INTERVJU Dean Skira: "Osvijetlit ćemo Arenu iznutra, a da svjetla neće prolaziti kroz otvore! Našli smo rješenje"

Mimo neupitne stručnosti, kod svjetski renomiranog dizajnera svjetla Deana Skire fascinira ljubav i zabrinutost spram duhovno zapuštene Pule, neiscrpna energija i žilava vjera u to da se lokalna zajednica može promijeniti na bolje. 

- Postoji li kritična masa pametnih ljudi koja bi mogla pokrenuti Pulu, postavlja nam zahtjevno pitanje, na koje slijedi djelomično potvrdan odgovor; ima ih dosta i, neovisno o obrazovanju, bitno su iznad razine vladajućih, no povučeni su u neopravdane, ali razumljive mikro zajednice, u kojem spašavaju živu glavu od vanjskog nasilja i neuništive gluposti, pa sve ostaje na utopijskoj razini. Možda smo, dakako, u krivu.

Kakogod, ako se netko sam, svojim radom univerzalno izdigao i nadišao lokalne okvire onda je to, sviđao se nekom ili ne, Dean Skira.

Dojmljiv je uopće izbor da živi i djeluje u Puli, iz koje realizira nagrađivane mega projekte, od osvjetljenja podvodnog  tunela na Bosporu koji spaja Aziju i Europu, do nebodera Evolution Travel u Moskvi i aktualnog posla na osvjetljavanju tvornice Ferrarija. Među 60-ak nagrađivanih radova u inozemstvu i zemlji je projekt osvjetljavanja Hendrixovog mosta u Zagrebu, čiji je video nešto niže.

Stvorio je u 35 godina djelovanja puno toga i u svom rodnom gradu, Istri i Hrvatskoj; u Puli su zaštitni simbol grada postali 'Svjetleći divovi', projekt osvjetljenih brodogradilišnih dizalica u Uljaniku.

Lijepo je i to da nam je u uvodu i na koncu razgovora naglasio da bi najviše htio da istaknemo njegov 15-eročlani stručni tim koji, kaže, više do 20 godina funkcionira kao obitelj.

Izložba vam se  zove "U sjeni svjetla". Što vam je draže, svjetlo ili sjena?

Ne može se odvojiti jedno od drugog. Mi stalno pričamo o integraciji svjetla u arhitekturi. No integracija u tom smislu nije adekvatna riječ, zato što svaki put kad mi u prostoru imamo izvor svjetla, on je uvijek intenzivniji od samog prostora. I da bi svjetlo zaista bilo integrirano, taj bi prostor sam po sebi trebao biti izvor svjetla, a tada gubimo treću dimenziju, to jest sjenu. A kad nema sjene, gubimo percepciju prostora i trodimenzionalnost prostora. Tako da su ta dva pojma neodvojiva.

Bez svjetla nema života, a u biti u formi nevidljivo, neuhvatljivo.  Kako vi na predavanjima studentima, koliko god to na prvu zvučalo banalno, objašnjavate što je svjetlo?

Često sam, dok je moj prijatelj, pokojni profesor Slavko Krajcar bio živ, na petoj godini Fakulteta elektrotehnike i računarstva držao predavanja na temu dizajna rasvjete. Pritom bih potpuno izuzeo fizikalna svojstva svjetla, zato što je to nešto što oni i tako znaju; naučili su šta je to svjetlo, elektromagnetski val u tom spektru, 'od do' itd. Ja sam njima nastojao približiti pristup promišljanju svjetla u smislu forme koja je nevidljiva, ali postoji. U smislu pet formi svjetla.

Prva forma svjetla je izvor iz kojeg ono dolazi, druga je sama forma svjetla koja izlazi iz tog izvora, ali mi je ne vidimo, treća je objekt koji smo osvijetlili, četvrta forma svjetla je sjena, a peta, najvažnija forma svjetla su posljedice. To je utjecaj svjetla u prostoru, ili u tom ambijentu, na nas i naše raspoloženje, na naš osjećaj sigurnosti, osjećaj prostora.  Primjerice, idete s djevojkom na romantičnu večeru i u restoranu je ista rasvjeta kao u parking garažama. Doživljaj je ovisan o svjetlu!

Foto: Luka Pretegiani

Kad smo kod toga, koliko su  kroz vaših 35 godina djelovanja naši ljudi osvijestili važnost  kvalitete svjetla, a koliko je sve ostalo na njenoj kvantiteti, tehnologiji i  energetskoj učinkovitosti?

Pojam cijene ne utječe na kvalitetu svjetla. To je kod nas jedna potpuno pogrešna percepcija, jer kod nas se najviše promovira energetska učinkovitost u smislu redukcije potrošnje energije svjetla. Pogotovo u rezidencijalnim objektima, stanovima, kućama itd. Međutim, potrošnja energije na svjetlo u jednom domu je zanemariva u odnosu na potrošnju svih ostalih uređaja koji troše energiju. A ljudi su  najviše fokusirani da mijenjaju žarulje i stavljaju one hladne LED, nekad  fluo kompakt cijevi, hladne, pa izgleda kao da si u inkubatoru za piliće, a ne u svom domu. Cijena kvalitetne žarulje je u biti skoro ista kao i cijena one manje kvalitetne. Možda je 10 ili 15 posto skuplja, ali ljudi ne znaju razliku između jedne i druge.

A što se tiče opće percepcije važnosti sustava rasvjete u kući, neusporediva je u odnosu na prije 35 godina, zato što čak i ljudi koji su se profesionalno bavili time nisu znali razlikovati temperaturu boje svjetla od 3.000 ili 5.000 kelvina. Jer kod nas je tržište bilo takvo da si imao samo određene vrste svjetiljki, no onda se tržište  otvorilo. Ta se percepcija važnosti povećala  u privatnim, ali i javnim prostorima, kad je posrijedi osvjetljenje povijesnih spomenika, parkova itd. To je baš tema mog predavanja u Parizu za dva tjedna, na godišnjoj konferenciji Međunarodnog udruženja light dizajnera održat ću predavanje na temu Pule pod naslovom "Svjetlo tamo gdje je potrebno, tama tamo gdje pripada". Pula ima 20-ak značajnih povijesnih spomenika, a konkretno ću govoriti o osvjetljenju Arene.

Kakav je plan s Arenom?

Imamo vrlo ograničene uvjete. Možemo iskoristiti isključivo onih šest postojećih stupova koji se nalaze unutar arene i s tih stupova smo trebali riješiti po projektnom zadatku dekorativnu rasvjetu koju bi radila svaku noć, pa funkcionalnu protupaničnu rasvjetu, kao i rasvjetu koja bi osvjetljavala parter, ali i to da možemo osvijetliti Arenu ne samo u bijelo nego i u boji kad su koncerti, kad su neki eventi itd. tako da se smanje troškovi iznajmljivanja te opreme. U tom procesu sudjeluje  Konzervatorski odjel, Arheološki muzej, Grad Pula i to traje već oko godinu dana.

Kad smo krenuli to projektirati shvatili smo da jednostavno ne možemo koristiti tradicionalni način osvjetljavanja zbog toga što bi svjetlo, iz tih pozicija kada osvjetljava Arenu iznutra, procurilo kroz otvore Arene i osvijetlilo sve one okolne zgrade, a to je trenutno zakonom zabranjeno. I da nije zakonom zabranjeno, bilo bi jako neugodno da se sada ljudima to parazit svjetlo unosi kroz njihove spavaće sobe i dnevne boravke. Više smo puta testirali, isprobavali i na kraju smo našli rješenje - koristimo goba mapping projektore kojima projiciramo grid na zidove iznutra. Na taj se grid slika sa svake pojedine pozicije, u programu se točno iscrtaju konture Arene koje se šalju u tvornicu da se gobo izradi na milimetarski preciznoj poziciji. U konačnici, kad se svjetlo projicira na Arenu, svo ono koje bi trebalo proći kroz prozore ostaje zarobljeno unutar samog reflektora, ne curi kroz prozor. To je, koliko je meni poznato, stvarno jedna jedinstvena priča. Svjetlo neće izlaziti izvan gabarita Arene.

A što je  s postojećim vanjskim osvjetljenjem amfiteatra? Sada je Arena unutra u mraku. Tko je autor postojećeg osvjetljenja?

Ne znam. To je rješenje iz 80-ih.

Meni je to vanjsko u redu. Nisam a priori protiv tog 'revolucionarnog' osvjetljavanja iznutra, a i laik sam. Što će biti s vanjskim osvjetljenjem?

Imamo predviđeno svjetlo izvana koje bi pokazalo volumen, ali isto tako svijetlo iznutra. Zato što kada gledaš Arenu izvana to jest svi oni koji dolaze izvana, ako je ona osvijetljena samo izvana ti ne možeš doživjeti njezin volumen gledajući kroz te njene otvore. Znači sada ćeš ti izvana u stvari doživjeti cijeli volumen Arene, vidjet ćeš njene gabarite.

A svjetlosti se neće 'tući'?

Kako mislite 'tući'?

Pa, ne znam,  ako su podjednakog intenziteta?

Ne, mi imamo predviđen sustav upravljanja s kojem ćemo isprogramirati intenzitet pojedine svjetiljke, ali i to da se po zimi, na primjer,  poslije 22 ili 23 sata to svjetlo gasi ili stiša na minimum,  a da za vrijeme ljetne sezone može raditi duže. To će se sve automatski događati tako da nitko ne mora biti tamo na licu mjesta i pritiskati  botune.

Kada se može očekivati aktiviranje novog osvjetljenja Arene?

Sad smo u fazi izvedbenog projekta. Još uvijek nemamo narudžbu Grada za vanjsku rasvjetu, koja je i sastavni dio toga posla. Mi ćemo predati projekt naručen od strane Arheološkog muzeja Istre. A taj dio koji je vezan za Grad Pulu nadam se da će biti odrađen prije realizacije koja se očekuje valjda sljedeće godine.

Je li vas nova gradska vlast na ikakav način kontaktirala, pitala za mišljenje, angažirala za ovu predstojeću zamjenu, modernizaciju, kako oni kažu, javne rasvjete u Puli, gdje će se u dvije godine, uz vrijednost investicije od 4 milijuna eura, zamijeniti više od 5000 rasvjetnih tijela diljem grada?

Ne, nismo razgovarali o tome.

Nije li to malo čudno. Ne kažem da vas moraju angažirati, da vi radite taj posao, ali mi se čini da bi se nagrađivanog, svjetski renomiranog dizajnera svjetla ipak trebalo pitati za mišljenje, za savjet.

Gledajte, Grad i sva javna uprava, kao što znate, podliježu određenim procedurama javne nabave. Problem je u tome što vi danas ne možete angažirati nekoga samo zato što je u nečemu stručan, ili zato što ima reference, ili zato što dokazano proizvodi kvalitetan projekt. Vi morate danas angažirati nekoga tko ponudi najjeftiniju cijenu. I to je taj sustav javne nabave koji je potpuno srozao autoritet projektanta. I na kraju rezultira s jako lošim krajnjim rezultatom za investitora, a to smo mi građani! Zato što su otvorena vrata špekulantima koji svjesno idu rušiti cijene u nadi da će onda kasnije promijeniti kompletan projekt i opremu, neovisno o tome što je netko specificirao i kako je to zamislio. Važno je da je to najjeftinije.

Ovdje bih citirao dio vaše nedavne objave na Facebooku koji se tiče javne rasvjete u Puli: "Zamjena starih svjetiljki LED svjetiljkama na istim pozicijama sigurno donosi uštedu. Ali to nije prava transformacija sustava. To je energetska sanacija postojećeg modela. Prava promjena nastupa tek kada se svaka dionica grada promatra kao poseban problem i posebno rješenje. Primjerice, potez od Stuba Jurine i Franine do Arene nije jedna homogena cjelina. To je niz potpuno različitih prostornih i prometnih situacija koje traže različite svjetlosne odgovore. Za svaku od tih zona trebalo bi unaprijed analizirati što doista treba osvijetliti, koliko, kojom snagom i kakvom distribucijom svjetla. Tek tada možemo govoriti o rasvjeti koja je istodobno sigurna, učinkovita i obzirna prema ljudima i prostoru".

I što sad, to će na koncu izostati u našem gradu, koliko god bilo važno?

Da, na ovaj način sigurno neće biti. U tekstu koji ste sad pročitali, ja pričam o stvarnoj optimizaciji cestovne rasvjete. Sad sam vam ispričao priču oko Arene. Vidjeli ste koji je to postupak. To je trajalo godinu dana.  Međutim, Pula ima 20-ak povijesnih spomenika, a ima 220 kilometara ceste i oko 7800 rasvjetnih tijela. A postupak projektiranja cestovne rasvjete vam je takav da neko sjedne i izračuna na horizontalne površine ceste zadovoljavajuće matematičke smjernice zadane prema normi, i to je gotova priča. I nema konzervatora, nema rasprave, nema razgovora, nema testiranja, nema pokušavanja, nema.

I zato sam prije pet godina pokrenuo cijelu tu priču oko optimizacije cestovne rasvjete na bazi jednog softvera koji se zove Taman. Sad smo u završnoj fazi testiranja. To je jedini način da vi dobijete zaista trajnu energetsku učinkovitost i izbjegnete sve one negativne učinke javne rasvjete vezane uz zagađenje svjetlom, parazit svjetlo itd. Mi smo izračunali da na taj način štedimo 20-30 posto energije. Kad uzmete u obzire da je globalna godišnja potrošnja električne energije između 1 i 3% globalno za javnu rasvjetu, da se gradovi neprekidno šire, da će 75 % globalne populacije živjeti do 2050. u gradovima, nama treba puno više energije. I ako ste vi samo promijenili taj tradicionalni izvor svjetiljke, žarulje u LED, vi i dalje niste eliminirali negativni učinak reflektiranja svjetla i rasipanja svjetla tamo gdje vam nije potrebno. A prvo bi trebalo optimalno izračunati krivulju, količinu rasvjete i sve ostalo na određenoj lokaciji, pa tek onda proizvoditi svjetiljku koja je adekvatna tome.

Sad, zamislite vi ovu ideju. Zamislite, tu je neki Skira u nekoj Puli koji je izmislio tako neki software, koji bi onda iskoristila neka hrvatska firma koja je spremna uložiti u proizvodnju takvih svjetiljki, pa se onda tu nađe pomoć i države i regije, koga sve ne, da se tim proizvođačima omogući razvoj. I onda taj proizvođač počne proizvoditi nešto što nitko na svijetu ne proizvodi i onda Hrvati počnu izvoziti te svjetiljke. Jer sve ove svjetiljke koje se kupuju u Hrvatskoj, kupuju se negdje iz Evrope ili iz Kine. I mi ustvari te novce dajemo opet nekome vani. Umjesto da iskoristimo svu svoju pamet, a imamo jako puno izuzetno pametnih ljudi. I to je isto bila tema koju sam načeo s profesorom Krajcarom kad se u Zagrebu pojavila tema da će se angažirati neka firma koja će analizirati postojeće stanje pa će se jednog dana zamijeniti sto tisuća svjetiljki u Zagrebu. I onda sam im rekao: "Vi ćete sada dobiti europska sredstva za analizu postojećeg stanja i izradu projekta, a onda ćete deset puta veću vrijednost vratiti europskim proizvođačima jer ćete od njih kupovati svjetiljke".

A imamo mogućnost. Znači imamo znanje, imamo stručnjake imamo sve mogućnosti da razvijemo čitavu tu industriju na bazi toga i da zaposlimo jako puno ljudi i ne samo da osvijetlimo milijune  rasvjetnih pozicija u Hrvatskoj nego da izvozimo tu pamet i takav proizvod vani.

Vaša je firma dizajnirala neke svjetiljke, jedna se zvala 'Nevidljiva svjetiljka', točnije 'Nime'.

Da, na tržištu ih proizvode Belgijanci, Delta Light. Oni proizvode i naš stup 'Polesano' koji se nalazi u Art Parku na Verudeli. Dizajnirali smo svjetiljku 'Trick' za iGuzzini, 'Underscore' također za njih, kao i 'Lun Up'. Napravili smo cijelu seriju proizvoda za proizvođača Griven i dva proizvoda za slovenskog proizvođača Intra Lighting... Mi imamo jedan mikro odjel unutar naše kuće koji se bavi produkt dizajnom.

Volite li još uvijek više žarulju sa žarnom niti od LED-a?

Pa gledajte,  pokazat ću  vam kasnije, već  godinu-dvije postoji LED izvor koji je vrlo, vrlo blizu kvaliteti svjetla od žarne niti. Vrlo blizu. Ima indeks reprodukcije boja 98. Ono što kupujete kod nas u ovim lokalnim centrima je maksimum 80 i zato prostor izgleda mrtav, flat.

Koja je prednost žarne niti?

Kvaliteta svjetla. Reprodukcija boja iz žarne niti u prostoru je ista kao reprodukcija boja sunca, zato što je svjetlo proizvedeno iz topline. I to je prirodno. U sebi sadrži sve frekvencije svih boja, podjednako svjetla koje vi morate imati da bi vam ona zelena bila zelena, crvena, crvena itd.

Jedino što stvara toplinu.

Ne samo da stvara veliku toplinu, nego troši puno energije i kratko traje.

Koje su ključni izazovi bili u osvjetljavanju tunela na Bosporu i nebodera Evolution Travel u Moskvi?

Ako bi bez lažne skromnosti definirao 'tko je Dean Skira', onda mogu reći da sam ja dizajner. Ne znam mogu li se nazvati umjetnikom svjetla, ali sigurno sam dizajner jer sam u svoj karijeri dizajnirao i namještaj i lampe i arhitekturu i interijere i mobitele... Ali ta moja vizionarska sposobnost je uvijek prisutna kada se radi o tako nekim značajnim projektima, i zato smo i dobili tih 60 i ne znam koliko međunarodnih nagrada. Zato što uvijek na neki način pomičemo granice. Ono što je jako važno reći jest to da čovjek u životu velike stvari nikad ne može napraviti sam.

Jako se  volim okružiti ljudima koji su obrazovaniji i veći eksperti od mene u nekim segmentima koji se tiču našeg posla. I zato smo moja ekipa i ja uspjeli zajedno napraviti nešto što nikad nitko nije napravio u Evolution Toweru ili nešto što smo napravili u tunelu u Istanbulu. Drugo, da bi se tako nešto realiziralo, općenito mislim da je potrebna i hrabrost. U  Istanbulu smo, recimo, izmislili jedan potpuno drugačiji način osvjetljenja tunela. Ali ne samo kroz poziciju svjetiljke ili intenzitet svjetla, nego kroz samu svjetiljku koju smo izmislili da bude drugačija i proizvede određeni efekt.

Četiri godine smo radili na Evolution Toweru u Moskvi, bilo je jako naporno. Ali na kraju smo u SAD-u dobili nagradu za energetski najučinkovitiji neboder na svijetu. Jer smo im, kroz integriran  sustav upravljanja i kontrole dnevnog svjetla te automatsku kontrolu intenziteta svjetla unutar  prostora, uštedjeli godišnje oko 3 do-4 milijuna dolara. Tada, a danas se ta svota može pomnožiti sa dva.

A što se tiče tunela na Bosporu, raspisan je natječaj na koji je pozvano 12 tvrtki  iz cijelog svijeta. Tamo sam primijenio svoju svjetiljku "Trick" koja proizvodi linearno svjetlo iz kruga, što je bila  revolucija iz koje je nastala čak fraza 'grafičko svjetlo'. Kasnije, kada su samo tri tvrtke ostale u užem izboru, mi smo napravili simulaciju. Nisu vjerovali da je to izvedivo. I onda su platili da se na dionici od 100 metara tunela instaliraju te svjetiljke koje smo mi zamislili. Kad smo to napravili,  mi smo pobijedili. Nakon toga su me pitali bi li ja dizajnirao i ulaze u taj tunel. Rekao sam im da ja nisam arhitekt i da ne mogu potpisati tako nešto. No, onda smo sjeli Dino Krizmanić, Leonid Zuban, naš prijatelj profesor Medić iz Zagreba i ja, te izmislili te čelične lukove. Oni su to odmah prihvatili, kao i konzervatori, i mi smo napravili izvedbeni projekt ovdje u Puli. Tako da je pulska ekipa u stvari odgovorna za ulaz u tunel u Istanbulu, koji spaja dva kontinenta. 

Osvjetljene Uljanikove dizalice, "Svjetleći divovi" ('Lighting Giants') svečano su otvorene 4. svibnja 2014. godine, postavši brzo zaštitni znak Pule. Brodogradilište je u međuvremenu propalo, na Uljanikovom se 'otoku' više ne grade brodovi. Jesu li svjetleće dizalice izgubile smisao padom Uljanika?

Postoji pojam industrijske arheologije. Jako puno industrijskih pogona po Europi i svijetu, a koji nisu više u originalnoj funkciji, pretvaraju se u nešto drugo. Ne kažem da će se otok uljanik pretvoriti u nešto drugo, ali činjenica je da su dizalice tu. One su i dalje prisutne. One su i dalje dio povijesti Pule. One su neizostavan dio vizure grada kad se dolazi s mora i kad se gleda s rive.

Ali mogu biti i tužan podsjetnik na propast glavnog identitetskog elementa  Pule.

Zašto ne bi te dizalice bile simbol budućnosti? Taj monumentalni objekt koji je landmarke Pule ne mora nužno predstavljati neku nesretnu povijest nečega nego može predstavljati nešto što bi moglo u budućnosti biti skulptura unutar industrijskog pogona 21. stoljeća. To ne mora biti nužno ni varenje, ni piljenje željeza, to može biti proizvodnja robota ili umjetne inteligencije. Onda možemo i za Arenu reći da je propalo Rimsko carstvo pa zašto je Arena i dalje tu.

S time da je Uljanik sviježa rana.

Itekako sviježa rana, svima nama. Da ne ulazimo sad puno u razloge, ali mislim da je to bilo za očekivati.

Osvijetlili ste i veliki rotor u Šijani s 340 štapova svjetla i s vodenom maglicom. Kakvu ste reakciju Puležana osjetili. Bilo je i kritika.

Jedina je kritika bila da će ta magla močiti cestu.

Ali to se i dogodilo, zar ne? Pa se zbog toga nije dobila uporabna dozvola.

Dajte da sada javno raščistimo taj problem. Motori koji su ugrađeni da proizvode tu maglu trebali su raditi 10 sekundi i onda ne raditi 20 sekundi. Međutim, motori koji su navodno ugrađeni su motori koji ne mogu raditi manje od 2 minute, zbog čega proizvedu toliko magle da ona fakat prelazi na cestu. A ta je vodena maglica trebala biti ograničena isključivo samo na onu padinu, na zelenu površinu koja je ujedno služila i za navodnjavanje te trave. To smo mi testirali. Kad bismo je pustili 10 sekundi, a zatim zaustavili na 20 sekundi, ne bi nikad došla do ceste. Međutim, ti motori se, koliko ja znam, nisu nikad zamijenili. Iskreno, ne znam zašto.

I ta maglica je očito prošlost.

Što je meni jako žao jer je to ustvari sastavni dio cijele te hidrotehničke građevine. Obično su u natječaju svi nudili neka rješenja u centru kružnog toka. Međutim, taj kružni tok ima 15.000 kvadrata. Tako da vi kad se vozite i da je bilo što u centru, ja sam u simulaciji u natječaju stavio Augustov hram nasred njega,  uvidjeli su da se u biti uopće to ne doživljava i ne dolazi do izražaja.

Ali meni se taj kružni čini neprirodno velik, i da ako se govori o nesigurnosti prometa , nesiguran je zato što je on jednostavno ogroman. I zahtijeva jako veliku pažnju i ima puno ulaza u kojem svi ulaze velikom brzinom.

To vam je tako zato što je originalni projekt trebao biti takav da je dio prometnice ispod zemlje i da s gornje strane imate samo dva ili tri ulaza, a sad imate sve ono što imate. To je tada navodno bilo preskupo pa se odustalo od toga.

Koji vam je neki omjer angažmana na osvjetljenju interijera u odnosu na javne prostore?

Puno više radimo hotele, obiteljske kuće. Ono u čemu ja posebno uživam je pejzažna rasvjeta.

I koji vam je tu nekako najdraži projekt?

Napravili smo jedan prekrasan projekt na Hvaru... onda recimo moj vrt u Pješčanoj Uvali, gdje sam puno eksperimentirao, na  osnovu čega je proizašlo puno novih proizvoda koji nisu postojali na tržištu. Moći će se vidjeti na izložbi MSUI-u.

U prošlosti su vas i plagirali. Je li sudski riješen slučaj iz Svetvinčenta?

Zadnje što sam čuo je da su se spremni nagoditi. Oni su doslovno kopirali izgled i funkcionalnost stupa koji smo mi dizajnirali, a Belgijanci proizveli. I onda su ovi iz tvrtke Eltor iz Pazina mrtvi hladni kopirali i isporučili.

Je li vam to bilo jedino takvo iskustvo?

Ne. Moram priznati da je  većina mojih proizvoda nakon dvije godine doživjela kopije od raznoraznih proizvođača. Jer danas je u rasvjetnoj industriji puno lakše kopirati nego inovirati. Na žalost, danas je jako teško zaštititi dizajn. Jer ako je moja svjetiljka okrugla, a neko je napravi kvadratnom, to više nije ista svjetiljka, iako je njena funkcionalnost, zbog čega je ona dizajnirana, identična. I tu se jako teško ili nemoguće zaštiti, a da ne pričamo o azijskim proizvođačima koji jednostavno ne reagiraju na nikakve potencijalne zaštite autorskih prava.

Trenutno ste angažirani i na novoj tvornici Ferrarija. O čemu je riječ?

U Maranellu je nova tvornica za električne automobile. Uglavnom, Mario Cucinella Architects (MCA), arhitekti iz Bologne su nas angažirali na preporuku naših kolega. Dizajnirali su vrlo neobičnu jedinstvenu fasadu od 11.000 modula, u trodimenzionalnom obliku, crvene Ferrari boje i onda su nazvali  da napravimo projekt rasvjete. Mi smo ga napravili, predstavili ga predstavnicima Ferrarija, njima se to dopalo i sad kreće realizacija. Mislim da su prvih 30 od 315 metara fasade  počeli montirati, isprobat će se to svjetlo i vidjet ćemo kako će to biti.

Angažirao vas je i Marko Pipunić, ulagač u mega kulturnu investiciju u Čepinu kraj Osijeka, s velikom koncertnom dvoranom i nešto manjom multimedijalnom dvoranom, koju je projektirao, veliko svjetsko ime, danski arhitekt Bjarke Ingels. Ta je građevina već dosta izgrađena.

Mi radimo na tome već godinu dana. Vrlo usko surađujemo s arhitektima iz Bjarke Ingles Grupe. Dugo traje, ali po meni tako bi trebalo pristupiti svakom projektu dizajna i rasvjete u ozbiljnim projektima, da bi se na kraju svjetiljka kao takva vizualno potpuno zanemarila u prostoru, a da prostor bude taj koji dolazi do izražaja. To je moj posao. Moj posao nije oblik svjetiljke. Moj posao je prostorna funkcionalnost svjetla i vaš doživljaj tog prostora s mojim svjetlom. To je ono bitno. Sve bi trebalo biti realizirano, čini mi se, u ožujku iduće godine.

Ljudima je čudno kad ja njima kažem da je meni svjetiljka potpuno  sporedna stvar. Ja svjetiljku uopće ne doživljavam kao neki bitan objekt. Meni je najbitnije šta izlazi iz nje. Ona je nevidljiva forma koja će na kraju proizvesti onu najvažniju petu formu posljedice, i to je ono što je meni najvažnije. I zato često puta pričam jezikom koji ljudi ne razumiju, jer ne mogu to vizualizirati. Poznati light dizajner, pokojni Howard Brandston, jedan od prvih koji se počeo time ozbiljno baviti, inače je bio arhitekt po struci, rekao je da ljudi koji ne mogu u podne percipirati prostor po noći, ne mogu se baviti tim poslom. I to je istina.

Ali opet čini mi se da svaki laik, i najneobrazovaniji, doživljava, osjeća dobro dizajniran prostor, pa i svjetlosni dizajn.

Svakako! Puno toga mi je žao, ali jedna od stvari koje mi je jako žao jest to što smo mi u zadnjih 10-15 godina nevjerojatno puno investirali u kuće za prodaju i za odmor. I tu se onda jako, jako osjetilo smanjenje kvalitete arhitekture. I to je kao neki potrošni materijal, koji se vrti samo da bude što jeftiniji, da se brže proda, da se brže iznajmi. Cijena gradnje je, i sami znate, nevjerojatno poskupila. A zanemarilo se sve ono oko tih kuća, a tu pak možemo ući u javnu upravu i kako naš grad izgleda.

Što nedostaje u raspravi o svjetlosnom onečišćenju?

Nedostaje dijalog. Zakon protiv zagađenja svjetla u Hrvatskoj su pisali ljudi koji u životu nisu isprojektirali jedan metar javne rasvjete. Tada sam osobno napisao pismo ministarstvu zaštite okoliša i objasnio im posljedice tog zakona, da će se sva javna rasvjeta na obali Hrvatske morati ugasiti ako se taj zakon bude doslovno poštivao. I onda su nazvali mene, profesora Krajcara i još nekoliko stručnjaka da pokušamo to kroz Pravilnik svesti na razumnu granicu. Najgore u cijeloj toj priči je manjak dijaloga.

Radikalni aktivisti koji se bore za zvijezde i za tamno nebo negiraju osnovnu ljudsku potrebu da mi po noći moramo imati svjetlo da bismo vidjeli. Bio je čak jedan trenutak u toj raspravi u kojem smo predložili jednom od njih da mu ugasimo svjetlo u njegovoj ulici po noći i odmah je rekao: "Ne, ne, ne daj Bože, moja kćerka dolazi po noći".

Dakle, pitanje je mjere?

Tako je, točno. Imam simulaciju kako bi izgledala javna rasvjeta Pule kada bi se u nju investirao sustav pametne rasvjete, koji se senzorima i regulacijom automatski može ugasiti ili smanjiti na 10 posto svjetla u ulici u kojoj po zimi nema nikoga. Zašto bi svjetlo gorjelo u ulici kad nema nikoga u toj ulici?

Ili u područjima gdje su i kada su aktivne zvjezdarnice.

Da. Mi smo sezonski mediteranski grad koji živi od sezone do sezone. Znate i sami da po zimi od 17 sati u gradu nema nikoga. I zašto bi sad ta javna rasvjeta gorjela na 100% svaku noć, cijelu godinu

Zašto ste se nakon studija u New Yorku vratili u Pulu?

Tu sam odrastao, tu mi je moja obitelj i to je moj grad. Ja sam onaj starinski romantičan emotivac. Ali evo reći ću vam razlog zašto sam se vratio u Pulu. Bila je to noć provedena u Puli, kad su najavili  da će bombardirati i Pulu. Tu se noć meni nešto desilo u mom emotivnom, duhovnom sustavu što je presjeklo i tu sam odlučio, ne odmah, već za dvije godine vratiti se kući. To je za mene bio jedan trenutak šoka u kojem sam promijenio percepciju pojedinih prioriteta u životu i odlučio se vratiti u svoj dom, gdje sam odrastao.

Koja bi bila vaša vodilja u radu sa svjetlom?

Svjetlo gdje je potrebno, tama gdje pripada. To se sigurno može prevesti u svaki moj projekt. Ja jako volim u svom projektu ono što ste me prvo pitali, razmišljati ne samo o svjetlu nego i o sjeni. Svjetlo tamo gdje je potrebno i tama tamo gdje pripada. Mislim da je to ključ filozofije mog rada.