Kad računi rastu, a odgovornost nestaje

Postoje trenuci kada građani više ne mogu prešutjeti ono što ih pogađa. U Rovinju se o računima za odvoz komunalnog otpada govori posvuda- na društvenim mrežama, u trgovinama, kafićima, na ulici i među susjedima. Ljudi negoduju, uspoređuju račune i pitaju se kako je moguće da plaćaju toliko više. No, dok građani govore, oni koji bi ih trebali čuti i razumjeti uglavnom šute. Kao da pritužbe ne postoje, kao da su nezadovoljstvo i upozorenja postali tek još jedna prolazna buka.A računi više nisu sitnica. Kod brojnih ugostitelja mjesečni trošak odvoza otpada premašuje tisuću eura. Mnogim kućanstvima računi su gotovo udvostručeni. Paradoks je tim većim jer je odvoz otpada smanjen s dva na jedan put tjedno. Građani plaćaju više, a dobivaju manje. Istodobno su punktovi za otpad (pre)često zatrpani i zapušteni, što teško može biti slika grada koji želi biti među najuređenijim turističkim destinacijama.I sada smo došli do apsurda koji najbolje opisuje stanje. Račun za odvoz smeća kod mnogih je postao jednak iznosu računa za električnu energiju. Nekad nezamislivo, danas stvarnost. Nitko razuman ne osporava da su troškovi poslovanja porasli. Poskupjeli su energenti, gorivo i rad. Ali građani imaju pravo očekivati da će više plaćati za bolju uslugu, a ne za lošiju. Imaju pravo tražiti objašnjenje kada im se računi povećavaju, a kvaliteta usluge pada.No, ono što posebno vrijeđa osjećaj pravednosti nisu samo računi. To su i spoznaje koje posljednjih tjedana izlaze na vidjelo da su pojedini rukovoditelji gradskih poduzeća godinama imali ugovore koji su im jamčili iznimno visoke otpremnine, bez obzira na rezultat rada. Dok su građani razmišljali kako platiti režije, drugi su mirno potpisivali besramne ugovore koji su ih štitili od svake poslovne neizvjesnosti.Još je teže prihvatiti da su takve odluke prolazile uz blagoslov nadzornih odbora. Upravo su oni trebali biti čuvari javnog interesa, kontrolirati poslovanje, postavljati nezgodna pitanja i sprječavati štetne odluke. Za to su primali naknade iz javnog novca. Umjesto toga, godinama su uglavnom dizali ruke.I dalje ih samo dižu, usprkos tome što neki od tih ljudi sjede u nadzornim odborima i na istim funkcijama dva desetljeća. Naime, više od dva desetljeća "nadziru", a danas, kada građani s pravom pitaju tko je odobrio ovakve ugovore i zašto, vlada muk.Logično je stoga pitati kako su ovakvi ugovori prolazili, i što su uopće općekorisno napravili nadzirući? Zašto su recimo, dopustili a da pritom nikakav glas nisu ispustili, kada su godinama najsposobniji ljudi komunalnog odlazili kao na traci- jedan za drugim. Poznato je svima da su svi  rukovoditelji poslovnih jedinica pobjegli glavom bez obzira. I ne samo bez naknade (već i osnovnog ljudskog pozdrava)u egzistencijalnu neizvjesnost.  I to su, kao i nakaradne otpremnine,  pitanja elementarne odgovornosti prema građanima koji svojim novcem financiraju cijeli sustav i na koje bi se trebalo odgovoriti.Važno je dodati, i kako nitko ovdje ne traži nešto što ne može dobiti. Ali traži ono što bi u svakoj ozbiljnoj sredini trebalo biti normalno - osjećaj odgovornosti i barem kakav privid srama. Ili barem toliko  da oni koji su godinama sudjelovali u donošenju ili prešutnom odobravanja ovakvih odluka izađu pred građane i kažu: nije u redu!Jer šutnja nije odgovor. Šutnja nije ni nadzor, kao što nije ni služenje javnom interesu. A upravo je šutnja postala zaštitni znak onih koji su godinama uvjeravali građane da grad vode odgovorno, transparentno i u njihovu korist.Rovinj zaslužuje više od toga. Zaslužuje ljude koji će javni novac čuvati jednako pažljivo kao vlastiti, koji će znati reći "ne" štetnim ugovorima i koji će, kada pogriješe, imati dovoljno dostojanstva, snage i morala da to priznaju. n Šutnja i grčevito zadržavanje na pozicijama nisu rješenje. Naprotiv, samo produbljuju nepovjerenje građana u institucije koje bi im trebale služiti. Ponekad nije najveći čin ostati, nego otići.Ako nakon svega nema odgovora, nema preuzimanja odgovornosti i nema osjećaja srama, tada jedini istinski moralni čin ostaje ostavka. Na kao priznanje poraza, nego kao čin poštovanja prema građanima koji su godinama financirali  sustav vjerujući da radi u njihovu korist. Tek tada može početi vraćanje izgubljenog povjerenja.