OSVRT IZ SRCA PULSKE URBANISTIČKE TUGE Bojanićev Eiffel, Salvadorovi lavovi i HYPO Porečanka

Otkad su posjekli raslinje na nizbrdici koja od Vodnjana vodi prema Puli, pogled je stvarno impresivan. 

U daljini je magloviti Polis, neboderi, industrija, more. Usred Polisa je zaljev, ispred njega bajkoviti arhipelag, na padinama prema moru maslinici i šume. Zemljopisno gledano, Pula je smještena na jednoj od najljepših lokacija na Mediteranu.

Snimio: Manuel Angelini

To je poznato već nekoliko tisućljeća: savršen prirodni zaljev okružen brežuljcima i brojnim izvorima pitke vode. Teško je procijeniti je li vrijednija priroda ili svi slojevi pulske kulturne baštine. Iz daljine, spuštajući se iz Vodnjana, Pula izgleda kao neki ozbiljan grad, lokalitet ogromnog potencijala. Izbliza, potencijal je, čini se, abortirao.

- Ispod fine opne nazire se zmijsko jaje, rekao je jednom redatelj Ingmar Bergman.

                                                                ******

Na Korzu je izložba istarskih arhitekata. Ima zanimljivih i vrijednih stvari. Međutim, na pulskim ulicama teško je pronaći išta arhitektonski vrijedno što je nastalo zadnjih trideset godina. Ako je arhitektura refleksija duše nekog društva, naša duša je trula. Arhitektonska slika moderne Pule odraz je neuređenog društva kojim dominira diktatura pohlepe.

Što će uopće u prostoru ostati iza naše generacije? Po čemu će nas spominjati?

Snimio Manuel Angelini

Na pitanje o slikarstvu Trećeg Reicha njemački slikar Anselm Kiefer ustvrdio je da iz Hitlerovog razdoblja nije ostala nijedna slika vrijedna spomena. Slikarske su muze u nacizmu utihnule. Ipak, ostala je, kaže Kiefer, jedino arhitektura koja je prije svega posljedica snažne predhitlerovske njemačke urbanističke super kreativnosti.

U Puli, uz nekoliko izuzetaka, još od talijanskog modernizma, odnosno gotovo 80 godina, nema neke značajnije arhitekture koju bismo, recimo, mogli staviti na turističke razglednice.

                                                               ******

Estetski deficit proizvod je onog etičkog. Redukcija stila i ljepote unosnija je, donosi znatno veći profit. Manje (troškova) je više (profita). Korumpirana administracija koja bi to mogla zaustaviti, kontrolirati, ili barem usmjeravati, pokleknula je pred tajkunima. Potražnja je ogromna, dok traje treba je što više zadovoljiti bez obzira na posljedice. Estetika je u tom kosmosu sasvim nebitna.

U Pulu su se sa svih strana "upucali" viškovi, često neopranog, novca. Cijene kvadrata odletjele su u nebo. Lokalno stanovništvo ne može ni primirisati kupovnom stolu, štoviše, sve teže pristupa i onom podstanarskom. Kako tom fenomenu stati na kraj? Kako se oduprijeti betonskim predatorima?

Prokletstvo Pule su, s jedne strane potkapacitirana, bezidejna, mediokritetska vlast - nebitno koje boje - a s druge, tapija, bezvoljnost, apatija i beznađe onih stanovnika koji bi mogli nešto promijeniti. Na površinu su isplivali najgori i već duže vrijeme oni dominiraju. Rezultat je umirući grad. Grad koji iz dana u dan umire. Grad kojem je, rekao bi slovenski pisac Vojnović, umrlo srce.

                                                                ******

- Nigdje na svijetu nema praznijih pločnika. Gužva koju čovjek vidi na Giardinima ili na tržnici, već mu se u susjednoj ulici učini nevjerojatnom. Dok prođe park Nikole Tesle i Patinaggio te stigne do Vitezićeve, čovjek zapravo shvati da u Puli ljudi otječu i nestaju kao što otječe i nestaje voda nakon ljetnog pljuska, zapisao je prije tri ljeta u srpskom tjedniku Vreme slovenski pisac Goran Vojnović. Tu je i rečenica koja uvijek brecne: „Srce grada prestalo je da kuca”.

Ipak, ima nade. Vojnović na koncu eseja kaže da mu je u Puli dobro i kad mu nije dobro. Taj osjećaj poznajemo.

                                                              ******

Nedavno preminula Vera Horvat Pinatrić jednom je napisala: „Arhitektura nije samo umjetnost prostora, nego umjetnost srazmjera, umijeće uspostavljanja nepomućena sklada svih dijelova u cjelini.”

I upravo tu, u blizini spomenutog Teslinog parka i Patinaggia, locirana je sve bijeda pulske urbanistike. Pri tom to nije Robna kuća koja "crkava" već puno desetljeće kao još jedan objekt u podužoj Aleji žrtava Alberta Faggiana.

Nije to ni zgrada Porečanka kao spomenik HYPO korupcije iz epohe Milana Naperotića, Ivana Jakovčića i Željka Žmaka. Spomenik je zatvoren. Novi vlasnik ne može ući u posjed jer je još uvijek moćni Hypo lobi u Porečanku nakrcao neke od pulskih odvjetničko-medijsko-urbanističkih uglednika, pojačanih mišićima iz nekoliko MMA, kickbox ili jiujitzu klubova. Namršteni likovi nikom normalnom ne daju da prođe.

Sva tuga suvremene pulske estetike najbolje je vidljiva u kadru koji se otvara kada se stane pred Bojanićev rotirajući Eiffelov toranj iza koga se uzdiže Salvadorov INVESTMENT centar s ultra kitsch lavovima.

Dok stojimo pred Bojanićevim tornjem i Salvadorovim lavljim dvorima, u ogledalu laži, jer kič je laž, gledamo sami sebe. Mi smo to dopustili.

Nisu bitni gradonačelnici, pročelnici, direktori ni ravnatelji. Bojanić i Salvador autentični su vladari Pule već previše godina. 

                                                               ******

Što nam na kraju preostaje? Gdje je prostor nade? Ima li šanse da se ogromni potencijali Pule ikad realiziraju? Možemo li se probuditi iz duboke crne Tapije? Na koji način moramo umrijeti pa da onda eventualno uskrsnemo? Pula je nekoliko puta u svojoj prošlosti propadala ali je uvijek uskrsavala. Ključni su ljudi.

Vera Horvat Pintarić još je prije 50 godina, usred socijalizma, zaključila:

- Građanin je izgubio aktivan odnos prema okolini, u njemu je iščeznula urbana socijalnost i osjetljivost za zajednicu, riječi su koje kao da opisuju današnju Pulu.

Ultimativni imperativ u sprječavanju daljnjeg pulskog propadanja svakako je građanski angažman u očuvanju najvrijednijih pulskih resursa – prirodne ljepote i kulturne baštine.

Svoje kapitalno djelo „Prostorni razvitak Pule 1813.-1918.” urbanist Attilio Krizmanić započinje rečenicom „Iz višestoljetne zapuštenosti, devastirani i raseljeni grad u neiskorištenom zaljevu....” Samo nekoliko rečenica kasnije dolazi do preokreta: „To osobito uskrsnuće grada u razdoblju rane industrijalizacije...”

Uskrsnuće je ipak moguće. Potrebna je vizija i ideja. Za uskrsnuće Pule uvijek je ključan zaljev.

Ponovno je taj neiskorišteni gradski zaljev najvažnija lokacija pulske budućnosti: šesnaest četvornih kilometara gradskog prostora, od Štinjana do Muzila, okruženog s 15 kilometara obale. Zaljev je maternica pulskog gospodarstva i društvenog života. Ta je maternica već duže vrijeme jalova. Iz trenutno vladajućeg "trusta" mozgova ne čuje se previše ideja. Uljanikov vrući kesten politikantski se prebacuje iz ruke u ruku.

- Lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti, napisao je u Branimir Štulić u pjesmi "Kurvini sinovi". Bezidejnost ubija. 

Ukoliko tapija prevlada, u zaljevu nam se smiješe pozlaćeni Salvador lavovi, Hyper Končarevo, novi Eiffel parking tornjevi, možda čak i u Francijevoj pjesmi opjevani Parking kruzeri.

Pula je uskrsnula u doba Rima i Austro-Ugarske. Može li uskrsnuti u doba Hrvatske?