POSTOJI POPIS IMENA 65 ŽRTAVA VERGAROLE Pulsku bolnicu preimenovati u 'Bolnicu Geppino Micheletti"?

Sutra će se upriličiti tradicionalno polaganje vijenaca u spomen žrtvama tragedije na kupalištu Vergarolla (Vergarola)  koja se dogodila 18. kolovoza 1946. i u kojoj je život izgubilo službeno 65 Puljana,  ali prema nekim izvorima i do 116. No, o tome nešto niže.

U uvali Vergarolla, koja je u to doba zapravo bila plaža (nakon Drugog svjetskog postala je vojnom zonom), iz još uvijek neutvrđenih razloga eksplodiralo 28 podvodnih koje su sadržavale 9 tona eksploziva, a prepune plaže postala je mjesto užasa.

Sutra će se u 9 sati služiti Sveta misa u pulskoj Katedrali, a u 10 sati slijedi polaganje vijenaca na Spomeniku poginulim žrtvama kod Katedrale. Očekuju se delegacija Grada, pulskih esula i Unione Italiana (Talijanske unije).

Eksplozija se dogodila 1946., kada se Pula nalazila pod anglo-američkom vojnom upravom i kada se još čekala odluka da li će grad pripasti Jugoslaviji ili Italiji. Tragedija je nažalost, neovisno o „krivcu“ za eksploziju,  za veliki broj Puljana bio okidač odluke o napuštanju svoga grada.

Napomenimo još da je Vijeće autohtone talijanske nacionalne manjine županije istarske predložilo preimenovanje pulske Opće bolnice u 'Bolnicu Geppina Michellettija', doktora koji je gotovo 48 sati neprekidno pružio kiruršku pomoć ranjenima u eksploziju i pored saznanja da je ista odnijela život njegova dva sina, 9-godišnjaka Carla i 6-godišnjaka Renza.

Vergarola nekad

Traumatska zbog velikog broja civilnih žrtava, a politički osjetljiva s obzirom na tadašnji status Pule kao "grada bez države" i naknadno masovno napuštanje Talijana iz svog rodnog grada, tragična eksplozija na Vergaroli na današnji dan prije 73 godina (18. kolovoza 1946.), proteklih je 30-ak godina bila temom mnoštva pretežito subjektivnih, silno emotivnih i ideološki jednostranih izjava i novinskih tekstova.

To i ne čudi s obzirom da istraga tada odgovorne, ali ne baš zainteresirane angloameričke uprave u Puli nikad nije dovršena.

Niti je službeno utvrđen uzrok eksplozije, niti je identificirana moguća odgovorna osoba. No, mnogi koji su se bavili ovom temom složit će se s tezom da je ova eksplozija bila sredstvo obračuna u tada podijeljenom gradu, u kojem je svaka strana imala i svoje dnevne novine - protalijansku "L'Arena di Pola", odnosno projugoslavensku "Il nostro giornale".

Naslovnica: "Pula je u žalosti"

Eksplozija podmorskih mina na Vergaroli (tal. Vergarolla) dogodila se u nedjelju 18. kolovoza 1946. godine, na dan proslave 60. godišnjice sportskog kluba 'Pietas Julia'. Vergarola se nalazi u južnom dijelu pulskog zaljeva u smjeru Muzila, nakon današnjeg Tehnomontovog brodogradilišta, na širem prostoru današnje lučice ribara. Mine, njih 28 neodgovorno odloženih (a na što je prije tragedije ukazivao dnevni tisak), te su krvave nedjelje eksplodirale u 14.10 sati. Mnoštvo ljudi došlo je gledati godišnje veslačko natjecanje "Coppa Scarioni".

Eksplozija na Vergaroli dogodila se u vrijeme kada je Pula tvorila 'Zonu A' pod Savezničkom vojnom upravom te je bila predmetom političkih pregovora na relaciji Jugoslavija - saveznici - Italija.

Konačna odluka o pripajanju Istre s Pulom Jugoslaviji donesena je 28. rujna 1946. dok je Mirovni ugovor, potpisan 10. veljače 1947., stupio na snagu 15. rujna 1947. godine.

Uoči i nakon tragedije na Vergaroli sukobljavali su se protalijanski tzv. filoitaliani i projugoslavenski orijentirani građani (tzv. Titini), dok je zadaća Savezničke vojne uprave bila balansirati među sukobljenim stranama i čuvati status quo. Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u 'Zonu B' imali osjećaj da su još u ratu. Podijeljenost se osjećala u svim vidovima života, od sportskih udruga koje su imale talijanski, odnosno jugoslavenski predznak, do političkih organizacija.

Ukupni broj žrtava do danas nije konačno utvrđen.

No, Tea Čonč u znanstvenom članku dostupnom na internetu, pod naslovom "Eksplozija na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. godine: pokušaj rekonstrukcije i izazovi tumačenja" kaže: "Prema mojim istraživanjima, na Vergaroli je poginulo između 65 i 70 ljudi, povezanih međusobnim rodbinskim i prijateljskim vezama. Niti najslobodnije procjene koje bi uzele u obzir nekoliko mogućih scenarija ne bi trebale značajnije prelaziti broj od 70 stradalih".

Tea Čonč je u tom tekstu nanizala identificiranih 65 žrtava, prema knjizi ukopa Civilnog groblja u Puli, zahvalivši se pritom ravnatelju rovinjskog Centra za povijesna istraživanja Raulu Marsetiču.

Napisala je i ovo: "Ne postoje službeni podaci u kojima se tvrdi da je poginulo 116 ljudi; zapravo je ta brojka posve proizvoljna, prvi puta se pojavljuje u knjizi Lina Vivode "L’esodo da Pola" ("više od 110 ljudi"), a drugi puta u članku novinara Glasa Istre Davida Marijana Fištrovića - nijedan se od ova dva teksta ne može uzeti kao vjerodostojan. Nadalje, potrebno je obratiti pozornost i na pomalo nespretnu konstrukciju da "20-ak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više". Sva su, naime, tijela prebrojana, i ona identificirana i ona neidentificirana, stoga broj neidentificiranih žrtava nikako ne bi povećavao broj ukupnih žrtava".

Strelica pokazuje Vergarolu