Jedno proljeće manje. Koliko mislimo da imamo vremena i zašto ga trošimo na stvari koje neće ostati

Stiglo je proljeće.

I to se uvijek nekako osjeti drugačije, u zraku, u svjetlu, u ljudima koji ponovno izlaze van, kao da se i oni, zajedno s prirodom, vraćaju životu.

Dani su duži, svjetlo nekako laganije, a zrak mekši. Onaj najljepši dio godine kad se osjeti da se sve budi, i priroda, i gradovi, i ljudi. I dok se sve oko mene budilo i vraćalo u život, stigla je vijest. 

Otišao je još jedan čovjek mog djetinjstva.

Vijest me zatekla i protresla jer je dotakla ono što sam smatrala trajnim. Ljude koji su bili dio moje bezbrižnosti, dio vremena kad nisam razmišljala o prolaznosti, jer je sve izgledalo čvrsto, sigurno i nepromjenjivo.

A onda, malo po malo, više nije.

Puno je takvih ljudi već otišlo, lica koja su činila kulisu mog odrastanja. Ljudi koji su bili “uvijek tu”. I svaki njihov odlazak ne odnosi samo njih, odnosi i jedan sloj života, osjećaj sigurnosti, komad bezbrižnosti koji se više ne vraća.

I iako znamo da će dragi ljudi otići, ne možemo si pomoći dok se to ne dogodi. Živimo kao da imamo vremena, kao da će oni uvijek biti tu negdje, u pozadini naših života. A kad se dogodi, onda shvatimo, da između dva proljeća nije prošla samo godina, prošao je i jedan
život.

I dok priroda neumorno kreće ispočetka, nameće se pitanje koje svi inače uspješno izbjegavamo. 

Koliko ćemo još proljeća dočekati? To nije pitanje, nego stvarnost koju svaki dan uspješno izbjegavamo.

I možda je baš zato lakše okrenuti glavu i baviti se svime drugim. U vremenu u kojem se sve glasnije dijelimo, uporno, glasno i besmisleno. Na naše i njihove, na podobne i nepodobne, na krvna zrnca i etikete koje će trajati kraće od nas samih.

Trošimo dane na dokazivanja, na rasprave koje ne vode nikamo i na sitnice koje već sutra neće imati nikakvu težinu. Gomilamo nekretnine, novac i stvari kao da postoji neka količina koja će nas učiniti sigurnima, kao da postoji granica nakon koje vrijeme staje.
Ali ne staje.

I onda te ovakva vijest zaustavi, da te razgoliti i natjera da vidiš koliko toga živiš mehanički, na autopilotu, koliko toga odgađaš i koliko toga uzimaš zdravo za gotovo.

Jer što kad bismo znali da imamo još 365 dana? Možda je sreća u tome što ne znamo. Ali možda je problem u tome što se ponašamo kao da imamo beskonačno. A nemamo.

Zato ne pitaj koliko još proljeća dolazi. Odgovor nećeš dobiti.

I možda je bolje tako, možda je lakše živjeti kad ne znaš, kad vjeruješ da ima još vremena, još prilika, još “sutra”.

Ali baš zato što ne znaš, stalno misliš da imaš još jedan krug. Još jedno proljeće. I u toj iluziji prođe život, tiho, bez upozorenja. Jer jedno od tih proljeća neće doći za tebe. I nećeš znati koje.

I sve ono što si čuvao za kasnije, ostat će tamo … u tom “kasnije” koje nikada nije stiglo.