Halo Loris, kako brat?

Kako se, dovraga, dogovara posao zakupa porečke sportske dvorane Žatika za 0,00 eura? Možemo samo špekulirati. Sa sigurnošću ne možemo ništa zaključiti. Ukratko, ne znamo. A ne znamo zato što nam iz porečke gradske uprave ne žele reći.

A zašto nam ne žele reći? Ne znamo ni to, ali po ovom su pitanju moguća jedino dva odgovora: ili ne znaju ni oni ili znaju, ali ne žele guknuti. Potonja opcija je, jasno, izglednija, što već po sebi sugerira da postoji razlog zbog kojeg odbijaju javnosti pojasniti kako je moguće da i privatne tvrtke koje organiziraju razne manifestacije i naplaćuju ulaznice građanima, a kotizacije i zakup izlagačima, Žatiku uspijevaju dobiti za nula eura. Pritom nije nimalo nevažno naglasiti da se u vrijeme tih događaja sportski klubovi moraju iseliti iz gradske dvorane i useliti u prostore tamošnjih hotelskih kompanija, Valamara i Plave Lagune. To se pak dodatno plaća.

Novac javni, podatak tajni 

Sve što sa sigurnošću znamo jest da je odluka o besplatnom dodjeljivanju Žatike - unatoč tome što dvoranom upravlja Sportska zajednica Grada Poreča - dosad bila u rukama porečkog gradonačelnika i predsjednika IDS-a Lorisa Peršurića. O tome odlučuje on osobno, ali odbija pojasniti temeljem čega; kojeg akta, odluke, procedure.

Prošlo je tako već 18 dana otkako je Istra24 od porečke gradske uprave zatražila tu jednostavnu informaciju. Peršurić je od tada na svojem službenom Facebook profilu objavio 32 proglasa: mijesio je pince u Žminju, sudjelovao na izbornoj skupštini lovaca, bio dio procesije za Cvjetnicu, pridružio se obilježavanju Dana narcisa i Dana osoba s Downovim sindromom, družio se s umirovljenicima kluba Galija. Pojačane su bile i objave sportskog karaktera. Preko Facebooka je obznanio da je Poreč u konkurenciji za titulu Europskog grada sporta za iduću godinu, naslikavao se na polumaratonu Plave Lagune, a posebno je istaknuo trenutne gradske projekte u sportu nabrojivši ih sve redom i priloživši isječak teksta koji, ruku na srce, više nalikuje na plaćen oglas nego novinarski uradak, s portala Glasa Istre.

Odnosi s javnošću, dakle, rade, piče punom parom, samo ne za javnost, nego za imidž gradonačelnika. Da rade za javnost odgovorili bi na sasvim prosti novinarski upit koji se odnosi na korištenje i davanje u zakup javne sportske dvorane financirane i održavane javnim novcem. Podatak koji se traži je, razumije se, javan podatak, a ne kakva privatna poslovna informacija.

Dvorište vrha stranke

Peršurića, međutim, nije briga. Javnost, misli si, izgleda, porečki gradonačelnik i šef IDS-a, ima pravo znati samo ono što on odluči da javnost ima pravo znati. Neće valjda on polagati računa građanima i građankama. Taman posla. Ima da plaćaju namete i ne postavljaju nikakva suvišna pitanja. Isto vrijedi i za otužnu lokalnu medijsku scenu koja godinama – uz pokoji izuzetak – tišinom i pokornošću hrani takvu vlast. Nemaju novinari njemu što postavljati pitanja. Bože sačuvaj!

Uzevši sve u obzir, teško je ozbiljno shvatiti nedavnu naizgled poniznu izjavu Vladimira Torbice. Ako glavni tajnik IDS-a priznaje da su u stranci pogriješili, zatvorili se u vlastiti balon, ponegdje se bahatili i prestali slušati ljude, ali da su na koncu ipak naučili važnu lekciju te se građanima više neće javljati samo uoči izbora, a istovremeno šef partije tu istu javnost u potpunosti ignorira čim tema nije pogodan promotivni materijal za društvene mreže, onda je zrelo zaključiti da nisu, zapravo, naučili apsolutno ništa. Čitava priča o savladanoj lekciji pada u vodu već u dvorištu vrha stranke.

Odlučuje li Peršurić o Žatiki nakon telefonskog poziva koji njegov sugovornik počinje s „Halo Bing, kako brat?“ ili sam izgovara te riječi, javnost ima pravo znati. Naposljetku, nema sumnje da je autor te rečenice među omiljenijim likovima grupe TNT kultnog satiričnog stripa Alan Ford; Sir Oliver je i uglađen i šarmantan, ali i dalje - lopuža. Zato razgovor i završava sa "Cijena? Prava sitnica!".