Helena Babić iz udruge AjA: "Za stan više nemaju ni umirovljenici koji su cijeli život radili. Beskućništvo nije osobni neuspjeh, već posljedica sustava koji su zakazali"

Danas se obilježava Svjetski dan osoba u beskućništvu. Da su pomoć i podrška neophodni govore podaci o broju korisnika i pruženih usluga na području Istre koja slovi za jednu od najbogatijih regija, a koji su u konstantom porastu.

Dakle, nije sve bajno kao na površini.

Iza kulisa luksuznih vila i kuća za odmor, užurbanih ulica i punih restorana u turističkim gradovima, ali i manjim ruralnim sredinama, žive ljudi na samom rubu egzistencije. Bolesni, stari, onemoćali, bez krova nad glavom. 

- Otkako smo započeli terenski rad na području sjeverozapadne Istre, prije šest godina, i od kada je otvoreno prenoćište RACHEM broj korisnika naših usluga sve je veći.

Rad u Poreču i okolici započeli smo 2016. godine kratko nakon otvaranja Dnevnog centra koji se nalazi u sklopu zgrade Zavoda za socijalni rad. Pojavili su se prvi korisnici na vratima udruge i tako smo započeli razvijati usluge u sjeverozapadnoj Istri, prisjeća se Varja Bastiančić, iz Udruge Institut.  

One se danas sastoje od mogućnosti korištenja dnevnog centra tijekom jutra, obavljanje osobne higijene i pranje odjeće i obuće do boravka na toplom ili pomoći i podrške u rješavanju prava iz sustava socijalne skrbi.  

- Polako smo širili mrežu korisnika i danas je ona vrlo stabilna i proteže se od Bala do Momjana. Terenski radnik tri puta tjedno odlazi do korisnika, raznosimo hranu što na godišnjoj razini iznosi prosječno 23 tone.

Ono što značajno otežava ovu njihovu djelatnost je činjenica da nemaju financijsku podršku za cijeli taj aktivizam te se oslanjaju isključivo na vlastite resurse što ih, kako priznaje, u zadnje vrijeme opterećuje.

- Nastojimo ustrajati i vjerujemo da ćemo u budućnosti moći konkurirati na neki natječaj i realizirati neophodna sredstva za troškove goriva i cestarine, navodi.

Prenoćište otvorenog tipa

Rad s korisnicima na ulici dao im je uvid u stvarne potrebe ljudi i tako se rodila želja za otvaranjem prenoćišta.

Pregovori su trajali jako dugo, no 2022. godine je ideja potpuno sazrjela i ostvareni su svi preduvjeti za početak rada te su Grad Pula i Istarska županija pronašli način za financiranje rada prenoćišta koje je svečano otvoreno 2023. kao prvo prenoćište otvorenog tipa s niskim pragom zahtjevnosti pristupa.

Većinom su to građani grada Pule i/ili istarske županije, no najmanje deset posto korisnika čine ljudi koji su se zatekli u Puli (radi posla, partnerske veza ili tek promišljanje kako su Istra i Pula mjesta prosperiteta) i našli su se na ulici iz različitih razloga, i pod različitim okolnostima. 

Osnovna ideja - krov nad glavom i mirna noć

Naša uloga je, nastavlja Bastiančić, da svakom korisniku pružimo krov nad glavom, mirnu, sigurnu i toplu noć, a potom rješavamo ostale potrebe i okolnosti.

Korisnicima koji nisu iz Pule ili Istra osiguravamo mjesto u nadležnom prihvatilištu koji djeluje u sklopu njihovog mjesta stanovanja. Komunikacija s kolegama iz drugih gradova je zaista fantastična pa je naša zadaća korisniku kupiti kartu i osigurati mu da stigne do mjesta prebivališta.

Kada na vrata, primjerice, dođu strani državljani onda je nužno kontaktirati ambasade jer nije rijetkost da strani državljani ostaju bez dokumenata i novaca za povratak kući.

- Moram naglasiti da su sve do jedne ambasade krasno surađivale i te korisnike smo u izuzetno kratkom roku uspjeli vratiti kućama.

Od mladih koji su propustili avion do opljačkanih turista

Situacija je, priča nam, bilo doista svakakvih.

Od mlađih ljudi koji prakticiraju nomadski život i lutaju od grada do grada, nekima je avion pobjegao i nisu imali novaca za novi let, imali su slučaj opljačkanog para, ali i korisnika kojem je u Puli u građevinskoj firmi obećan posao. No on je bio HIV pozitivan, što je rekao poslodavcu, i zbog toga nije primljen posao te je ostao na ulici bez novaca za povratak kući, ali i bez antiretrovirusne terapije što kod HIV pozitivne osobe doista može donijeti brzi smrtni ishod. 

Jako bliska suradnja realizirana je, dodaje, i sa PU Pula kao i s OB Pula jer svima nam je namjera pomoći u što kraćem roku i pružiti neophodnu njegu i skrb.

Udruga je vrlo brzo uslugu prenoćišta upotpunila radom i tijekom dana kroz trogodišnji natječaj Ministarstva rada, mirovinskog sustava obitelji i socijalne politike i na taj način korisnicima osigurali da i dio dana provedu u sigurnim uvjetima.

Usluga dnevnog boravka

- Dodatno smo osigurali mogućnost da i oni korisnici koji ne trebaju uslugu spavanja, jer imaju svoje mjesto boravka, ali žive bez energenata, dođu do nas, obave osobnu higijenu, operu odjeću, uzmu rezervu, koriste uslugu psihosocijalne podrške ili drugu pomoć koju im možemo osigurati. Tako danas u dnevni boravak dolazi još dodatnih (prosječno) 30 korisnika na kupanje, razgovor ili druženje i odlazi na spavanje izvan prenoćišta.

Sramotno niske socijalne naknade

Kako upozorava naša sugovornica socijalna naknada od 200 eura mjesečno nije dovoljno za podstanarstvo, režije i hranu i na taj način sve korisnike naknada zapravo država čini ovisnima o njima i usluzi prihvatilišta.

Nemojmo pritom zaboraviti, naglašava ona, da se većinom radi o ljudima koji nisu radno sposobni, koji su narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja, čija je slika o sebi drastično promijenjena i govorimo o ljudima koji su u potpunosti izgubili svaku vjeru i povjerenje u sustav. 

Na upit postoji li još negativno mišljenje dijela društva o beskućnicima na način da neki razmišljaju "posla ima, neka odu radit" veli slijedeće.

- Istina. Čujem, tu i tamo, kako ljudi kažu da osobe u beskućništvu namjerno ostaju u tim okolnostima jer iskorištavaju sustav socijalne skrbi i ne žele raditi, a na to ja postavim protupitanje "da li zaista netko može misliti da bi itko zbog 160 ili 200 eura namjerno spavao na klupi, bio izložen, prezren, ismijavan i ponižavan?“.

- Naša najveća želja je ispratiti čovjeka iz prenoćišta.

Ove smo godine za 25 korisnika osigurali zbrinjavanje. Nekima je osigurano mjesto u domu za stare i nemoćne, neki su u programima rehabilitacije koja će biti platforma za reintegraciju i stabilan povratak, a imamo i onih fantastičnih primjera kada su korisnici pronašli posao, kojima smo osigurali da još neke vrijeme borave kod nas kako bi stvorili malu ušteđevinu te potom odselili u podstanarstvo i samostalno stanovanje.

Ovu godinu smo imali i dva „spajanja“.

Početkom godine su se dva korisnika udružila i zajedno su se otisnula i nedavno još drugo dvoje. To je ono što nam jača vjeru da je ovo što radimo dobro i potrebno. Veseli nas kada uspijemo u mirenju obitelji, doista svaki pomak na bolje je razlog za slavlje, ponosno će Varja.

Puno suza, ali i puno smijeha

Dogode se i neuspjesi.

- Oni su sastavni dio našeg rada. Događaju se situacije (pogotovu kada govorimo o korisnicima starijim od 65 godina) da napuštaju teško stečeno mjesto u domu za starije i nemoćne… Ima tu puno suza, ali ima i puno smijeha i šale, zaključuje Bastiančić. 

Zadnjih tjedan dana se kapacitet prenoćišta popunjava i dolaskom hladnijeg vremena očekuju prihvat korisnika kao i prošlu zimu. Kreveta i prekrivača ima, osigurano je i pet fotelja na razvlačenje u dnevnom boravku u slučaju da je potreban krizni smještaj.

- Smatramo da još uvijek postoji prostora za napredak i unapređenje usluge. I dalje nije prihvatljivo da osobe starije od 65 godina nemaju mogućnost korištenja usluge za starije i nemoćne. I dalje nije prihvatljivo da za psihički bolesne osobe nema adekvatnog rješenja. I dalje nije prihvatljivo da osobe izrazito narušenog zdravstvenog stanja nastavljaju život u prenoćištu. Ovo su kategorije za koje bi trebalo iznaći odgovarajuće i humanije rješenje.

Mi i dalje ne radimo cijeli dan već dio dana što znači da naši korisnici, bez obzira pripadaju li gore navedenoj posebno ranjivoj skupini ili su mlađi i zdraviji, borave na ulici.

Deficit pružatelja socijalnih usluga

Bastiančić na kraju navodi poražavajući podatak da je Istra u deficitu s pružateljima socijalnih usluga u zajednici.

- Predstavljamo se kao razvijena i bogata regija (što i jesmo) ali smo u naporu, razvoja (možda) zanemarili kritičnu masu ljudi koja živi u siromaštvu ili u beskućništvu i na tome trebamo dodatno poraditi.

I Helena Babić iz udruge AjA povodom Svjetskog dana osoba u beskućništvu, koji se obilježava 10. listopada, podsjeća javnost da nitko ne bi trebao živjeti bez doma – jer stanovanje je osnovno ljudsko pravo, a ne privilegija.

- Dok se diljem Europe i svijeta sve češće šire narativi koji potiču podjele i okrivljavanje pojedinaca, važno je jasno reći: beskućništvo nije osobni neuspjeh, već posljedica sustava koji su zakazali. Siromaštvo, nedostatak pristupačnog stanovanja i nejednak pristup podršci stvaraju začarani krug iz kojeg je teško izaći bez sustavne pomoći, jasna je Babić.

Housing first program

Udruga AjA od siječnja 2024. godine aktivno djeluje na području pružanja podrške osobama u beskućništvu i onima u riziku od beskućništva. Zahvaljujući podršci Grada Pule, Istarske županije i Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, danas u najmu imaju šest stanova kroz koje osiguravaju siguran i trajni smještaj za 14 korisnika, dok njihov mobilni tim redovito pruža podršku za više od 50 osoba koje žive na ulici, u privremenim smještajima ili neadekvatnim uvjetima.

- Od početka ove godine, nažalost, primjećujemo zabrinjavajući trend koji zahtijeva ozbiljnu pažnju.

Ugrožene starije osobe

Sve više osoba u starosnim i invalidskim mirovinama javlja nam se jer više ne mogu podmiriti troškove stanovanja i osnovne životne potrebe. Radi se o ljudima koji su radili cijeli život, imaju mirovine od 200 do 600 eura, ali te naknade više nisu dovoljne ni za najam skromnog smještaja – a da ne govorimo o režijama, hrani, higijeni, odjeći i obući.

Samo ove godine zaprimili smo više od 20 poziva samaca i bračnih parova u mirovini koji se nalaze u ozbiljnim stambenim problemima, upozorava Babić.

To jasno pokazuje da beskućništvo više nije problem isključivo osoba koje su već na ulici, već da u sve većem riziku ostaju ljudi koji su do jučer imali stabilan život i redovna primanja. U Hrvatskoj smo došli do točke u kojoj ni osobe koje su zaradile svoje mirovine više ne mogu priuštiti dom, upozorava naša sugovornica.

Zahvaljujući podršci građana, Udruga Naš san njihov osmijeh trenutačno sufinancira smještaj za 10 obitelji, dok Udruga AjA, Institut Pula i druge partnerske organizacije svakodnevno rade na zbrinjavanju najranjivijih.

- Kada se zbroje svi naši kapaciteti, jasno je da smo već dosegli granice održivosti – a potrebe i dalje rastu, zaključuje Babić.