EKSKLUZIVNO Dragan Nikolić o razlozima odlaska s HRT-a: "Pokušalo se i fizički nasrnuti na mene, postalo je neizdrživo!"

Premda je, kako veli, profesionalno dijete HRT-a, na kojem je počeo raditi prije točno 30 godina, nagrađivani vanjskopolitički novinar HRT-a Dragan Nikolić prije dva mjeseca, s 31. prosincem, napustio je Hrvatsku radioteleviziju. Do ovog intervjua niti jednom mediju nije naveo razloge svog odlaska s Prisavlja, niti gdje će nastaviti karijeru.

Ovo svjedočenje, pored brojnih osobnih profesionalnih uspjeha kojih ne bi bilo bez HRT-a, necenzurirani je rendgen javne televizije.

Iza ovog 46-godišnjeg rođenog Puležana uspješne su radne godine na HRT-u tijekom kojih je pratio ratove u Afganistanu i Siriji, intervjuirao brojne šefove država i vlada, uključujući i tri kraljevska para, ali i proizveo čak 38 dokumentaraca s raznih strana svijeta, od kojih su oni o Španjolskoj, ali i Kataloniji, kao i oni o Finskoj, Rusiji, Indiji, Australiji, Nigeriji, Kubi ili Venezueli imali odličnu percepciju među širim gledateljstvom.

Gledatelji će pamtiti i njegove prošlogodišnje izvještaje iz ratom zahvaćene Ukrajine, posebno ekskluzivni ulazak prije 100-tinjak dana u oslobođeni Herson, no i to je javljanje, kaže, završilo u 13. minuti Dnevnika. No o tome nešto niže.

Među prvima ušao u oslobođeni Herson

Zasad živi između Dalmacije, Zagreba i Istre. Osnovao je vlastitu tvrtku za proizvodnju audiovizualnih sadržaja i medijski konzalting, kao i onaj iz područja međunarodnih odnosa. Jedan je od suosnivača Foruma za vanjsku politiku. Namjerava nastaviti snimati dokumentarce, a u ova dva mjeseca kao televizijskog novinara već ga je angažiralo nekoliko zapadnih medija, poput francuskog France2, na temu hrvatskog uvođenja eura i ulaska Hrvatske u Šengen. Moderirao je i nedavni okrugli stol u Saboru na temu zaštite pomorskog dobra, a uskoro ga očekuju i Dani otvorenih podataka, na kojima će se jedan panel baviti transparentnošću pravosuđa.

“Pokušat ću od zaista goleme mreže kontakata diljem svijeta izvući neku korist i za sebe osobno, napokon”, kaže.

- Nikad nisam trpio nepravdu i mediokritetstvo. U tim prilikama ne mogu šutjeti. Tu smo zbog posla, posao se mora raditi, ali se mora i vrednovati. Ježim se i osip dobivam od uravnilovki i redakcijskih komesara. To je valjda prokletstvo koje me prati u profesionalnom životu, kaže u uvodu, dodajući: “Nažalost, novinari se iz ovih ili onih razloga odlučuju ne držati do svog integriteta ili su već u medijski sustav ušli takvi, zbog lošeg obrazovanja, negativne selekcije i političke svrstanosti”.

Kao takvi su dobra lovina za režim, još ako su pritom ambiciozni?

Tako je, može se njima manipulirati na daljinski upravljač.

No svih tih godina bili ste svjesni problema režimskog novinarstva na javnom servisu. Što je sada prelilo čašu?

Naprosto sam odlučio otići jer količina svakodnevnih problema počela je biti uvreda zdravom razumu i inteligenciji. Uvijek sam sebi govorio da ću otići dođem li do točke u kojoj ću se osjećati loše, u kojoj će moju kreativnu energiju nagrizati nečija negativna energija, kada ću osjetiti da je sve to zapravo uzalud. Posljednjih sedam godina bilo je jako teško raditi u Informativnom programu HTV-a, koji je profesionalno poharan. Redakcija vanjske politike, nekad elitna, najveća je žrtva takvog stanja. U njoj su nekad radili ljudi koji su imali specifična znanja, govorili jezike, bili brend... Tamo se dolazilo zbog znanja, a ne dekretom. Danas je to velikim dijelom “recycle bin” redakcija. Meni osobno, osobito posljednjih nekoliko godina, priječilo se ili otežavalo raditi ono što najbolje znam. Biti reporter na najvažnijim svjetskim događajima.

Zašto? Nakon svih tih nagrada za odlične dokumentarce koji su, usput rečeno, svi dostupni na internetu (“Španjolska trilogija”; Život na sjeveru” o Norveškoj, “Indijski slon”, dva dokumentarca s Castrove Kube, jedan iz Chavezove Venezuele, “Obećana zemlja” o Australiji, “Nova Nigerija”, “Sisu” o Finskoj...)

Zato što se sa mnom nije moglo upravljati. Meni nitko nije mogao napisati ono što ću izreći u javljanju uživo, uvijek argumentirano. Ne zato što sam nekontrolabilan ili zato jer ono što sam rekao ne stoji. Nažalost, danas na Prisavlju prevladava praksa u IMS-u (Informativnom medijskom servisu, op. a.) da se odlazi u centralu po mišljenje. Većina kolega, osobito mlađih, jer je tako valjda lakše, izgovara ispred kamere ono što im je rečeno ili ono što im je netko napisao. Pa i na temu vanjske politike, što dovoljno govori o magnitudi problema. U vanjskopolitičkoj redakciji valjda najmanje očekuješ pokušaje cenzure, autocenzure, nametanje mišljenja i narativa, ali s obzirom na to da su aktualni premijer, kao i bivša predsjednica po vokaciji diplomati, pa ih nužno zanima vanjska politika, onda i medijski komesari osjećaju potrebu ugoditi, preko mjere. Kao kolateralna žrtva te želje svjesno i ciljano nagrizala se i ta posljednja informativna oaza profesionalizma na Prisavlju. Nakon mene otišao je ovih dana i kolega Marko Stričević, vrhunski novinar, nekad višegodišnji novinski dopisnik iz Rusije, bez sumnje najveći redakcijski ekspert za rat u Ukrajini, koji u proteklih godinu dana nikad nije dobio priliku otići na teren i izvještavati za HRT odande. Zašto? Nije bio podoban.

Kad spominjete magnitudu, gdje je bio epicentar? Što je bio povod vašem odlasku?

Krenulo je s podrhtavanjem u svibnju 2021., kada sam u redakciji doživio pokušaj fizičkog napada, koji nije sankcioniran, usprkos vrlo jasnom iskazu petero svjedoka.

To dosad nije bilo u javnosti?

Ne. Vođen je interni postupak za mandata bivšeg ravnateljstva.

Tko vas je napao?

Nakon što sam ukazao na neprofesionalnost i loše odrađen posao, koji sam onda osobno morao odraditi ispočetka, kolega kojega ne želim imenovati, krenuo je u pokušaj fizičkog napada. To nije samo moj subjektivni sud, potvrdili su to i navodi nekoliko svjedoka. Nasreću, jedan drugi redakcijski kolega se ispriječio između nas dvojice. Tadašnje HRT-ovo rukovodstvo i Pravna služba odlučili su jednakomjerno podijeliti odgovornost na obojicu, opomenom pred otkaz. Prvi neposredni urednik negirao je u prvoj reakciji dobro poznatu činjenicu da je s istim kolegom već bilo takvih situacija, a viša urednička struktura, uključujući i tadašnjeg ravnatelja HRT-a, nije smatrala potrebnim sankcionirati takvo ponašanje. Istovremeno, vodio se kafkijanski proces protiv Hrvoja Zovka, predsjednika HND-a, zbog navodnog pokušaja fizičkog napada na jednu od dnevnih urednica, zbog anonimne prijave, i to retroaktivno. Znamo s kakvom je to sudskom presudom završilo. Dakle, dvostruki standardi na djelu, u najmanju ruku.

Taj događaj s pokušajem nasrnuća na mene dosta je degradirao šire odnose unutar same vanjskopolitičke redakcije. Osobno sam tada prekinuo komunikaciju s prvom nadređenim urednikom, osim one nužne za nesmetano odvijanje posla. Naravno, to dodatno otežava svakodnevni rad bilo kome, kamoli kada si u inozemstvu ili na ratnom terenu. Godinu i pol rada u takvim uvjetima iscrpi čovjeka. A onda sam prošloga proljeća skinut s već izkomuniciranog projekta snimanja dokumentarca u Katru. Svjestan nemogućnosti profesionalnog djelovanja u takvom IMS-u i u takvoj redakciji, odlučio sam argumentirano zatražiti premještaj u Dokumentarni program HTV-a. Poslodavcu sam pristojno dao rok od mjesec i pol dana za uvažavanje zahtjeva, kako premještaj ne bi stvorio probleme u svakodnevnom radu matične redakcije i najavio da ću u slučaju neudovoljavanja molbi pokrenuti sporazumni raskid radnog odnosa.

Zašto u Dokumentarni program?

U 18 godina rada u Informativnom programu, uz sve dnevne obaveze i izvještavanja, snimio sam 38 dokumentaraca! To je samo jedan od argumenata. Zahtjev je stigao netom nakon zapažene premijere dokumentarca "Od Dubrovnika do Goe", koji je imao pretpremijeru i u Dubrovniku, na praznik sv. Vlaha. Posljednjeg dana navedenog roka primili su me nadređeni urednici i rekli da nisu voljni omogućiti mi premještaj u Dokumentarni program. U posljednjem pokušaju saniranja neizdržive situacije, i opet sam proaktivno ponudio rješenje - odlazak za HRT-ova dopisnika u Beograd, iz kojega sam, kao i iz cijele regije Jugoistočne Europe proteklih godina, iscrpno izvještavao.

Urednici su se dosta brzo pozitivno očitovali o prijedlogu. Načelno smo dogovorili da postajem dopisnik od 1. rujna, te da ću geografski pokrivati područje od Rumunjske do Grčke. I zbog rata u Ukrajini, te izrastanja Beograda u novu inačicu hladnoratovskog Berlina, smatrao sam to profesionalnim izazovom. Sve se i opet previše otegnulo. Glavni ravnatelj HRT-a napokon me imenuje od 1. studenog dopisnikom, nakon što je donesena odluka i o osnivanju dopisništva u Beogradu. Onoga koje zbog niza neriješenih bilateralnih pitanja između Hrvatske i Srbije, ali i šire geopolitičke slike regije nikada nije ni smjelo biti ukinuto.

Gdje je stalo?

Ponudili su mi ugovor koji nije na zadovoljavajući način definirao moj radno-pravni status. Odbio sam isti potpisati. Tražio sam da se za trajanja dopisničkog mandata moja plaća regulira na isti način kao i dopisnicima HRT-a na Zapadu. Fiksna plaća, a ne koeficijent i prava iz kolektivnog ugovora. Jer to bi značilo da svakoga mjeseca visina moje plaće ovisi o subjektivnoj procjeni nadređenog urednika vezano uz predanu evidenciju radnih sati (koji se u Beogradu ne mogu provjeriti nikakvim očitavanjem kartice na porti). U novi krug potencijalno toksične situacije nisam htio ulaziti, dovoljan je bio i onaj u redakciji u Zagrebu. Dakle, nisam tražio ništa što već ne postoji i ne primjenjuje se kod drugih kolega. To nije bio nikakav dodatni financijski izdatak ili pravni novum. Nakon šest mjeseci agonije, tijekom koje sam u niskom startu čekao dogovoreni odlazak na dopisničku dužnost, svjestan da zapravo ne postoji supstancijalna volja HRT-a da na obostranu korist riješimo problem, kao što sam i najavio, inicirao sam sporazumni raskid ugovora. Puno toga prošao sam u životu i u poslu da bih se u ovim godinama neozbiljno s nekime natjeravao oko očitih stvari, kao da se igramo u pješčaniku. Bez lažne skromnosti, ja sam bio jedan od rijetkih preostalih vjerodostojnih brendova IMS-a. Sve ima svoje granice. I da, HRT mi je dao puno; i ja sam dao njemu, parafrazirat ću cijenjenu kolegicu Mirjanu Rakić…

No svojedobno ste bili i na “drugoj strani”. Za SDP-ove vlasti bili ste Urednik medijskih sadržaja HRT-a.

Tu sam funkciju Urednika medijskih sadržaja televizije, radija i weba obnašao godinu i tri mjeseca. Ni SDP ni politika me na tu poziciju nisu doveli. Isključivo moj rad. I za sobom sam ostavio rezultate, zajedno sa suradnicima. Tijekom tog razdoblja nisam sebe doživljavao kao "drugu stranu" već sam i tada pokušao sa svojim kolegama graditi odnos kao jedan od njih.

Koliko vas je moć te funkcije pokvarila?

Nije me pokvarila moć jer sam u tu priču ušao kao reporter, a nakon završetka tog uredničkog mandata svojom voljom se i vratio u redakciju, na poziciju vanjskopolitičkog reportera, “reportera vulgaris”, jer to znam najbolje raditi. Inače, to i nije prevladavajući trend na HRT-u, na kojemu nakon što jednom postaneš urednik ili odradiš mandat na nekoj funkciji, često nema povratka u redakciju među reportere.

Koliko je bila naporna ta funkcija?

Užasno naporna. Znao sam se našaliti da sam kolektivni psihijatar za 300-njak ljudi.

I svaki novinar, kao i svaki drugi građanin, ima neke svoje političke preferencije i uvjerenja sukladna vlastitom svjetonazoru. Koliko ste na to funkciji na javnoj televiziji uspijevali biti objektivan, uravnotežen, profesionalan?

Prvog dana na redakcijskom sastanku poručio sam jasno kako neću dozvoliti nikakvo desničarenje, ali ni lijevi aktivizam. Pokušalo se ne jednom utjecati na mene s raznih adresa, ali nakon dva-tri puta od toga su dobronamjernici odustali. Jedino što sam tražio od novinara bilo je to da bilo koju škakljivu priču potkrijepe s papirima, dokumentima. Oni su samo trebali profesionalno i u miru raditi, moje je bilo da odbijam pritiske.

Četnik u Hrvatskoj, ustaša u Srbiji 

Često se u prošlosti napadani i etiketirani po etničkoj liniji, to je išlo od “četnika“, do ovog ili onog agenta, sve do “ustaše” u Beogradu. Koliko to boli?

Bitan je odgoj i sredina iz koje dolaziš. Mislim da mi je tu Pula dala užasno puno, nekadašnja Pula. Nije ti sigurno svejedno, kao ni s tremom ispred kamere. Ne možeš biti cijepljen od svega, svi smo ljudi od krvi i mesa. S vremenom nužno naučiš gledati tko nešto govori, a ne što govori. U Zagreb sam na studij doista došao kao Ivica Kičmanović, bez igdje ikoga, ali s nekim već izgrađenim identitetom, vrijednostima i principima. Taj čisti obraz, koji sam zadržao do danas, ne može se kupiti. I to je moj najveći kapital. U Hrvatskoj sam proglašavam četnikom, posljednji put nakon intervjua s patrijarhom SPC-a Porfirijem, kada su neke generalske udruge tražile moj otkaz na HTV-u. Između ostaloga, i zato jer sam ga pitao je li utopijski očekivati da jednog dana Papa i srpski patrijarh, s biskupima i episkopima, dođu u Jasenovac, kleknu, spomenu sve žrtve tog zločina i da to bude početak pomirenja. S druge strane, zbog izvještavanja s velikih demonstracija protiv predsjednika Aleksandra Vučića u Beogradu, srbijanski režimski mediji napadali su me kao “ustašu“, optuživali pritom HRT da ruši Vučića i Srbiju. Tome posvetili i pola konferencije za novinare njihova ministra unutarnjih poslova. Ni tada nisam dobio javnu zaštitu svojih prvih pretpostavljenih. Kamoli da me netko nazvao i pitao kako sam. Ali s vremenom izgubiš tu vrstu očekivanja solidarnosti, empatije, kolegijalnosti…

Ljudskosti…

Ljudskosti. Kakogod, tamo sam proglašen ustašom, prijetilo mi se i fizički preko ekrana. Čim si tu četnik, a tamo ustaša, znači da radiš svoj posao točno onako kako treba.

Jeste li ogorčeni zbog odlaska s HRT-a?

Ne, to je bila moja promišljena i trezvena odluka. Kad sam na twitteru objavio posljednju fotografiju snimljenu nakon izlaska iz zgrade, a baš je tog dana Prisavlje obavila neka mistična magluština, nisam imao nikakav osjećaj žala i ogorčenosti. Samo to da sam zatvorio jedan dugi i plodonosan krug i da tamo u takvim uvjetima nemam prostora za daljnji profesionalni rad. Završio sam to poglavlje svog profesionalnog života čistog obraza i mirne savjesti. Ušao sam u taj sustav prije 30 godina bez balasta, na kraju i izašao iz njega bez balasta.

Definitivni prekid odnosa HRT-a i Vas uslijedio je nakon Vašeg ekskluzivnog ulaska u netom oslobođen Herson sredinom studenoga.

Kolege Kotarski, Beti i ja bili smo tamo prvi iz ovog dijela Europe, uz ukrajinske novinare i jednu njemačku ekipu, koja je stigla u vlastitom kombiju i uz privatne zaštitare. I onda mi iz male Hrvatske hodamo ondje minskim poljima, osobito u selima uz Herson, gdje je bila prva linija borbi (nekoliko dana poslije od skrivene mine stradao je tamo jedan strani novinar). Sjećam se kao danas. Na središnjem trgu u Hersonu dolazimo napokon do ono malo signala na mobitelu i onda urlam iz petnih žila i uvjeravam dnevnu urednicu zašto je to top stvar koja mora u headlines i čim više u dnevničkom sadržaju te večeri…

U kojoj je minuti Dnevnika emitiran vaš prilog iz Hersona?

U 13. minuti. Konkurencija nam je te večeri slala poruke, kasnije ne jednom govorila:  “Jesu li ovi vaši normalni?!“. S time se počinje Dnevnik, na tome gradiš cijeli ekskluzivni blok...

Ali to nema čak veze ni s politikom, cenzurom, autocenzurom.

Ne, to je nedoraslost poziciji. To je naprosto cijepljenost od novinarstva…

Prije tri dana brojnim je tekstovima, analizama i procjenama obilježena godišnjica rata u Ukrajini.

Od prvotnog plana i 96 sati za zauzimanje Kijeva, te dva tjedna za pokoravanje Ukrajine i instaliranje proruskoga režima, pa do ovog glavinjanja oko malog gradića Bahmuta, Putin je uspio srušiti mit o moćnoj ruskoj vojsci. Još je nešto učinio Putin - stvorio je novi i do rata vrlo podvojeni ukrajinski nacionalni identitet, toliko jak da danas rusofoni Ukrajinci više ne žele govoriti ruski. Jednom prilikom u Lavovu u kameru su govorili protjerani rusofoni Ukrajinci. Mučili su se govoriti na ukrajinskom jeziku, nisu htjeli govoriti materinji jezik ruski.

Tužno…

Jest, ali oni su protjerani, njihovi bliski su ubijeni, sve im je uništeno… Zanimljivo je, primjerice, da je gradonačelnik Odese, grada koji je prije rata bio proruski nastrojen, ušao u prošlosti u ukrajinski parlament kao predstavnik Janukovičeve proruske stranke, te da je do početka agresije govorio isključivo ruski. Sada u javnosti govori samo ukrajinski. U Odesi je uklonjen i spomenik Katarine Velike, koja je osnovala grad. Bez obzira na sve okolnosti, mnogi dvoje o tom povijesnom revizionizmu.

Što predviđate?

Ovo će biti dugi iscrpljujući rat i nisam siguran da će, kada jednom započnu pregovori o miru, za stolom na suprotnim stranama sjediti Putin i Zelenski. I ne mislim da će se Rusija nužno raspasti nakon odlaska Putina. To nije u interesu ni Zapadu ni Kini.

Kako podnosite zapadnu propagandu o ratu u Ukrajini?

Ovo je kao nikad dosad informacijski rat. Svaka strana gura svoj narativ. Osobno sam bio protiv ukidanja Sputnjika i Russia Today na teritoriju EU-a (i dalje haraju društvenim mrežama), ne zato što podržavam to što rade već zbog toga što se i iz propagande može puno toga iščitati između redova. Dopisnik ili reporter mora biti u stanju iz mora informacija u valjda najjačem informacijskom ratu u povijesti, naći sredinu, a da ne podlegne propagandi. Grozim se bilo koje vrste propagande i orwellovskog narativa.

Od početka rata mnogi zapadni mediji malo ili nikako ne objašnjavaju čitateljima i gledateljima kontekst rata, niti ukazuju i na američku odgovornost. Ne govore više o 2014. godini, kada je Zapad prihvatio okupaciju Krima ili utjecaju izgradnje Sjevernog toka. Kao da je sve nestalo s odlaskom Angele Merkel?

To je umnogome pranje nečiste savjesti mnogih na Zapadu. Osim što je riječ o ratu za ukrajinsku slobodu i cjelovitost, ovo je i rat za slabljenje Rusije. Naravno da je Ukrajina napadnuta, ona je žrtva, a Rusija je prekršila međunarodno pravo. Ali ista je situacija bila i 2014. s Krimom. Tada je rat počeo. A kada jednom završi na tom golemom prostoru, s golemim tržištem, mnogi će htjeti naplatiti podršku. Jer nema besplatnog ručka, kao što kažu. Amerika će svoj interes fokusirati potom na Pacifik, i na moguću majku svih bitaka, onu s Kinom. Američka duboka država ne može se pomiriti s time da više nije svjetski hegemon i da postoji novi multipolaran svijet, onaj u kojemu Kina i Indija imaju svoje interese.

Uskoro bi trebali u Ukrajinu mogli doći zapadni borbeni zrakoplovi. Hoće li to dovesti do eskalacije rata?

Nažalost, mislim da bi prva reakcija Putina na to mogla biti upotreba taktičkog nuklearnog naoružanja.

Ali to je nuklearno oružje. Prešao bi se Rubikon?

Da, tanka je granica po kojoj svijet trenutačno hoda. Nažalost, Putinova mimika u govorima ovih dana ne pokazuje da se on boji onoga što dolazi. Ne smije si dopustiti da iz ovoga rata izađe kao gubitnik, kao poraženi vladar Kremlja. Mislim da bi ruska strana bila zadovoljna sa zadržavanjem Krima i anektiranih dijelova četiri ukrajinske oblasti. Ali taj časni Putinov uzmak značio bi istovremeno poraz Ukrajine i Zapada. S druge strane, kada bi vojnik NATO saveza fizički nogom kročio na teritorij Ukrajine, mislim da bi to bio okidač za formalno proglašavanje Trećeg svjetskog rata.