DANIJELA KASUMOVIĆ-MARUŽIN: 'Svatko od nas nosi neku svoju osobnu odgovornost. Nisam tip koji voli "titrati" u problemu, puno lakše je pokušati nego razmišljati što bi bilo kad bi bilo…'

Danijela Kasumović-Maružin profesorica rehabilitatorica iz Pule dugi je niz godina radila u Školi za odgoj i obrazovanje, a napustila ju je prije šest godina kako bi osnovala prvo hrvatsko društveno poduzeće koje je uglavnom zapošljavalo osobe s invaliditetom. Riječ je o svima znanom ugostiteljskom objektu Punkt za čiju je realizaciju Kasumović-Maružin dobila brojne nagrade poput one za poslodavca godine, najbolji društveni projekt u Republici Hrvatskoj, Moj Zaba Start u kategoriji Društvo, i nominaciju za najbolju socijalnu inovaciju u Srednjoj Europi, dok je svojedobno osvojila i nagradu za poduzetnicu godine.

Sama će reći kako joj je najdraže to što je zapošljavajući osobe koje poslodavci obično ne žele, svejedno imala najbolje recenzije od svih ugostiteljskih objekata tog tipa.

Punkt živi i dalje, no Danijela se ponovno vratila u pulsku Školu za odgoj i obrazovanje, a nedavno se samoinicijativno javila Gradu Puli nudeći besplatnu stručnu pomoć oko gorućeg problema s mentalnim zdravljem osnovnoškolaca te vršnjačkog nasilja koje je posljednjih godina u konstantnom porastu. U dugačkom intervjuu otkriva nam, između ostalog, kako je čitajući jedan naš članak osjetila snažnu potrebu da gradu kojeg voli, u teškim trenucima, ponudi vlastitu pomoć.

Svi podaci, od onih kojima raspolaže Ured pravobraniteljice za djecu, pa do onih dostupnih putem Ministarstva unutarnjih poslova, ukazuju na to da je vršnjačko nasilje u porastu i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Kako to objašnjavate?

Mislim da su razlozi višestruki i da se nalazimo u krizi cjelokupnog društva, pa tako i odgoja i obrazovanja.

Globalnoj krizi?

Tako je. Globalna, a kod nas i „manifestna“. Unicef je napravio jedno veliko istraživanje koje se odnosi na mentalno zdravlje djece i mladih, a koje ukazuje na to da jedan od sedmero adolescenata ima problema s mentalnim zdravljem. Nekada su ključne bolesti u Europi bile kardiovaskularne i onkološke, a danas su najučestalije mentalne. Razloga je mnogo, pandemija je uzela veliki danak i stvari su se značajno promijenile.

Istovremeno, nedovoljno se govori o mentalnom zdravlju, ono je i dalje tabu tema. Netko tko ide k psihologu još uvijek je nama netko s kime nešto "kao nije u redu". A svi u nekom trenutku života imamo mentalnih poteškoća, stoga tako nešto ne trebamo percipirati kao znak slabosti. Jer ovako se stvara jedna jako nepovoljna klima u kojoj teško da će osoba koja je u problemu zatražiti pomoć, a kamoli maloljetna osoba. Opet, problem koji se ne tretira neminovno postaje sve veći.

Mladenačko razdoblje samo po sebi je turbulentno. Djeca štošta doživljavaju i posebno su osjetljivi u pubertetskoj dobi, a ako ne zatraže pomoć ili je nisu u mogućnosti primiti – stvar se zakomplicira.

U kontekstu pandemije i problema s mentalnim zdravljem koji su se tada intenzivirali, jesmo li zakazali kao društvo i zakasnili s programima prevencije takvih problema u djece? Odnosno jesmo li se time trebali baviti još za vrijeme lockdowna i predvidjeti da će za one najmanje resocijalizacija biti problematična?

Pandemija je bila globalni šok. Nitko je nije mogao predvidjeti. Živjeli smo u strahu, izolirani i zatvoreni, ne znajući koliko će to sve skupa trajati. Mi naprosto nismo bili spremni na tu situaciju, a s njom smo se nosili ne razmišljajući o dugoročnim ili kratkoročnim posljedicama, iako je u jednom trenutku postalo vrlo evidentno da će se situacija loše manifestirati na cjelokupno društvo.

Sada to zaista jest evidentno. Prema analizi koju je Grad Pula proveo u osnovnim školama, u postocima 91 posto otpada na problem mentalnog zdravlja, 55 posto problema vezano je uz učenike s teškoćama u razvoju, a jednaki postotak odlazi na otežanu komunikacija s roditeljima. Nedostatak stručnog kadra je zastupljen s 45 posto, nedovoljna educiranost učitelja s 37 posto, te vršnjačko nasilje s 27 posto. Kako vi komentirate ove rezultate?

Očekivala sam da je stanje teško. Nadala sam se ipak da neće biti baš toliko teško. No, model je sveprisutan pa ne čudi što se reflektirao i na našu zajednicu. Podaci ukazuju na to da je nužno pružiti pomoć i podršku djeci, roditeljima i odgojno-obrazovnim ustanovama. Situacija nije dobra.

Mislite li da je moguće riješiti problem nedostatka stručnog kadra u najvećem istarskom gradu?

Problem je nacionalni. Kad sam ja upisivala fakultet, sjećam se da je bilo 300 prijavljenih, a primali su nas 26 na mome smjeru. Tijekom godina, kako je potreba sve veća i izraženija, ta se kvota povećala na brojku od 50. Naravno, to je i dalje nedostatno. I u Rijeci sad postoji studij Logopedija, ali bilo bi dobro i dalje povećavati kvote na svim studijima. Zanimanje je u principu izuzetno atraktivno, ali ga je teško upisati. Navala je trenutno velika, i upisuju se ljudi koji su izuzetni.

Zaista mislim da bismo mogli naći model kojim se stanje može poboljšati. Nedavno je Istarska županija odobrila amandman za financiranje dodatnih pet psihologa. To je jako veliki korak. Treba promišljati, unapređivati i nuditi nove mogućnosti. Nekad se za deficitarna zanimanja ljudima nudilo stanove, pa evo… možda je i to jedan od modela. Ako ćemo tako spasiti generacije djece – itekako vrijedi!

Što vas je ponukalo na to da Gradu Puli ponudite volontersku pomoć, i u kojem smislu smatrate da možete pomoći?

Trudim se biti informirana i pratiti sve što se zbiva. Bila sam zaista šokirana situacijama koje su se dešavale u našem gradu, gdje vršnjak pošalje vršnjaka u bolnicu, gdje su djeca napadnuta, kamenuje se autobus… To su strašne stvari! Pa onda uvijek slušamo o nedostatku financijskih sredstava da se zaposle stručne osobe koje bi mogle pomoći, ili pak o nedostatku samog stručnog kadra koji bi se time uopće bavio.

Kako je onda zamišljeno funkcioniranje tog stručnog tima i koliko smo daleko od njegove realizacije?

Pravilnik je definirao pojam mobilnog tima, kao i pojam centra potpore ali su kriteriji još uvijek u izradi.

Dakle, mi smo predali dokument koji se zove Program podrške i savjetovanja osnovnim školama Grada Pule. Budući da je riječ o volonterskom programu, vjerujemo da će nam biti odobren. To je zapravo jedan gradski pilot-projekt koji će provoditi naš tim podrške.

Smijemo li znati tko još, uz vas, čini taj tim?

Tu nam je Hrvoje Bogojević učitelj s dodatnim edukacijama iz psihoterapije, socijalna pedagoginja Ela Vukelja, psihologinja Ana Juhas, te doktorica znanosti Vanja Marković koja radi kao edukacijska rehabilitatorica.

Nakon razgovora s ravnateljima bilo je evidentno da imaju mnogo problema i da je nas zapravo malo. Stoga sam zamolila za pomoć i izvanrednu profesoricu, doktoricu znanosti Marinu Diković koja radi na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. Budući da je Marina voditeljica Centra za kompetencije u obrazovanju, rado su se uključili. Angažirali smo i Mobilni stručni tim za usavršavanje odgojitelja, učitelja i nastavnika u odgojno-obrazovnim ustanovama Istarske županije imenovan od strane Agencije za odgoj pri Školi za odgoj i obrazovanje Pula, koji će učiteljima pružati podršku u radu s djecom s teškoćama. Nadalje, nadamo se da će nam se priključiti i Savjetovalište za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, pa čak i Obiteljski centar Istarske županije koji su pružili podršku ideji i ovom načinu rada. 

Dakle, ipak se radi o međuinstitucionalnoj suradnji?

Da, i jako sam na to ponosna! U jednoj situaciji u kojoj nema stručnog kadra, mi smo regrutirali kadar koji u našoj zajednici već postoji i koji kvalitetno i profesionalno obavlja svoj posao. Mislim da je to jedan novi model kojim koristimo postojeće resurse kako bi prevenirali buduće probleme. To su sve stručnjaci različitih profila, bogatog radnog iskustva koji su voljni pomoći.

Tko će među vama biti zadužen za neposredni kontakt s djecom?

Dakle, prema sadašnjim zamislima, edukacija usmjerena djeci išla bi preko Savjetovališta za mentalno zdravlje, psihologa i našeg cijelog gradskog tima. Moramo reći kako je plan fleksibilan i napravljen s obzirom na aktualne podatke. Provodio bi se tijekom aktualne školske godine, a ako bude postojala daljnja potreba – što vjerujem da hoće – s njim ćemo nastaviti i u idućim godinama.

No, bitno je krenuti i maknuti se s mrtve točke. Koliko čujem, već se tri godine o tome priča i spominje se problematika u školama i potreba da im se pruži stručna pomoć, ali sve ostaje mrtvo slovo na papiru jer „ili nema para ili nema ljudi“.

Dakle, Plan je predan ministarstvu i sad se čeka njihovo zeleno svjetlo?

Tako je. I onog trena kada ga dobijemo, mi startamo. Računamo da bi to moglo biti relativno brzo, i da bismo onda početkom listopada krenuli - kad se i učenici adaptiraju na nastavu.

Radite u Školi za odgoj i obrazovanje u Puli kao edukacijska rehabilitatorica. Uočavate li i vi u svakodnevnom radu da su mentalni poremećaji kod djece i mladih u stalnom porastu. Naime, na razini države u posljednjih godinu dana porasli su za 300 posto, a pokušaji suicida za ogromnih 280 posto. Istovremeno, udvostručili su se slučajevi prijavljivanja vršnjačkog nasilja.

To su strašni podaci, i u radu s djecom to se također vidi. Ja radim s djecom s intelektualnim teškoćama, i mogu reći kako je mnogo više no prethodnih godina djece s kombiniranim teškoćama. Ono što je problematično u toj populaciji jest to što je pojavnost mentalnih problema još učestalija. Također, to je populacija koja se teško zapošljava, i u najvećem je riziku od siromaštva. Imamo zaista teških situacija i slučajeva u našoj školi. Ali svugdje je valjda teško... Ono što je posebno zastrašujuće jeste činjenica da je suicid drugi uzrok smrti adolescenata u Hrvatskoj.

Kako se vi osobno s time nosite? Naime, između ostalog autorica ste Priručnika za radne asistente osoba s invaliditetom, honorarno radite u Centru za socijalnu skrb Rovinj, surađujete na projektu „Jestiva Pula“… Odakle crpite snagu i volju za toliki društveni angažman?

Pa ne znam. Valjda sam takva. Znate, netko ima talent za pjevanje, netko za slikanje, ja valjda imam za ove teme…

Ipak ste u jednom trenutku „digli ručnu“ s Punktom. Kako danas gledate na iskustvo realiziranja tog projekta?

Prekrasno je bilo to iskustvo. Vjerujem da ću na njega uvijek gledati kao na nešto pozitivno. Jako sam ponosna na sve što smo napravili, na te ljude. Prijem koji smo doživjeli u našoj lokalnoj zajednici je zbilja nešto na čemu ću zauvijek ostati zahvalna.

No, ja sam se naprosto umorila. Radni dan mi je znao trajati po 15 i više sati. Falio mi je moj život, i bojala sam se da padom moje osobne energije ne napravim štetu našem poslovanju. Srećom, to se nije dogodilo. Ja sam se evo vratila u školu, iako je Punkt sve ono što ja jesam i u što vjerujem.

U nedavnom intervjuu za Teleskop.hr izjavila ste kako je Grad Pula za Punkt mogao učiniti „bolje i više“. Na što ste konkretno mislili?

Punkt je Gradu Puli donio mnogo toga lijepoga. U gradu se dogodilo jedinstveno poduzeće koje je, ne samo posebno po onom što jest, već i poduzeće koje pruža usluge tom istom gradu odnosno našim sugrađanima. Mislim da je to trebalo biti prepoznato na većoj razini.

Ono što me najviše pogodilo jest situacija u kojoj je parking ispred lokala na Stadionu Aldo Drosina bio slobodan, a u trenutku kad sam upitala gradsku firmu Pula Sport bih li mogla dignuti terasu na tim parkirnim mjestima koja su bila besplatna, isporučena mi je uplatnica za dva parkirna mjesta, i to na iznos od 2.100 kuna mjesečno. Za taj sam novac nekoga, kome bi to puno značilo, mogla zaposliti na nekoliko sati.

To me strašno pogodilo, a nakon što sam pristala plaćati ta parkirna mjesta – oni su odlučili postaviti rampu. Na dan kada je postavljena, promet nam je pao za trideset posto. Znate, rampa je psihološka barijera, parking pod naplatom također, a mi smo imali društveno poduzeće čiji su temelji bili poljuljani takvim odlukama. Dok se ja trudim uključiti ljude u život zajednice, gradska firma nas getoizira postavljanjem rampe zbog svog profita. 

Nedavno ste pozvana na druženje dvadeset najznačajnijih žena Istre i Kvarnera prema izboru Hrvatske modne udruge Kombinat, a koje se održalo u Nacionalnom parku Brijuni. Kako to komentirate? Je li vas poziv iznenadio?

Zaista ne znam što bih rekla. Oni su pozvali žene koje su ostavile traga u svojoj zajednici te zaslužuju biti primjer i inspiracija, žene koje Hrvatsku čine boljim mjestom. Kada vam netko to kaže osjećate se polaskano i zahvalno, a ja se još uvijek najbolje ni ne snalazim u svemu tome. Iako, lijepo je kad netko uopće vidi tvoj trud i rad, a ako ga još i smatra izuzetno bitnim za zajednicu, mislim da je to najljepši kompliment koji čovjek može dobiti.