Dijete Crvenog križa, predsjednica udruge AjA, Helena Babić: "Ljudi misle da ih čovjek na cesti ne košta ništa. To nije istina, on je skuplji od onog kojeg mi smjestimo u stan"

Puljanka Helena Babić dijete je Crvenog križa. Po struci medicinarka, oduvijek je znala da želi pomagati ljudima. Još u osnovnoj školi prodavala je prijateljima "bonove solidarnosti", u srednjoj se aktivno uključila u Mladež Crvenog križa, odlazila na natjecanja i sudjelovala u zdravstvenim akcijama. Vremenom je postala dio tima za djelovanje u katastrofama.

Jedna takva situacija zadesila je Pulu u veljači 2012. godine. Izrazito hladni zimski dani, s temperaturama koje se tijekom noći danima spuštale ispod ništice, potaknuli su Puljane da organiziraju privremeno prihvatilište za beskućnike, a Helena je, kao dio tima, u tome aktivno sudjelovala.

Prvo prihvatilište u Vili Mariji

Obzirom da više od desetljeća skrbi za one najranjivije u društvu, ljude bez krova nad glavom, s predsjednicom udruga AjA koja pruža uslugu stambenog zbrinjavanja osoba u beskućništvu kroz Housing First program i uslugu Organiziranog stanovanja, razgovarali o tome kako je Pula postala grad primjer u zbrinjavanju osooba u beskućništvu, ali i što njoj daje elan za ovako težak posao.

 - Sjećam se kao da je bilo jučer, snijeg je jednu večer napadao da se jedva išlo gradom. Temperature su bila izrazito niske, počela je puhati bura i tadašnja predsjednica Crvenog križa Nevija Srdoč pokrenula je inicijativu da se ljudi koji su spavali po raznim skloništima, bunkerima i šupama smjeste na sigurno, kako se ne bi smrznuli.

Kao dio interventnog tima bila sam jedna od onih koja je nagovarala beskućnike da se sklone u za to pripremljene prostorija bivše Vile Marije u Gupčevoj, a onda radila i na njihovom smještanju, prisjeća se Helena koju je ova, izrazito zahtjevna zadać, zatekla sa samo 24 godine. 

- U  dijelu prostorija posložili smo jednostavne krevete i uskoro su se improvizirane sobe počele puniti. Ljudima koji su došli doslovno sa ceste dali smo toplo mjesto za spavanje, hranu, odjeću, mjesto za obaviti higijenu. Sjećam se da je odaziv Puljana bio enorman i na naš poziv ubrzo smo cijelu jednu prostoriju napunili namirnicama i odjećom, a mnogi su se odazvali i kao volonteri, prisjeća se naša sugovornica. 

Iako je otpor prema organiziranom smještaju u početku kod mnogih bio jak, malo po malo skupilo se u Gupčevoj 22 ljudi.

I tako je sve krenulo, prisjećamo se zajedno dok gledamo stare fotografije.

- Spavali su u sobama od 7-8 ljudi, imali su samo krevete. Tuširali su se i prali suđe u istoj kadi, ali snaga volje da tim ljudima pomognemo bila je jaka, navodi Helena.

Kako je zima popuštala, sama se po sebi nametnula ideja da se pomoć ovim ranjivim ljudima mora nastaviti i uskoro je Grad Pula s Istarskom županijom u zgradi u Valturskoj ulici osposobio prvo istarsko prihvatilište za beskućnike. U Valturskoj je tada djelovala kuhinja u kojoj je Nevio Baćac kuhao za nemoćne osobe pa je dio prostorija već bio sređen, a dio su uz pomoć Grada Pule sredili. U travnju iz Gumpčeve je dio ljudi trajno preseljen u prihvatilište u Šijani, a Helena je postala njegova voditeljica. 

Na pitanje kako se, tako mlada, prihvatila ovakvog izazova naša se sugorovnica smije i veli;

"Meni je Nevija rekla neka sjedim tamo u Šijani, dala mi službeni telefon i to se sve samo zakotrljalo. Nisam imala puno vremena za razmišljati, jedno je naprosto vuklo drugo i sve se odigralo vrlo brzo".

Nevija Srdoč i Helena u prvim danima prihvatilišta u Šijani

- Kada smo počeli raditi nazivali smo druga prihvatilišta da vidimo kako oni to rade. Tada smo smatrali da je bitno beskućniku dati jesti i piti, mjesto na kojem može obaviti higijenu i da je to dovoljno da pomognemo čovjeku. Danas, nakon 13 godina iskustva, znam da smo činili maksimum što smo tada mogli, ali i da smo imali krivo.

Mi smo, kada je beskućništvo u pitanju, bili godinama iza europskih trendova i u svemu zapravo kaskali, iskrena je naša sugovornica. 

Razgovarajući o prvim godinama rada prihvatilišta Helena se prisjeća kako su imali dosta mladih korisnika kojima su pomagali oko školovanja, prvih zaposlenja. 

Samački hotel kao prelomna točka

 - Nakon par godina situacija se posve promijenila. Naši su korisnici bili sve starije osobe, a pritom morate znati da je osoba u beskućništvu u 50-tima zapravo kao da ima 70 godina. Ti su ljudi bili u teškim zdravstvenim situacijama, sa svojim traumama, dugotrajno u beskućništvu i počelo nam se događati da im, sa sustavom kojeg smo imali, više nismo mogli pomagati.

Sobe za najam bile su sve skuplje, u domovima za starije nije bilo mjesta i mi smo se u jednom trenutku zapravo zacementirali. Uz sve napore, nismo imali gdje sa ljudima nakon prihvatilišta, navodi Helena.

S druge strane, dodaje, pomoć je trebala i onima koji su izašli iz Prihvatilišta pa je u njemu u međuvremenu otvoren i Dnevni boravak. 

Onda se u Puli, podsjeća se, dogodila još jedna socijalna bomba, zatvaranje Samačkog hotela i to je našu sugovornicu potaklo da krene razmišljati "izvan okvira". 

- S terminom housing first susrela sam se još 2013. godine na nacionalnom susretu beskućnika, no tada još nisam bila shvatila potencijale koje ovaj model nudi. Međutim, problemi koji se se pred nama gomilali doveli su nas do toga da smo morali iznaći nove načine i modele kako pomoći ljudima.

Na pitanje gdje je došlo do prijelomne točke Helena i njezina kolegica Jana Milin Herceg se - ponovo smiju i priznaju: "Dok smo kupovale banane za marendu!"

- Varja Bastijančić udruge Institut tada je krenula s idejom prenoćišta jer je potreba bila velika i velik broj ljudi koji su bili na cesti nisu bili za prihvatilište. Helena i ja smo u međuvremenu ušle u projekt World habitat organizacije i upoznale se s modelima trajnog smještaja osoba u beskućništvu koji su nam je otvorili jedan sasvim novi svijet, a 2023. završile smo i za prve licencirane trenerice u Hrvatskoj, priča nam Jana. 

Imate li ideju?

Stisnute brojnim problemima obratili su se Gradu Puli i novoj pročelnici Ivani Sokolov koja ih je jednog dana sve okupila i rekla "Moramo naći rješenje za sve te ljude, imate li ideju".

- I doista, jednog dana, dok smo kupovale banane, sinulo nam je da rješenja zapravo imamo pred nosom i da se, umjesto da preslažemo stare, moramo okrenuti novim modelima. Užurbano sam napravila projekcije i izračune i dokazala da će model housing first donijeti financijske uštede, ali i brojne benefite od kojih je onaj glavni da će osobe u beskućništvu napokon dobiti svoj dom, ponosno navodi Helena.

Varja s korisnicima prenoćišta u Valturskoj

- Danas imamo cijelu paletu usluga koja pokriva sve slučajeve: imamo mobilni tim za ljude na cesti koji odbijaju ući u sustav, imamo prenoćište u kojeg svatko može doći prespavati, imamo dnevni boravak i imamo šest stanova u kojima je smješteno 13 ljudi, što kroz housing first što kroz organizirano stanovanje, a koji imaju našu potporu cijelo vrijeme. 

Nakon godina rada  u socijali osvijestila sam da nije dovoljno čovjeku dati jesti i piti, staviti neke zadatke pred njega i očekivati da će preko noći postati novi čovjek. To su tek osnovne životne potrebe. Housing first pokazao nam je da trebao mijenjati cijeli sustav, da se čovjeku prilazi kao čovjeku bez obzira na to što je bio, što je u životu napravio, ima li dom ili ne. U ovom modelu ne postoji 'moraš' već se korisniku nudi pomoć i podrška koju sam želi prihvatiti, pojašnjava Helena. 

Sklizak rub prema siromaštvu

Upitana koliko zapravo društvo shvaća model u kojemu se nekom beskućniku, eto, sada daje stan i kako odgovara na kritike "A zašto ja nemam na to pravo?" naša sugovornica navodi da ju je iskustvo rada u socijali naučilo da velika većina nas zapravo živi na rubu siromaštva i da je taj rub vrlo sklizak, mada to mnogi nevoljko priznaju, ili toga pak nisu svjesni. 

Razgovarajući o potencijalnim problemima ovogo inovatignog projekta veli da su to svakako financijske poteškoće.

Djelatnice Crvenog križa uvijek uz najranjivije

Naša sugovornica, naime, smatra da bi ovakav tip zbrinjavanja trebao imati trajan i siguran način financiranja, a ne da se oni - kako veli - kao udruga tri mjeseca mjeseci godišnje bore za nova, ai tri ga pravdaju.  

- Grad Pula prati nas sa 80 posto financiranja, no mi smještamo ljude iz cijele županije. I to je nešto što bi se moralo promijeniti na način da u troškovima zbrinjavanja sudjeluju sve jedinice lokalne samouprave veli nam Helena.

Na pitanje koje se samo po sebi nameće - zašto to sada ne čine? odgovara da većina njih smatra da oni na svom području nemaju problema s beskućništvom, mada podaci s terena dokazuju upravo suprotno.

- Točne statistike nema i nitko zapravo ne želi priznati da na svom području ima beskućnika i ljudi u riziku od beskućništva. Naša je procjene da u Istri, uz sve modela zbrinjavanja koji postoje, sigurno ima još 200-tinjak ljudi na cesti. Odnosi se to na ljude spavaju po raznim napuštenim objektima, bunkerima, šupama, u teškim nehumanim uvjetima, nabraja Helena te nastavlja;

- Ljudi misle da ih čovjek na cesti ništa ne košta, a to nije istina.

On je za porezne obveznike skuplji od onog kojeg mi smjestimo u stan. Čovjek na cesti je bolestan, zove često hitnu pomoć. Na teren često uz hitnu izlazi i policija. Pa se on smješta u bolnicu, za njega plaća sanitet. Ili se smješta na psihijatriju, vozi ga se i plaća mu se smještaj na Rabu. Takav čovjek ima problema sa zakonom, za njega plaćamo zatvorski sustav... troškovi se samo množe. Na kraju ga, ostarjelog i bolesnog, društvo mora smjestiti u neku ustanovu. Sve to košta i košta više nego da čovjeku damo dom, da mu pružimo svu potporu da se on sredi, zaposli, da krene ponovo u siguran život.

Upravo je u tome ova mlada žena vidi vrijednost programa housing first - pomoći ljudima da od ceste dođu do doma. 

Na kraju naglašava da ovo ovo nije ništa novo, već je nešto što se vani radi dugo godina i što je pokazalo najbolje dugoročne efekte jer štedi novac, a ljudima vraća dostojanstvo.

Rad u socijali često se ne cijeni dovoljno

Upitana što joj je kroz godina rada bilo najteže, a čemu se najviše veselila Helena priznaje da je boli što se rad u socijali često ne cijeni dovoljno te im se ne priznaje težina rada ovakvog posla. A ona priznaje sasvim iskreno: na nju je dugogodišnji rad s korisnicima ostavio posljedice i to u vidu zanemarivanja vlastitog privatnog života do sekundarnih trauma s kojima se morala naučiti nositi.

Danas, stoga, manje radi s korisnicima, a više mijenja sustav, a od problema odmiče se - sportom. Točnije nogometom. Helena je, naime, kapetanica ženske nogometne momčadi.

Dodaje da svega toga ne bi bilo bez podrške brojnih pojedinaca, udruga i komunikacije sa svim instancama stoga se zahvaljuje svakom tko je, u bilo kojem trenutku, dao dio sebe od početka pa sve do danas.

- Samo zajedničkom podrškom možemo mijenjati stvari nabolje. Samo skupa, to je neprocjenjivo.