Ivana Vidulin dobro poznaje sustav socijalne skrbi, ali danas ga promatra iz potpuno druge perspektive. Nakon godina provedenih u Gradu Puli, gdje je u mandatu bivše vlasti vodila Upravni odjel za društvene djelatnosti, nedavno je preuzela ravnateljstvo Centra za pružanje usluga u zajednici Ruža Petrović.
Na novoj funkciji svakodnevno se susreće s pričama djece i drugih ranjivih korisnika kojima je potrebna sigurnost, podrška i prije svega, osjećaj pripadnosti. U intervju za Istru24 govori o planovima koje želi ostvariti, životu djece u domu, ali i o temi koju smatra jednom od najvažnijih - udomiteljstvu.
Tri mjeseca ste na čelu Centra Ruža Petrović. Kada ste ušli kroz ova vrata, što vas je dočekalo? Je li vas nešto posebno iznenadilo?
Dočekao me jedan vrlo stabilan tim. Imamo ljude koji su ovdje jako dugo, koji imaju veliko iskustvo, ali i mlađe zaposlenike koji donose neku novu energiju. Mislim da je to jako dobra kombinacija. Infrastrukturno je Centar također uglavnom uređen. Prethodna ravnateljica bila je ovdje 17 godina i ostavila je dobre temelje.
Naravno, uvijek postoji prostor za poboljšanja i uvijek se može nešto napraviti bolje. Ali nisam došla u sustav koji je zapušten. Upravo suprotno.
Došli ste iz gradske uprave, gdje ste ranije bili pročelnica za društvene djelatnosti. Kako je prijeći iz gradske administracije u ustanovu u kojoj se svakodnevno radi s djecom koja iza sebe imaju teške životne priče?
Velik je to zaokret. Ovo je potpuno drugačiji posao i drugačija odgovornost. U gradskoj upravi bavite se politikama, projektima, sustavom, a ovdje svaki dan imate konkretno dijete ispred sebe i morate razmišljati što je za njega najbolje. Ovdje nema puno prostora za apstrakciju. Svaka odluka ima vrlo konkretnu posljedicu na nečiji život.
Tko danas živi u Centru Ruža Petrović?
Trenutno imamo 18 djece i mladih u smještaju u samom Centru, a još šest korisnika je u organiziranom stanovanju. Imamo djecu različite dobi - od predškolske dobi pa sve do mladih ljudi koji se pripremaju za samostalan život.
Imamo osmero djece u dobi od 10 do 15 godina, petero ih je u dobi od pet do sedam godina, a petero od 16 do 18 godina. U organiziranom stanovanju uglavnom su stariji korisnici, od 17 do 20 godina, koji se pripremaju za izlazak iz sustava. Imamo i 11 djece koja su uključena u poludnevni i dnevni boravak.
Odakle djeca dolaze? Je li Centar prvenstveno usmjeren na potrebe Istre?
Djeca dolaze iz cijele Istre, ali i iz drugih krajeva. Imamo ih iz Rijeke, Lošinja, Zadra, Pule, Labina, Poreča, Buzeta, Pazina i drugih sredina. Centar nije samo pulski ili istarski. Djeca dolaze tamo gdje postoji potreba za smještajem i gdje ih sustav uputi.
Zbog čega djeca završavaju u domu?
Najčešće govorimo o nasilju, zanemarivanju i drugim oblicima neadekvatne roditeljske skrbi. Imamo situacije u kojima je dijete bilo izloženo fizičkom nasilju, ali i seksualnom zlostavljanju, teškom zanemarivanju i drugim oblicima ugrožavanja. Nažalost, sve više imamo hitnih smještaja. To znači da dijete ne dolazi nakon dugog planiranja, nego praktički preko noći mora biti izdvojeno iz obitelji jer više nije sigurno ostati tamo gdje je bilo.
Posebno je zanimljiv i primjer s troje djece stranih državljana koja su nam prošlog petka hitno smještena u Centar nakon što su im roditelji uhićeni. To je situacija u kojoj morate reagirati odmah, bez obzira na to što se inače smještaj ne može organizirati na jedan dan. Djeca su imala i jezičnu barijeru, pa je cijela situacija zahtijevala dodatnu koordinaciju. Na kraju je, uz pomoć počasne konzulice, koja nam je doista izašla u susret, sve riješeno u roku od pet dana. Obitelj je u međuvremenu došla po djecu i ona su napustila Centar.
Nekada se stvari događaju doslovno preko noći i morate biti spremni odmah reagirati i osigurati djeci sigurno mjesto i odgovarajuću skrb.
Dok se sve više govori o deinstitucionalizaciji, vi se istodobno suočavate sa sve većim brojem djece koja hitno trebaju smještaj?
To je jedan od paradoksa sustava. S jedne strane govorimo o tome da djeca trebaju što manje vremena provoditi u institucijama. S druge strane, kada se dogodi nasilje ili teško zanemarivanje, dijete morate negdje smjestiti.
Naš kapacitet je već sada premalen. Nemamo više puno prostora i već smo iznad nekog optimalnog broja korisnika, ali kada je dijete hitno ugroženo, ne možete mu reći da nema mjesta.
Koliko je traumatičan taj prvi dolazak u Centar za dijete koje je doslovno preko noći izdvojeno iz obitelji?
Jako je traumatičan. Zamislite dijete koje je jučer živjelo u svojoj kući, sa svojim roditeljima, u svojoj sobi, išlo u svoju školu, a danas se nalazi u potpuno novom prostoru s ljudima koje ne poznaje. Imali smo, primjerice, dvoje djece od šest i devet godina koja su hitno izdvojena iz obitelji. Nakon toga ih je preuzela šira obitelj, ali su ih nakon tri dana vratili. Znači, dijete je u desetak dana doživjelo dvije velike promjene i dva izdvajanja. To ostavlja trag.
Djeca se u Centru vežu za odgajatelje i drugu djecu, a istodobno gledaju kako drugi korisnici odlaze. Kako se nose s tim?
To je vrlo teško. Djeca se međusobno vežu. Kada netko dođe, postane dio njihove svakodnevice, a onda jednog dana ode. Nekad je to pozitivan odlazak, primjerice u organizirano stanovanje ili u obitelj, ali za dijete koje ostaje ovdje to ponovno znači gubitak. Posebno je teško kada djeca dugo slušaju da će se vratiti kući. Govori im se "još malo", "samo još malo", a onda to "malo" traje godinama.
Koliko roditelji ostaju dio života djeteta nakon njegova dolaska u Centar?
To ovisi o sudskim odlukama i konkretnom slučaju. Kontakti su najčešće regulirani i određuje se koliko često i pod kojim uvjetima dijete može viđati roditelja. U nekim slučajevima kontakti su zabranjeni, u nekima se odvijaju uz nadzor. Ali gdje god je to moguće i gdje je u interesu djeteta, mi potičemo kontakt.
Koliko je zapravo teško raditi s roditeljima?
Rad s roditeljima je ključan. Ako samo izdvojimo dijete iz obitelji, a ne radimo s obitelji, nismo riješili problem. Neki roditelji surađuju, neki ne dolaze, neki su ljuti na sustav, a neki s vremenom naprave pomak. Važno je pokušati raditi s njima, ali ne možemo nekoga prisiliti da prihvati pomoć ako to odbija.
Svakodnevnica u Ruži Petrović
Što se događa s djecom koja se ne mogu vratiti roditeljima?
Tu dolazimo do jednog od najvećih problema. Kada su roditelji lišeni roditeljske skrbi, dijete može biti kandidat za udomiteljstvo ili posvojenje. Međutim, što je dijete starije, teže je pronaći obitelj. Ako dijete dođe sa šest godina, a postupci traju godinama, u međuvremenu ono postane tinejdžer i onda su mogućnosti za posvojenje ili udomiteljstvo puno manje. Zato moramo puno ranije tražiti rješenja za djecu.
Koliko danas u Centru imate djece koja bi mogla živjeti u udomiteljskoj obitelji?
Trenutno imamo najmanje osmero djece koja bi mogla biti posvojena, a sva djeca koja žive kod nas zapravo mogu biti smještena u udomiteljske obitelji. Među njima su i troje braće i sestara čiji su roditelji lišeni roditeljske skrbi.
Troje braće i sestara zajedno. To je posebno težak slučaj za udomiteljstvo?
Najbolje bi bilo da djeca ostanu zajedno. To je ono što uvijek želimo kada god je moguće. No pronaći jednu obitelj koja je spremna otvoriti svoj dom za troje djece nije jednostavno. Što napraviti ako ne postoji jedna obitelj koja ih može primiti? Razdvojiti ih ili ih ostaviti u instituciji? To su situacije u kojima shvatite koliko je udomiteljstvo važno.
Čini se da je upravo udomiteljstvo ono što želite posebno pogurati kao ravnateljica. Zašto?
Zato jer imamo djecu koja bi mogla odrastati u obitelji, a odrastaju u ustanovi. Ako dijete može imati siguran dom, svoju sobu, svoju svakodnevicu, obitelj koja će s njim ići na roditeljski sastanak, slaviti rođendan, otići na izlet, pomoći mu oko zadaće, onda moramo učiniti sve da mu to omogućimo. Centar može pružiti sigurnost, stručnu pomoć, obrazovanje, brigu i sve ono što je potrebno, ali institucija ipak nije obitelj.
U Istri je 2025. godine bilo tek nekoliko desetaka udomiteljskih obitelji, a nesrodničkih je bilo vrlo malo. Zašto se ljudi tako teško odlučuju na udomiteljstvo?
Mislim da udomiteljstvo kod nas još nije zaživjelo i ljudi često ni ne znaju dovoljno o tome. Postoji i pogrešna percepcija da je udomiteljstvo isto što i posvojenje. Nije. Udomiteljstvo ima svoju proceduru, edukaciju i cijeli sustav podrške. Ljudi trebaju znati da ne moraju biti savršena obitelj da bi nekome pružili dom. Moraju biti spremni otvoriti svoj život djetetu kojem je to potrebno.
Može li se udomiteljstvo u Hrvatskoj, pa tako i u Istri, napokon početi tretirati kao nešto normalno, a ne kao rijetka i hrabra odluka pojedinaca?
Upravo to želim postići. Bila sam u Sjevernoj Irskoj i tamo je udomiteljstvo puno više prisutno u javnosti. O njemu se govori, promovira se, ljudi znaju što znači biti udomitelj. Kod nas još uvijek nije tako. Zato želim da se o udomiteljstvu počne govoriti puno više. Želim da ljudi znaju da ta mogućnost postoji i da postoje djeca koja čekaju obitelj.
Što biste poručili obitelji koja ima dobre uvjete, možda i slobodnu sobu, ali nikada nije ozbiljno razmišljala o udomiteljstvu?
Rekla bih im da prvo dođu i upoznaju se s nama. Ne moraju odmah donijeti odluku da žele postati udomitelji. Mogu doći, volontirati, upoznati djecu i naše zaposlenike, vidjeti kako Centar funkcionira. Možda će netko nakon toga shvatiti da ipak nije za njega. Ali možda će netko reći: "Mogu ovo".
Ako uspijemo barem jednu obitelj zainteresirati da postane udomiteljska, već smo napravili puno. Jedan od mojih glavnih ciljeva svakako jest promocija udomiteljstva. U suradnji s županijskim timom za udomiteljstvo i stručnim timom ustanove razgovarala sam o tome i s državnom tajnicom Marijom Pletikosom i dobili smo podršku da krenemo jače u tu priču jer je situacija zaista teška. Ne želim da djeca ostaju u Centru zato što za njih nema obitelji.
Deinstitucionalizacija se često spominje kao velika reforma. Koliko je to konkretno zaživjelo na razini Centra?
Mi već imamo šest korisnika u organiziranom stanovanju. To je pokušaj da život što više približimo obiteljskom životu. Korisnici imaju podršku zaposlenika 24 sata dnevno, ali istodobno uče živjeti samostalnije - kuhati, brinuti o sebi i prostoru, raspolagati novcem, tražiti posao. Nedavno nam je jedan korisnik završio školu, zaposlio se i izašao iz sustava. Sada živi samostalno. To je zapravo cilj cijelog procesa.
Koliko je teško mladog čovjeka koji je odrastao u sustavu pripremiti za samostalan život?
Vrlo teško, jer neke stvari koje djeca koja odrastaju u obitelji usvoje prirodno, ova djeca moraju učiti svjesno. Kako raspolagati novcem, kako plaćati račune, kako pronaći posao, kako zadržati posao, kako organizirati dan. Zato je podrška nakon 18. godine jako važna. Organizirano stanovanje s povremenom podrškom može trajati i do 26. godine.
Centar, dakle, pokušava ne samo zbrinuti djecu, nego ih pripremiti da jednoga dana više ne trebaju sustav?
Naš cilj nije da dijete ostane korisnik sustava. Cilj je da postane samostalna osoba. Puno nam pomažu i poslodavci u zajednici. Imamo ljude koji su spremni dati priliku mladima koji izlaze iz sustava.
Radi li se s obiteljima prije nego što dijete uopće dođe do institucionalnog smještaja?
Prevencija je iznimno važna. Imamo obiteljskog suradnika koji radi izravno u obiteljima koje su u riziku. Ide se u obitelji, radi se s njima, pokušava se pomoći prije nego što situacija postane takva da dijete mora biti izdvojeno. Imamo i stručni tim koji pruža psihosocijalnu podršku i psihosocijalno savjetovanje. Želimo usluge približiti ljudima. Ne želimo da obitelj iz Poreča ili Labina mora stalno dolaziti u Pulu ako pomoć možemo organizirati tamo gdje oni žive.
Planirate i širenje usluga izvan Pule?
U Rovinjsko Selo planiramo uvesti poludnevni boravak u suradnji s Gradom Rovinjom. Čekamo odobrenje Ministarstva za dva zaposlenika. Postoji potreba i u Poreču i želimo nastaviti razvijati mobilne usluge. Ideja je da Centar ne bude samo mjesto u koje djeca dolaze kada problem već eskalira, nego ustanova koja ide prema obiteljima.
Koliko vam za sve to nedostaje zaposlenika?
Trenutno imamo 41 zaposlenog, od toga 16 odgajatelja, ali ljudi nam nedostaje. Posebno nam treba više prostora za individualni rad s djecom i mladima. Djeca nisu grupa koja se može uvijek tretirati isto. Svako od njih ima svoju priču i svoje potrebe. Planiram tražiti od Ministarstva odobrenje za dodatne zaposlenike, posebno zbog novih usluga i organiziranog stanovanja. Što se tiče organizacije rada, imenovala sam voditelje pojedinih odjela kako bismo dodatno uredili strukturu i odgovornosti unutar Centra. Za područje smještaja imenovana je dugogodišnja djelatnica Ana Jović, koja u ustanovi radi već 37 godina. Imenovana je i voditeljica za računovodstveno-tehničke poslove. Smatram da je jasna organizacijska struktura važna kako bi Centar mogao kvalitetno funkcionirati, posebno s obzirom na sve zahtjevnije potrebe naših korisnika.
Spomenuli ste tijekom razgovora da zaposlenici često rade i stvari koje formalno nisu njihov posao. Kakva je atmosfera u Centru?
Recimo, nemamo zaposlenika koji bi bio zadužen za održavanje kuće. Onda se svi snalazimo. Vozač ili ekonomist će odnijeti perilicu posuđa, kuhar pokositi travu, netko iz računovodstva će uskočiti i odvesti dijete u školu kada nema vozača. To je jedna velika zajednica i vidi se da ljudima nije svejedno i da im je stalo.
Kako je raditi s djecom, a emocionalno se ne vezati, postoji li odmak?
Naravno da se zaposlenici vežu za djecu. Oni su s njima svaki dan, gledaju ih kako rastu, prolaze s njima kroz teške trenutke i raduju se kada naprave neki pomak. I djeca se vežu za zaposlenike. Zato je i fluktuacija zaposlenika problem. Kada dijete već ima iskustvo gubitka i odvajanja, svaka nova osoba na koju se mora priviknuti može biti dodatni stres. S druge strane, djeca predugo ostaju u sustavu. Kada znate da dijete može imati obitelj, a nema je, to je teško. Posebno kada gledate dijete koje godinama čeka da se nešto riješi, a vrijeme i njegovo djetinjstvo prolaze.
Kada pogledate Centar danas, koliko je još posla pred vama?
Zgrada je uglavnom uređena. Ostalo je još urediti igralište i tu očekujemo veću donaciju za sprave i sadržaje za djecu. Ipak, prostor nam je prilično skučen. U prizemlju je Obiteljski centar, na prvom katu poludnevni program i stručni tim, a stambeni dio je na katu i u potkrovlju. Već sada moramo razmišljati o tome gdje ćemo smjestiti djecu ako bude potreba za novim smještajem.
Za kraj, koju biste poruku poslali javnosti kao ravnateljica koja skrbi o najranjivijim skupinama?
Voljela bih da ljudi shvate da ova djeca nisu "nečija tuđa djeca". To su djeca koja su se našla u okolnostima koje nisu birala. Ako postoji mogućnost da neko od njih umjesto u instituciji odrasta u obitelji, onda mislim da kao društvo moramo napraviti sve da se to dogodi.
Ne trebaju nam samo kreveti i prostor. Djeci trebaju ljudi. Treba im netko tko će ih dočekati kod kuće, pitati kako je bilo u školi, biti uz njih kada imaju problem i veseliti se njihovim uspjesima. Ako uspijemo otvoriti vrata barem nekoliko takvih obitelji, napravili smo veliku stvar.
Imamo i jednu lijepu priču koja će izravno koristiti našim korisnicima. Na temelju jedne sudske presude Centar je nedavno dobio uplatu od oko 10 tisuća eura. Taj ćemo novac iskoristiti upravo za potrebe djece, odnosno za ono što njima svakodnevno treba, ali i za neke njihove želje. To mogu biti šoping, razne potrepštine, grickalice, ali i druge stvari koje žele i koje im inače možda ne možemo uvijek priuštiti. Važno mi je da taj novac doista osjete oni zbog kojih Centar postoji.
