Politika i društvo

u dnevnom boravku prihvatilišta za beskućnike

Valter, jedan od prvih stanara prihvatilišta, a sada izgnanik iz samačkog hotela: Materijalno sam izgubio sve, ali to mi je produžilo život

Mara se izvukla iz prihvatilišta nakon što su joj pomogli srediti mirovinu. Na cesti je ostala poslije smrti supruga. Danas ima 1.450 kuna mirovine, a stan plaća 1.100 kuna, plus režije. Na pitanje kako preživljava odgovara da je ona zapravo mađioničar. Svi su oni, dodaje, pravi umjetnici življenja* Danijel je u prihvatilište stigao nakon što je mjesecima bio više gladan nego sit u jednom od napuštenih objekata u šumi na Vallelungi i bolest ga je bacila na koljena


 
5 min
Borka Petrović
U društvu s korisnicima usluge Dnevnog boravka Prihvatilište za beskućnike

Mara se izvukla iz prihvatilišta nakon što su joj pomogli srediti mirovinu. Na cesti je ostala poslije smrti supruga. Danas ima 1.450 kuna mirovine, a stan plaća 1.100 kuna, plus režije. Na pitanje kako preživljava odgovara da je ona zapravo mađioničar. Svi su oni, dodaje, pravi umjetnici življenja* Danijel je u prihvatilište stigao nakon što je mjesecima bio više gladan nego sit u jednom od napuštenih objekata u šumi na Vallelungi i bolest ga je bacila na koljena

"Ovdje živim kao ministar", našalio se Danijel, korisnik Prihvatilišta za beskućnike u pulskoj Šijani. Veli - ima doručak, ručak i večeru, gdje se istuširati. Ima i krevet.

Sve to donedavno nije imao.

Gladovao u šumi na Vallelungi

Tu zastaje. Teško mu je govoriti, veli kako je emotivan, briše rukama suzne oči. No, ne predaje se. Nastavlja priču. Doznajem da je mjesecima živio u šumi na Vallelungi, u jednom od napuštenih objekata. Kada ga je bolest bacila na koljena, voditeljica Helena i Jana dovele su ga u prihvatilište. No, sram, depresija, učinile su svoje i ponovo je "zbrisao" u šumu.

Mislio je da će moći, ali nije. Ponovo su ga primile, i na tome im je beskrajno zahvalan. Došao je kao kost i koža, danas ima, smije se, preko sto kila. I dok je u šumi bio više gladan nego sit, ovdje ih veli, hrane kao da su lordovi.

Bez njih, priznaje, ne bi imao ništa, one su mu i obitelj, i prijatelji i psiholozi. Dok otvara dušu (što, doznajemo od voditeljica prihvatilišta nerado čini) priznaje mi da mu je to ipak trebalo. No, bilo mu je lakše podijeliti sve što ga muči s nekim koga ne poznaje, prvi ga put vidi. Bio je siguran da ga neću osuđivati, a upravo od toga strahuje.

Njegov je životni put težak od ranog djetinjstva, i nije potrebno sve nevolje nabrajati.

Najveća želja dobiti posao

- Bilo me sram, mnogi me u Puli znaju, živio sam tu blizu, ovuda šetao sa psima, kako da sada nekom kažem gdje sam? pita se retorički.

Na pitanje, kako se našao u ovakvoj situaciji, veli da mu je to iznimno teško palo jer je imao sve; i posao i obitelj, a onda je odjednom ostao bez svega. Uloga u tome imala je i korona, i sve manje posla. Pa je, dodaje, bez para nestalo i ljubavi.

Danas, ipak, ne krivi suprugu. Jedan novčić ne zvecka sam, veli i dodaje kako je najsretniji dan u njegovu životu bio onaj kada je dobio kćer. Sada čeka dan da se sredi i ponovo ju vidi. Stoga svakodnevno prati, veli mi, slobodna radna mjesta, šalje zamolbe, najveća mu je želja ponovo dobiti posao.

Vjeran čuvar prihvatilišta - pas Medo

Splet okolnosti, loša odluka, loš niz, nedostatak obiteljske potpore i loši obiteljski odnosi, od djetinjstva nadalje ... i čovjek u trenu postaje beskućnik. . Slažu se s tim svi sadašnji, ali i bivši korisnici Prihvatilišta s kojima sam pričala, a koji redovito ovdje dolaze i koriste uslugu takozvanog Dnevnog boravka.

Jednostavno se posklizneš, i ne možeš dalje, vele, svakome se to može dogoditi. Pričamo o tome uz slatkiše koje im je, radi pokidane ambalaže, donirao Kaufland. Valjda da nam gorke priče lakše sjednu.

Voditeljica Helena Babić dodaje da su u njihov dnevni boravak dobrodošli i oni koji nemaju adekvatan krov nad glavom, nije nužno da su bili kod njih u prihvatilištu. Mogu se doći istuširati, oprati robu, u dnevnom boravku koristiti računalo, imaju sportske, kreativne radionice, radnu terapiju, no kako priznaje - glavni cilj je druženje, resocijalizacije. To im je korona donedavno ograničavala, no sada se ponovo vraćaju u "staro normalno".

50 nijansi sive

- Mi zapravo ovdje uvijek oraspoložimo jedni druge; društvo, kava, zezancija, igramo društvene igre, gledamo filmove... I odjednom - prasak smijeha....

- Hajde, recite joj slobodno, što se zadnje gledali, izaziva ih Helena. Svi se smiju, samo Josip hrabro progovara "50 nijansi sive"...  Svi smo gledali, samo je Mara zatvarala oči.

Jana, Josip i Mara

- Ne gledam ja takve stvari, smije se Mara koja se izvukla iz prihvatilišta nakon što su joj pomogli srediti mirovinu. Na cesti je ostala poslije smrti supruga. Danas ima 1.450 kuna mirovine, a stan plaća 1.100 kuna, plus režije. Na pitanje kako preživljava odgovara da je ona zapravo mađioničar. Svi su oni, dodaje, pravi umjetnici življenja.

Vrijedna i sretna Mara

- Dobijem 600 kuna za pomoć i njegu, paket hrane od Crvenog križa, ma zadovoljna sam ja jer sam našla stan, to u Puli nije lako. Imala sam sreću da sam ga dobila, nakon godine i pol u prihvatilištu. Sudbina je tako htjela, vidjela sam u Kauflandu kako stavljaju papirić s oglasom, kao da je mene čekao, zahvalna je Mara i na tome što joj tijekom godine nisu digli cijenu, a smiješak joj bježi kada joj govorimo da će sada, od Grada Pule, dobit 350 kuna.

Iako više ne živi ovdje, i dalje dolazi u prihvatilište dva puta tjedno. Najviše, priča, voli radionice, a njezinih ruku djelo možete svake godine prije Božića kupiti na sajmu na Giardinima. Svi su vrijedni, hvali ih Jana Milin Herceg, nakon Adventa odmah su se bacili na izradu novih ukrasa, imaju ih već tisuću: tristo anđela, tristo sova...

Pričljivih je i Josip koji trenutno živi u samačkom hotelu. On je jedna od onih, kako veli, koji su imali sreće i od mirovine si je uspio iznajmiti garsonjeru u hotelu preko puta samačkog, koji se uskoro zatvara. No, tamo je ostalo još 30 duša.

Jedna od njih je Valter. Kao što prihvatilište slavi 10. obljetnicu, on slavi 10 godina bez alkohola.

Valter i deset godina apstinencije

- I dalje sam tamo, čekam da nas izbace. Rješenje nemam. Imamo mirovinu od 2.400 kuna, nema stanova koje bih si mogao priuštiti. Ako ispliva koja garsonjera bude skupa, ili je daju samo do ljeta. To je tržište, veli nam rezignirano, prisjećajući se kako je ovdje došao mjesec dana nakon otvaranja prihvatilišta. Prije toga bio je, za one jake zime 2012. godine u Gupčevoj, potom mjesec dana na Rabu i od onda je - veli ponosno - alkohol free. Alkohol ga je, veli, i uveo u dugove, natjerao da veći stan zamijeni manjim, a onda i taj izgubi.

Ivan: Ma slikajte me, neka bake stave to šećer, da djeca ne kradu
- Materijalno sam izgubio, ali mi je to produžilo život. Da nisam prestao piti, da nisam došao u prihvatilište, danas sigurno ne bih bio ovdje, iskren je Valter, koji je ovdje bio dvije godine, od 2014. je u samačkom, a sada je ponovo u životnim problemima.

- To je zapravo najveći problem, ubacuje se Helena, mi odradimo resocijalizaciju, oni si srede život i onda ih ovakve stvari godinama nakon ponovo guraju u beskućništvo, nadajući da će se situacija ipak riješiti, barem za tu populaciju.

Kroz dnevni boravak, koji u sklopu Prihvatilišta za beskućnike djeluje od 2015. godine, prošlo je 50-ak ljudi. Osim što ovdje mogu obaviti higijenu, voditeljice im pomažu da riješe svoje statuse - da dođu do mirovine, da se prijave za posao, da zatraže smještaj u nekoj od institucije socijalne skrbi ili pak, poput Mare, predaju papire za gradski stan.

Helena Babić i Jana Herceg Milin s makovima

- Trenutno na smještaju imamo 15 ljudi, a maksimalni nam je kapacitet 20. Vjerujem da ćemo primiti nekoliko ljudi iz samačkog hotela, no nažalost, nema mjesta za sve, veli nam Helena. Kako doznajemo kroz 10 godina u prihvatilištu je bilo smješteno 140 korisnika, od čega je njih 85 posto smješteno, odnosno zbrinuto po izlasku iz njega. Najviše je muške populacije, tek je pet posto žena, najmlađi korisnik imao je 18, a najstarija korisnica 73 godine.

Miroslav i njegovi makovi

Iako je zgrada Prihvatilišta trošna i trebala bi sanaciju i nadogradnju, korisnici vrijedno rade oko nje. Čiste, farbaju prostorije, uređuju mali vrt. U suprotnosti sa trošnom zgradom jesu jarko narančasti makovi na ulazu. Predivni su. Od priče iza njih ježi se koža. Makove je zasadio naš nekadašnji korisnik Miroslav, kojemu je povodom 10-godišnjice ove ustanove fotografkinja Snježana Bratanović posvetila izložbu.

- Zasadio ih je naš Miro i onda godinama čekao da niknu, no ništa se nije događalo. Kada je, nakon četiri godine umro u veljači, u travnju su po prvi puta nikli makovi. I otada se šire dvorištem, rastu i izviru takoreći iz kamena. Očito njemu u spomen, veli nam Helena.


Nastavite čitati

Pula
 

Predavanje Gorana Blaževića: Ekspedicija na devi kroz pustinju Rub al Khali

Druga knjiga Gorana Blaževića „Karavana“ donosi priču o nesvakidašnjem iskustvu prelaska jedne od najvećih svjetskih pustinja, Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji. Nakon „Svilima“, knjige o njegovom 3300 km dugom pješačenju od Jordana do Hrvatske, Blažević je ovoga puta 650 km pijeska prešao – na leđima jedne deve.

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.