Došlo je vrijeme da djeci vratimo djetinjstvo.
Pred sve većim teretom tehnologija, ali i obaveza, djeca se kreću premalo, previše sjede i prečesto bulje u ekrane. Naprosto su zaboravila igrati i družiti se, kao što su to naše generacije nekada činile. Upravo je iz te potrebe nikla ideja o Šumskoj sobi, kreativnom kutku na otvorenom, iza koje stoji odgojitelj Tvrtko Grgić, a potporu mu pruža supruga Tanja.
Tvrtko, rođeni Karlovčanin, koji je 40 godina života proveo u Zagrebu, po struci je odgajatelj i trener dok je Tanja, plesačica i koreografkinja, odrasla u Njemačkoj. U Zagrebu je završila Učiteljsku akademiju, u Kini specijalizirala koreografiju, a u Osijeku magistrirala neverbalni teatar....
Već nekoliko godina Grgići žive u Premanturi pa je njihova soba u šumi zapravo - predivni Kamenjak, njegove morske stijene, šumsku puteljci i nepregledne livade.
Trener, odgojitelj, otac osmero djece
- Kao mladić trenirao sam tenis i skijanje, no vrlo brzo uvidio da neću graditi karijeru kao profesionalni sportaš i da mi više leži prenositi znanje koje posjedujem. Stoga sam završio Učiteljski fakultet, pri Olimpijskom odboru Hrvatske, za teniskog i skijaškog trenera i svoje znanje odlučio prenositi djeci. Znate, odrasli uče analitički, a djeca kroz igru, zabavu i to je ono što je meni baš ležalo, veli nam Tvrtko.
Nakon što je 15 godina radio u najboljim vrtićima Zagreba, gdje se usavršio u svojoj struci, zajedno se s obitelji, željan novih iskustva, preselio se u Kinu, u carski grad Nanjing. Ovdje je pet godina radio s djecom, najprije kao trener, a poslije u vrtiću kao učitelj engleskog jezika te je imao prilike izučiti jedan od naprednijih edukacijskih sustava u svijetu.
No, Šumska soba, suprotnost je kineskim principima odgoja i počiva na konceptu šumskog vrtića koji su popularni u skandinavskim zemljama i u Njemačkoj.
- U Kini je sve savršeno posloženo, no djeca uče štreberski. Imao sam sreću što su prema meni bili otvoreni i davali mi slobodu u radu. Podučavao sam djecu sportu i engleskom jeziku, a kako djeca žive u trenutku, i ne možete im objasniti da bi "bilo dobro da znaju engleski jer će im to jednom sigurno dobro doći", moja je priča bila slijedeća: oni moraju naučiti engleski da bi mogli shvatiti što ćemo se igrati, jer je meni kineski pretežak. To je, priča nam Tvrtko, odlično upalilo i djeca su se trudila naučiti što više kako bi se mogli sporazumjeti.
Mali Kinezi već s pet godina znaju pisati, odlično barataju matematikom, zapravo ih filaju znanjem jer žele da svi budu mali genijalci i neki to uistinu jesu, uče ih disciplini, ali se na žalost izgubila spontana igra
Supruga Tanja ubacuje se dodajući da je Kinezima jako teško svladati strane jezike jer imaju drugačije glasove od zapadnjačkih, a problem leži i u tome što se djeca tamo jako malo kreću, a to se već počelo dešavati i kod nas, pa djeca slabije uče, a mogla bi puno više i lakše.
- Ukoliko se velike mišićne skupine ne razviju, ne razvijaju se ni male, a znamo da su i za oblikovanje glasova jako važni mišići grla i usta, napominje Tanja.
Grad Nanjing ima 8,5 milijuna ljudi
Tvrtko nam pripovijeda da djeca u Kini zapravo imaju jako malo slobode biti - djeca. Ona, navodi, u vrtiću uglavnom sjede, imaju zadatke na kojima rade, no nema baš spontanosti i slobodne igre...
Djeca u Kini čak i u vrtiću - sjede
- Mali Kinezi već s pet godina znaju pisati, odlično barataju matematikom, zapravo ih filaju znanjem jer žele da svi budu mali genijalci i neki to uistinu jesu, uče ih disciplini, ali se na žalost izgubila spontana igra.
Kada pogledamo grad u kojem smo mi živjeli, a koji broji 8,5 milijuna ljudi, oni zapravo imaju sve, oko starog carskog grada nastao je velegrad koji je dimenzija iznad naše, sve je super uređeno, ali sve je isprogramirano do u detalje, priča nam.
Tanja dodaje da joj je bilo odlično to što je kriminal vrlo nizak, no to je stoga što je sve premreženo kamerama i policija radi svoj posao. To se, dodaju, još postrožilo za vrijeme i nakon epidemije. Oni su, imali tu sreću, da su otišli upravo u vrijeme kada je epidemija krenula i kada su započeli prvi veliki lockdowni.
- U gradu Nanjing ima zelenila, parkova i igrališta, no zapravo na njima nema djece i mladih. Samo se mogu vidjeti vrlo vitalni stariji ljudi koji imaju navećer organizirane plesove po trgovima, a tijekom jutra i dana vježbaju tai-chi ili kung fu.
Mladi i djeca su zaokupirani učenjem i teškim gradivom, pa nemaju vremena za igru i izlaske. Nema tinejdžera koji će se navečer okupiti na klupama, nema djece koja će trčati po travi, tu i tamo koja dadilja prošeta s kolicima parkovnom stazom. Zapravo, kada razmislim, samo su naša djeca trčala po parkovima i bila vani, smije se Tanja.
Isto tako, dodaje, nema ni kafića, diskoteka, a oni malobrojni koji postoje nalaze se u sklopu sveučilišta za strane studente ili za strance koji tu žive.
No, napominje njihov odgoj i obrazovanje imaju jednu veliku kvalitetu koja im se svidjela.
- Radi se takozvanom fenomenu nevidljivog djeteta. Kod nas se svi fokusiraju samo na one koji strše iz sustava, na one najbolje ili na one najgore koji prave probleme.
Tamo su svi u fokusu jednako, navodi Tanja.
Tanja i mališani s kojima je radila u kineskom teatru
Razgovorajući o tome kako su na kraju za svoj dom odabrali Premanturu, supružnici nam vele da im je smetao strašno zagađen zrak, a svemu je kumovala i epidemija koja je krenula i nije se znalo o čemu se točno sve radi.
- Zapravo se sve nekako poklopilo. Tanja je oduvijek željela živjeti uz more, a dobila je i ponudu za posao u Kazalištu dr. Inat i tako smo svi stigli u Istru, veli nam Tvrtko dodajući da nije bilo lako jer su djeca tamo završila škole na engleskom jeziku, a najstariji im je sin ostao studirati na Tajvanu teologiju i filozofiju.
Vratimo djecu prirodi i kretnji
Vraćajući se na šumsku sobu i potrebu da se djeca resetiraju, vrate prirodi i kretnji, Tvrtko napominje da su aktivnosti zamišljene kao višesatni izlet u prirodu, s puno rada na krupnoj i finoj motorici.
Najprije se djeca zagrijavaju na strunjačama kod njih doma, onda zajedno prošetaju do Kamenjaka gdje imaju nekoliko prirodnih poligona na kojim uče penjati, skakati, trčati... Na obližnjoj farmi upoznaju se s domaćim životinjama, uče o prirodi i biljkama...
- Aktivnosti su u jutarnjim satima osmišljene za predškolce, s tim da uz grupe individualnih polaznika imamo već dogovorene i vrtićke grupe, dok smo u popodnevnim satima posvećeni školarcima, do 12. godine, veli nam Tvrtko.
Zagrijavanje na strunjačama
Na upit strahuju li roditelji koji često svoje klince odgajaju pod staklenim zvonom, od toga da ih puste da nesmetano trče po šumi, Tvrtko napominje da su klinci u sigurnim rukama. Na kraju krajeva,Tvrtko je otac osmero djece, od kojih najstarije trenutno ima 23, a najmlađe 9 godina.
Upitani kako se, uz sve obveze, stignu posvetiti i odgoju tuđe djece, supružnici se smiju da je sada već lakše, jer dvoje djece studira, veća paze na manju, a najviše posla oko odgoja trenutno imaju s kujicom Jagodom, koja je kako vele "tek izašla iz pelena, a već ušla u pubertet".
Djeca su sve tromija, trapavija
- Djeca su općenito, moramo to priznati, sve tromija, trapavija. Mnogi od njih ne znaju ni sunožno skočiti. Nešto što bi im trebalo biti potpuno prirodno poput toga da se popnu na drvo ili preskoče granu njih danas treba učiti. Djeca trebaju rasti i razvijati se kroz kretnju, trebaju se osloboditi. Pa što ako i padnu, i mi smo kao klinci imali razbijena koljena, i svi smo preživjeli, navodi nam naš sugovornik.
Dodaje da najprije s djecom razvija odnos povjerenja, a onda ih uči jednostavnim igrama koje uključuju puno skakanja, trčanja, gađanja. On s njima, primjerice, izrađuje i zaboravljene praćke, a Tanja se posvećuje igrama u kojima razvijaju finu motoriku.
- U godinama iskustva koje sam skupio naučio sam da niti jedno dijete neće ići preko svojim mogućnosti. Djeca dobro znaju do kuda mogu skočiti, do kuda se popeti, treba ih samo pustiti, razvijati kod njih samopouzdanje. Oni su savitljiviji nego odrasli, manje se boje pada, jedino im ga mi odrasli svojim riječima i zabranama usuđujemo, zaključuje naš sugovornik.
U Kini nema staračkih domova, a vrtići su strašno skupi
Razgovarajući o životu u Kini dotakli smo se i nekih zanimljivosti poput prehrane. Tako nam je Tanja ispričala da u Kini možeš jesti 'onoliko dobro koliko novca imaš'. Većina prehrane u njihovoj se provinciji bazirala na riži, povrću i voću, no kupiti se može gotovo sve, pa i naša zapadnjačka hrana poput Nutele.
- Sjevernije pokrajine imale su hranu koja je meni više odgovarala, slaniju, začinjeniju. U našoj su pokrajini puno toga jako šećerili, pa čak i meso, što mi nikako nije odgovaralo. S druge strane imali su jako puno kvalitetnih stvari poput finog povrća, voća koje kod nas u Europi niti nema, odličnog sojinog i kokosovog mlijeka, riža koju jedu tako je fina i nema ni sličnosti s onim što se kod nas kupuje, veli nam Tanja.
Napominje da im je u Kini strašno nedostajao kruh pa su si nabavili pekač i sami ga radili, a u jednoj njemačkoj pekarnici koju su pronašli štruca je koštala oko 7 eura.
- Zanimljivo je da su sva zagađenja oni dosta zdravi. Stalno sa sobom nose staklene boce s listićima zelenog čaja koje samo nadopunjuju vodom, a starije osobe iznimno su vitalne, veli Tanja.
Kako nam navode, obitelji u Kini iznimno skrbe za svoje starije članove i tamo nema domova za starije osobe, to im je ispod časti.
- U obitelji živi nekoliko generacija, bake i djedovi s obje strane i svi su fokusirani na to jedno dijete koje imaju u zajednici, i brigom oko njega i financijski. Stoga ne čudi što si mogu priuštiti prilično skupe vrtiće, kazuju nam, dodajući kao primjer da je onaj u kojem je Tvrtko radio, a bio je namijenjen srednjem sloju, koštao oko 500 eura mjesečno.
- To je jako puno, ali upravo zbog velikog broja članova obiteljske zajednice i jednog djeteta, takva je skupa skrb moguća, zaključuje naš sugovornik.
Tanja s kineskim kolegama
Oni su, kao obitelj sa čak osmero djece u Kini, gdje je dugo godina vladala 'politika jednog djeteta', izazivali pravu nevjericu.
- Bilo im je čudno ne samo to koliko djece imamo već da ja svih osmero imam s istom ženom, navodi Tvrtko, dodajući da si tamo samo bogataši mogu dozvoliti dvoje djece, a ako ih imaju više onda je to uvijek s različitim ženama.
Napominju da je Kina nedavno napustila politiku jednog djeteta i daje velike stimulacije za drugo jer se narušila prirodna ravnoteža i prevagnuli su muškarci. Naime, djevojčice su bile nepoželjne, jer su muškići u njihovoj kulturi i u značenju same riječi “blago”, pa su u prošlosti vršili selekciju.
