Treća u nizu tribina protiv prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama održana je sinoć u pulskom Circolu. Okupljenima su se obratili članovi političke platforme Možemo!, saborska zastupnica Ivana Kekin, vijećnica u pulskom gradskom vijeću Dušica Radojčić, vijećnica u Skupštini Primorsko-goranske županije Morena Lekan i vijećnik u riječkom gradskom vijeću Nebojša Zelič.
Možemo!: Opće dobro postaje nečije dobro
Prije početka tribine iz Možemo! su objavili kako je do sad peticiju za povlačenje spornog zakona potpisalo 25.000 građana.
Govornici su naglasili štetnost zakona kojemu je glavni cilj gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra umjesto njegove zaštite. „Opće dobro“, rekli su, postaje time „nečije dobro“.
Pod krinkom koncesioniranja kao modelom upravljanja Zakon će omogućiti višedesetljetnu uzurpaciju pomorskog dobra i devastiranje već narušene biološke raznolikosti jadranskog podmorja.
Isključivanje javnosti
Zakon predviđa djelomično ili potpuno isključivanje javnosti na temelju koncesije. Na uređenim plažama koncesionar će moći isključiti javnost od 50 do 70 posto plaže, odnosno mora. Iako zakon predlaže strože kontrole, trenutno je poštivanje odredbi ostavljeno na komunalnim redarima.
Sve “uređene plaže” prema ovom zakonu moraju u koncesiju što znači da će lokalni mali trgovci i obrtnici moći sudjelovati u gospodarskoj aktivnosti eventualno kao potkoncesionari velikog “gazde”, a što otvara brojne mogućnosti manipulacije i reketarenja.
Posebno zabrinjavajućim smatraju uvođenje pojma „plaža posebne namjene“. Na takvima će se, prema sadašnjem prijedlogu, moći u potpunosti isključiti javnost u korist “posebne skupine korisnika”. Povezujući ovu odrednicu sa Zakonom o prostornom planiranju, a u smislu palijativne skrbi, omogućava se otvaranje privatnih resorta za bogatije umirovljenike s ekskluzivnim plažama.
Gradnja, nasipavanje obale i koncesije na zahtjev
Županija može davati koncesije na razdoblje do 20 godina, a Vlada na razdoblje do 50 godina, što je iz perspektive ljudskog vijeka - zauvijek. Nakon isteka koncesionar pak može tražiti produljenje koncesije i na taj način postati praktički vlasnik plaže.
Koncesije nadalje dozvoljavaju gradnju i nasipavanje mora što je posebno zabrinjavajuće posebice u kontekstu novog instituta koncesije na zahtjev. Naime ogroman se dio hrvatskih plaža nalazi nadomak kakvog hotela ili auto-kampa koji će bez javnog natječaja moći dobiti plažu u koncesiju. To se odnosi čak i na kafiće ili apartmanske zgrade.
U odnosu na pulski Lungomare to bi značilo da će budući hotel Valkane, te svaki od tri ugostiteljska objekta, bez natječaja, moći tražiti zasebnu koncesiju na plažu i na njoj graditi ili nasipavati.
Plaže se, nadalje, mogu davati u zalog što će dovesti do privlačenja investitora bez sredstava ili jednostavno mešetara. Sama isplativost koncesija je vrlo upitna s obzirom da cijene koncesija nisu visoke. Koncesije na razdoblje preko 50 godina, tvrde iz Možemo!, ni na koji način nisu isplative.
U pogledu morskih luka zakon će loše utjecati na specifične lokalne okolnosti i gospodarski oštetiti male ribare. K tome najbolji dijelovi luka postat će marine za luksuzna plovila, a nestat će prostora za male vezove.
Veliki manjak zakona je nedostatak definicije što je pomorsko dobro. Granice pomorskog dobra predlagati će županije, a odobravati ministarstva, čime će, de facto, što spada a što ne u pomorsko dobro postati nečija diskrecijska odluka, zaključili su iz Možemo!.
Integralni prijenos tribine dostupan je ovdje. Peticiju „Nije dobro za pomorsko dobro“ moguće je potpisati na ovoj poveznici.
