri uređenju, ostale su nedovršene zbog nedovoljno sredstava. Ali, moramo biti svjesni da se radi o obimnoj površini, o zahtjevnim uvjetima koji iziskuju puno veća ulaganja od onih iznad zemlje i upravo zbog toga na obnovu tih podzemnih prostora treba gledati kao na kontinuirani proces uređenja. Kao što ni uređenje ulice nikada nije sasvim gotovo, navodi nam.
U razgovoru se dotičemo cjelokupne austrougaske baštine, pa pitam nagrađenu arhitekticu što nam je činiti s njome?
Utvrde u ulozi kulturnog turizma ili obilazak ruševina?
- Baština koju smo preuzeli preobimna je za pulske mogućnosti, pa čak i državne. Obuli smo prevelike cipele i ne znamo u njima hodati.
Ulaganja koja su potrebna za opremanje samo osnovnom komunalnom infrastrukturom veliki su zalogaj i na nivou Europe. Stalno se provlači ideja fortifikacijske baštine u ulozi kulturnog turizma i kulturne industrije, no prije toga potrebno je znati da li ova sredina uopće može isproducirati kritičnu masu kvalitetne kulturne produkcije da bi sve te utvrde na kraju imale sadržaj i smisao?
Da li uopće posjedujemo ljudski kapacitet za takvo nešto, pita se Breda.
Možda je na kraju iskrenije razmišljati, dodaje, o utvrdama kao arheologiji koju se prezentira i obezbjedi za obilazak, povezati ih međusobno šetnicom u prsten utvrda okruženih zelenilom, kao spomenike carske prošlosti koje posjetiteljima pružaju zadovoljstvo u promatranju prolaznosti vremena.
- Ruševine utjelovljuju određenu etiku konačnosti, govore o prošlosti, ali daju dobar kontrast i refleksiju prostoru sadašnjosti kojom su okružene. Trajni su podsjetnik da ništa nije vječno. Neprekidan poriv da se prikriju znaci dotrajalosti materijala polazi upravo od straha zapadnog čovjeka od starenja i smrti, smatra naša sugovornica.
No naravno, odmah dodaje, to ne znači da je sama protiv rekonstrukcija. Naprotiv.
- Fokus na obnavljanje postojeće arhitekture i umetanje novog sadržaja odnosno aktivne zaštite graditeljske kulturne baštine paradigma je koju zagovara sve više arhitekata upravo zbog prevelike izgrađenosti okoliša i u želji za zaštitom preostalog prirodnog okoliša od gradnje.
No Pula nema strategiju koje bi se držala, one se tek deklarativno donose. Kada bi znali što s tvrđavama želimo, koliko sve to košta, imali ideju što ćemo s njima napraviti kada ih obnovimo, definirali kriterije i donijeli programske aktivnosti koje se u njima mogu održavati, ali i inkorporirali u već postojeće programe onda bi to sve imalo smisla. Ovakvo donošenje samo generalnih strategija nema, jasna je.
Vratila Ljubljani rijeku
Fokus Bredinog rada u Ljubljani bio je, priča nam, u većini usmjeren u problematiku javnog prostora, pogotovo u razdoblju između 2007. i 2014. god. kada se realiziraju projekti vezani za javni prostor obala rijeke Ljubljanice u Ljubljani.
Foto: Peter Giodani
- Sve je krenulo 2006. godine osvojenom najvišom nagradom na idejno urbanističko – arhitektonskom natječaju za Uređenje Ljubljanice i Gruberjevega prekopa u Ljubljani nakon kojeg sam kontaktirala Zavod za turizam Ljubljana i predložila da realiziramo mali dio natječajnog rada, a to je bio paviljon nasuprot Plečnikove tržnice, na obali Petkovšek.
Tada je rijeka Ljubljanica bila odsječena od gradskog partera i javnog prostora i nije bila pristupačna, a obala zakrčena automobilima. Promjenom gradske vlasti to se počelo mijenjati, poduprli su naš projekt paviljona kao pilot projekt povezivanja rijeke s uličnim prostorom i nakon iznimno dobrog odaziva javnosti pokrenut je niz projekata sukcesivnog uređenja obala rijeke unutar centra grada, priča nam.
FOTO: Neva Bizjak
Zašto uređeni Slovenci u Istri grade na crno?
- Ljubljana je kulturna i sveučilišna prijestolnica države, na raskršću domaćih i stranih studenata, mladih ambicioznih ljudi punih novih ideja u potrazi za zaposlenjem, a osim u veličini i geografskom položaju između Pule i Ljubljane vidljiva je razlika i u mentalitetu grada.
U Ljubljani je sveprisutna potreba ljudi za uređenošću i to se reflektira na prostor. No postoji, dodaje, i druga strana medalje.
- Ta konstantna napetost oko uređenosti, organiziranosti, poslušnosti i pokoravanja sustavu, koja je do te mjere prisutna da djeluje neprirodno, negdje se na kraju mora kompenzirati. I kod nekih se kompenzira potpunim odsustvom pokoravanja pravilima kad pređu hrvatsku granicu i krenu u pohod na crnu gradnju.
Dok sustav u Sloveniji donekle funkcionira pa se uspijeva održavati kontrola nad time koliko se i kako gradi, ovdje se odsustvom kontrole i lošim funkcioniranjem sustava pruža prilika za ilegalnom gradnjom. Taj fenomen mi je izuzetno zanimljiv i sa sociološkog aspekta. Govori o samoj srži ljudske prirode u kojoj čuči poriv za prevarom sustava i ma koliko god se trudio da ga potisne izlazi na površinu kad su uvjeti povoljni, navodi Breda.
Projekt 'Otvoreni grad'
Povratkom u Pulu Breda je, veli, imala potrebu povezati se s lokalnom arhitektonskom zajednicom i na neki način doprinijeti svojim dosadašnjim iskustvom. Tako je 2015. godine pokrenula projekt Otvoreni grad kao dio programskih aktivnosti u Društvu arhitekata Istre.
- Cilj je bio okupiti kolege i sugrađane oko ideje poboljšanja javnog prostora i zaštite zelenih površina u gradu, a koji je obuhvaćao povezivanje arhitekture i umjetnosti. Angažiranjem umjetnika na pojedinim lokacijama u gradu upozoravalo se na goruće probleme i teme u prostoru poput zanemarivanja kulturne baštine, propadanja arheoloških nalazišta, mogućnosti iskorištavanja pete fasade odnosno krovnih terasa u gradu, zaštitu postojeće zelene infrastrukture grada te nužnost izrade evidencije svih stabala i zasađenih površina u gradu kako bi se moglo lakše kontrolirati njihovo održavanje, zaštita i nova sadnja pri planiranju prostora.
U sklopu manifestacija sudjelovali su i poznati suvremeni umjetnici poput Dalibora Martinisa i Vlade Marteka.
Na pitanje koliko društvo, ali i lokalne vlasti poštuju arhitekte i njihovu stručnost te koliko "slušaju" struku kada je uređenje javnih prostora u pitanju Breda veli da ima različita iskustva s gradskim upravama.
- Zavisi od čovjeka koji kao predstavnik grada komunicira s arhitektom, koliko ima sluha za arhitektonski važne teme, na koji način ih dalje komunicira s nadređenima, zavisi od stupnja međusobnog povjerenja i poštovanja. Bez komunikacijskih vještina s obje strane, nema dobrih rezultata. Financije su uvijek ograničavajući faktor, to može i ne mora biti presudno za kvalitetu projekta, ukoliko se arhitektu dozvoli sugerirati prioritete u financijskoj konstrukciji, a ne da o njima odlučuje netko tko sa samim projektom i nema previše veze i razmišlja samo o financijama.
Pulu treba povezati s morem. To je prioritet
Na pitanje koji bi dio u Puli voljela osmisliti, kada bi imala priliku, navodi da je njezin fokus u Ljubljani bila rijeka, ponajviše jer ju je k tome vukla nostalgija za morem, pa bi u Puli voljela grad povezati s morem.
- Ako bih mogla izabrala bih projekt vezan uz povezivanje grada s morem, nekim trgom, šetalištem, navodi nam.
Naglašavajući da su svoje rive uredili brojni istarski gradovi navodi kako ne shvaća zašto se nikako ne ide u realizaciju uređenja pulske rive, a za što je još prije deset godina izabrano arhitektonsko rješenja.
U Puli je meni osobno najveća frustracija živjeti u gradu na moru bez mora. Taj kontakt nažalost nikada nije ostvaren i naučili smo se živjeti bez njega. Ukupna dužina
zaljevske obale (bez otoka) iznosi 16.400 metara. Od cjelokupne dužine tek je skromnih 1.800 metara ili samo 11 posto na raspolaganju gradu, sve ostalo je u državnom vlasništvu, nekada namjenjeno vojnoj namjeni, industrijskoj i teretnoj luci, a sada upitne budućnosti.
- Izgleda da se svi boje uloviti u koštac s time, iako je uređenje rive i povezivanje grada s morem prioritetno za sva daljnja uređenja. Sada se spominje uređenje Valelunge, što je naravno dobrodošlo, ali ponovo se preskače riva koja je, po meni bitnija i čije bi uređenje trebalo prethoditi planiranju Valelunge. Valelunga je produžetak pulske rive, upozorava Breda.
Sada je, dodaje, već pitanje treba li se u uređenje rive inkorporirati i dio Uljanika i treba li se možda raspisati novi urbanističko-arhitektonski natječaj koji bi obuhvatio rivu s određenim dijelom područja Uljanika koji bi pripao gradu na korištenje i područjem Valelunge kako bi se cjelovito osmislio veliki dio pulskog zaljeva.
Razgovarajući o istarskom prostoru koji je trenutno zapravo nagrđen gradnjom, koja nema veze s arhitekturom kojoj bi cilj trebao biti oplemeniti neki prostor, navodi da će to tako biti sve dok je glavna mantra investitora bude 'što više kvadrata za što manje novca'.
Kvantiteta gradnje prestigla je sve parametre održivosti
- Problem kojeg imamo mnogo je dublji od vizualnog dojma okoline u kojoj živimo. Kvantiteta gradnje uvelike je prestigla sve parametre održivosti. Obala je preizgrađena, ruralni pejzaž je preizgrađen, broj kuća i nekoliko puta premašuje broj stanovnika u malim općinama i selima Istre.
Prema podacima iz popisa stanovništva koje je objavio Državni zavod za statistiku, gotovo 600 tisuća stanova namijenjenih za stalno stanovanje u Hrvatskoj zjapi prazno ili skoro svaki treći stan je prazan. Najveći udio praznih stanova upravo je u priobalnim županijama, kao i udio stanova za odmor. Kada se uzme u obzir da Hrvatska ukupno ima 2,391.944 stambenih jedinica, u koje se uz (ne)nastanjene stanove ubraja 231.488 stanova za odmor odnosno vikendica koje domaći ili stranci koriste povremeno, zatim 112.530 stanova za gospodarsku djelatnost i 19.201 stan koji se koristi u vrijeme sezonskih radova u poljoprivredi, ispada da u 40 posto svih stambenih jedinica nitko ne živi, upozorava naša suguvornica.
Gradi se preobimno, negdje bahato i pohlepno, a negdje da bi se preživjelo. Grade bivši radnici Uljanika kako bi prehranili obitelji i kako bi im djeca otišla studirati van Pule, grade mladi ljudi s diplomama koji se vrate nakon studija, a nemaju se gdje zaposliti, s novcem roditelja koji su te novce zaradili od iznajmljivanja; gradi se kako bi se poboljšao život u penziji.
Ali, gradi se i da se više ne bi trebalo raditi. Monoindustrijalizacija i isključiva ovisnost o turizmu dovela je do toga da određeni broj građana niti ne želi raditi ništa drugo osim iznajmljivati kuće i apartmane tijekom ljetnih mjeseci i preostali dio godine ne raditi ništa, veli Breda oštro.
Naglašavajući da nema ništa protiv toga da se ljudi snalaze na načine da zarađuju od turizma - budući da je u Puli industrija uništena - navodi da bi prostor od prekomjerne gradnje trebao čuvati sustav. No to ne čini. Prostorno urbanistički planovi trebali bi biti štit, brana. Čuvati prostor. Potom je potrebno, dodaje, kontrolirati gradnju.
Samoinicijativni angažman se ne cijeni. Čak štoviše
Bredu smo upitali i smatra li da se arhitekti u našem društvu premalo angažiraju te slušaju li investitori uopće struku.
- Premalo se angažiraju, no iz osobnog iskustva znam da se samoinicijativni angažman malo ili uopće ne cijeni, čak štoviše, u većini slučajeva smatra ga se nametljivim, nadobudnim i suvišnim. Iako dobronamjeran, savjet najčešće nije dobrodošao ukoliko nisi upitan za njega, a ni onda ukoliko je u suprotnosti s očekivanjima. Otuda vjerojatno i pasivnost kolega da se dugoročno angažiraju po pitanjima oplemenjivanja prostora. Kod većine inicijativa koje smo predložili kroz projekt Otvoreni grad nailazili smo na otpor i blokadu, kako gradske uprave tako i samih građana.
Unatoč tome Breda poziva mlade kolege da se aktivnije uključe u rad strukovnih udruženja, jer je to dobar način osnaživanja struke, izmjene iskustava i mišljenja.
Ne zaboravljam iskustvo kada smo stanarima jedne zgrade u centru Pule ponudili da im o naš trošak kupimo i posadimo stablo u dvorištu zgrade, na mjesto gdje je nekoć bilo stablo, a sada je panj. Zaprepastilo me odbijanje ponude uz komentar kako bi im stablo predstavljao problem, jer bi ga trebalo zalijevati i čistiti otpalo lišće. Pritom, upozorava, stablo je na gradskoj čestici i stanari su ga sami posjekli. Upravo zbog ovakvih razloga potrebna je evidencija svih stabala u gradu. Jer se uklanjanje ne smije prepustiti proizvoljnim odlukama pojedinaca.
- Prostor i arhitektura su odraz društva i pojedinaca. Ukoliko u društvu ne postoji usvojen sustav vrijednosti kojim bi se održavala ravnoteža u svekolikom djelovanju ta će se situacija neposredno reflektirati u prostoru. Urušava se balans između prirodnog i izgrađenog prostora, privatnog i javnog prostora, prostora kontrole i prostora slobode.
Na kraju pitamo Bredu ne bi li arhitektura trebala činiti život pojedinca, ali i društva u cjelini boljim, ali i mora li dobra arhitektura nužno biti luksuz?
- Što je uopće luksuzna gradnja? Ono što većina smatra luksuzom zapravo je malograđanski i provincijalni privid luksuza, često na granici kiča i besmisla. Naposljetku, potrebna je određena obrazovanost i svjesnost graditelja da će gradnjom pustiti trajno obilježje u prostoru i time utjecati na sveukupan dojam grada, svakodnevni život pojedinca. Za mene je luksuz posjedovati zemljište s malom kućom uronjenom u bujnom vrtu, koji me hrani, fizički i duhovno, zaključuje naša sugovornica.
Kao najvažnije priznanje za svoj rad Breza ističe ulazak u finale za europsku nagradu za suvremenu arhitekturu Mies van der Rohe 2015. godine za projekte u sklopu uređenja obala rijeke Ljubljanice u Ljubljani: za "Vodeni paviljon" postavljen na dvije lokacije (2007. godine na obali Petkovšek i 2014. godine na Šuštarskom nasipu) te za "Riječnu postaju uz Žitni most" realiziranu 2010. godine na Poljanskom nasipu u Ljubljani. Za te su projekte dobili još jednu jako bitnu nagradu, a to je 1. nagrada Europske nagrade za urbani javni prostor 2012. godine.
- Nakon dobivene nagrade pozvana sam da kao predstavnica nagrađenih arhitektonskih studija predstavim projekte uređenja rijeke Ljubljanice u Bukureštu 2012. godine i u Parizu 2013. povodom izložbe nagrađenih projekata EPUPS u Cité de l'Architecture et du Patrimoine, u kino dvorani gdje je Francois Truffaut projicirao svoje prve filmove. Pružena mi je velika čast da kao mlada arhitektica, pritom još i žena, sudjelujem zajedno s prominentnijim imenima europske arhitekture na istoj manifestaciji.
Izložba nagrađenih projekata Nagrade EPUPS 2012 obišla je skoro cijeli svijet, održala se u 14 svjetskih gradova (Medellin / Kolumbija, Toulouse, Bogota, Pariz, Lyon, Prag, Cartagena, Quito / Ekvador, Atena, New York...).
Riječna postaja uz Žitni most/Foto:Jani Peternelj
Upitana zaključno za daljnje planove Breda navodi da joj u pozadini svih želja zapravo ostaje ona ista koju je već Nikola Dobrović izrekao u pismu svom bratu 1938. godine: „Vidjećemo, da li ću uspjeti, da stvorim dobru arhitekturu, ljudima dobre građevine, a sam da ne umrem od gladi. Radim u tom pravcu, da budem novi tip pobornika, koji pored te funkcije, i bez kompromisa može doći do materijalnog dostojanstva, pored onog duhovnog, neprikosnovenog.“
