DOK CVJETA MAGNOLIJA Deset dana cvjetanja podsjeti koliko je život istovremeno snažan i lomljiv. I kako su najveća čuda zapravo jednostavna

Postoje trenuci u godini koji dođu tiho i podsjete nas iznova koliko je život zapravo čudo. Moja magnolija (Magnolija x soulangeana) je opet procvjetala.

Nije najveća niti najraskošnija kao ona u Puli, ispred jedne kuće na potezu prema shopping centru. Dostojanstvena, stara, gotovo monumentalna. Takva da čovjek mora stati. I gledati. I fotografirati iz svakog kuta kao da će pobjeći.

Imam barem stotinu fotografija tog stabla. Svaki put kad prolazim kraj nje, zastanem kao da je vidim prvi put.

Moja magnolija još je mlada. Samo 25 godina. Lijepa je, ali još uvijek pomalo djevojačka, tek na putu da postane ono što će možda jednog dana biti. Magnoliji trebaju desetljeća i desetljeća da postane veliko, pravo stablo. Toliko vremena da čovjek mora imati strpljenja.

Ako budem imala sreće, možda će za trideset, četrdeset godina biti poput one u Puli. Zato svake godine čekam isti mali ritual. Najprije se pojave pupovi. Tvrdi, zatvoreni poput malih obećanja. Tjednima ih promatram dok prolazim vrtom. Svaki dan su malo veći, malo napetiji, kao da u sebi skrivaju neku veliku tajnu.

A onda dođe dan. Vratim se s posla i vidim da su se otvorila prva tri cvijeta. Uvijek tri ili četiri. Ne puno. Tek toliko da shvatim … čudo je počelo.

Sljedećih desetak dana to je najljepši dio godine u vrtu. Svako jutro izađem van i pogledam prema stablu. I svako jutro ima nešto novo za reći. Još jedan cvijet. Pa još dva. Pa cijela grana. Magnolija nikada ne procvjeta odjednom. Ona to radi polako, gotovo ceremonijalno, kao da zna da ljepotu treba rasporediti kroz vrijeme.

I dok se to događa uvijek postoji isti mali strah. Jer magnolija je čudo i to krhko čudo. Dovoljna je jedna kiša s vjetrom. Jedan nagli nalet hladnog zraka. Jedna noć koja odluči biti grublja nego što bi trebala biti. I u jednom trenutku latice se raspu.

Sve ono što je danima nastajalo može nestati u jednoj jedinoj noći.

Zato svake godine gledam u nebo dok magnolija cvjeta. Kao da pregovaram s oblacima: Još samo nekoliko dana, šapćem sebi. Još malo. Možda je upravo ta krhkost razlog zašto je magnolija toliko posebna. Njezini cvjetovi izgledaju gotovo nestvarno, kao da su napravljeni od porculana, od nečega što je istovremeno snažno i lomljivo.

I dok stojim ispod nje i gledam te latice koje se otvaraju prema svjetlu pomislim na nešto sasvim drugo.

Na živote koji nisu stigli procvjetati. Na djevojčice. Na djevojčice čija su imena posljednih tjedana prolazila kroz vijesti, kratko, gotovo usputno. Na djevojčice koje su poginule u ratnom nasilju  Iranu, njih 165. U svijetu koji je ponovno pokazao koliko lako zaboravlja da su djeca uvijek najnevinije žrtve.

One nisu stigle narasti. Nisu imale vremena postati velika stabla u svijetu koji se još uvijek boji njihove slobode.

Magnoliji trebaju desetljeća da izraste u ono veličanstveno stablo kakvo gledam u Puli. Desetljeća sunca, kiše, zime i proljeća. Godine u kojima polako pušta korjenje dublje u zemlju i grane šire prema nebu.

Djevojčicama bi trebalo isto. Vrijeme.

Vrijeme da rastu. Da pogriješe. Da se zaljube. Da postanu žene. Da jednog dana možda i same posade neku magnoliju u svom vrtu.

Ali svijet ponekad odluči biti poput onog naglog proljetnog nevremena. Dođe iznenada. I rastrese latice prije nego što su stigle do kraja procvjetati. Kad latice magnolije padnu, ne padnu bučno. Ne čuje se gotovo ništa. Samo ujutro primijetiš da je tlo ispod stabla odjednom ružičasto i bijelo.

Tihi trag ljepote koja je bila tu.

I dok gledam svoju magnoliju kako svako jutro otvara novi cvijet pomislim koliko je zapravo hrabro to njezino cvjetanje. Cvjeta prerano, dok su jutra još hladna i dok proljeće još uvijek nije sigurno. Kao da vjeruje da svijet ipak može biti nježniji nego što ponekad jest. Možda zato svake godine stojim ispod nje malo duže nego što je potrebno.

Kao da želim zapamtiti svaki cvijet. Kad da znam da ljepota, baš poput života, nikad nije zajamčena, ali se svejedno, iz nekog razloga, uvijek iznova usudi procvjetati.

I dok god magnolija svakog proljeća otvara svoje latice, postoji nada da ćemo jednom naučiti ono
najjednostavnije … da krhkost nije slabost, nego nešto što se čuva.

Jer svijet koji ne zna čuvati nježnost na kraju uvijek ostane bez nje. A možda je upravo to najteži ispit čovječanstva … sačuvati ono najnježnije.

Jer neke latice nikada ne bi smjele pasti prerano.