Televizijski voditelj Aleksandar Stanković godinama boluje od depresije. Odlučio je progovoriti o tome

“Bilo mi je toliko loše da sam odlučio otkazati emisiju. Rekoh to i producentici. Stvarno ne mogu. Popio sam antidepresiv i anksiolitik i nema pomoći. Noge mi se tresu, usta su suha i potpuno sam dezorijentiran. Moglo bi se dogoditi tijekom emisije da zaboravim kako se gost zove, ili da mu ne uspijem postaviti pitanje. Teško sastavljam rečenice. Ne mogu se prisjetiti pojedinih riječi…”, prenosi danas Telegram.hr riječi novinara i voditelja Aleksandra Stankovića, čovjeka koji je više od dvadeset godina sastavni dio televizijskog etera i jedan od profesionalno najeksponiranijih ljudi u Hrvatskoj, a koji godinama boluje od depresije.

Za Stankovićevu bolest znao je tek uzak krug ljudi oko njega, najbliži prijatelji i obitelj, a sada je u novoj knjizi prvi put odlučio javno progovoriti o tome.

“Knjigu sam odlučio izdati da bih pomogao drugim ljudima koji imaju problema s depresijom i da bih, barem djelomice, s njih skinuo stigmu luđaka koji su izopćeni iz zajednice”, kaže.

Stanković u knjizi Depra, koja 20. rujna izlazi u nakladi Telegrama, detaljno opisuje borbu s teškom i često stigmatiziranom bolešću radi koje je četrnaest godina na antidepresivima. Iako boluje od depresije, svakog tjedna uspješno funkcionira u javnom prostoru i vodi popularnu emisiju Nedjeljom u 2, što zna donositi specifičan set problema i izazova.

Poput gore opisane emisije s Nikolom Pilićem, koju je Stanković zbog napada jedva uspio odraditi, nadajući se da Pilić nije ništa primijetio. Nakon intervjua otišao je doma, srušio se u krevet i zatrpao tabletama. “Depresija je kada tri mjeseca čekaš da ti petnaest minuta bude bolje. Depresija je razmišljanje kako bi svijet bio bolje mjesto bez tebe i kako bi ti bio sretniji bez svijeta“, piše u uvodu knjige.

Jasno mu je kako će ovaj njegov izlazak iz ormara po pitanju psihičke bolesti pobuditi veliku pozornost, od znatiželjnih susjeda do zlonamjernih komentatora na webu; radi tih očekivanih reakcija, supruga ga je pitala mora li doista objaviti knjigu o tome.

“Supruga me, kao i našu djecu, želi zaštiti od čitavog svijeta, želi zadržati i svoj duhovni mir koji će sigurno biti narušen izlaskom ove knjige. Za moju obitelj to će biti nemir. Uz izlazak iz ormara sigurno idu mnogobrojna pitanja, od susjeda do slučajnih prolaznika koji će, ako ništa drugo iz čiste radoznalosti, htjeti doznati što se to događa s poznatim licem”, kaže.

“Da, može biti gnjavaža svakom objašnjavati da imam psihičkih problema, ali da nisam za ludnicu, da nemam deluzije, da mi se ne priviđaju stvari. Supruga je vjerojatno željela zaštititi obitelj od zlih komentatora koji će mi uz razne epitete sada pisati i ‘luđak’, no to je nemoguće. Javni posao koji radim izvlači najgore iz frustriranih anonimaca koji se javljaju po društvenim mrežama, ali protiv takvih budala lijeka nema. Očekujem da će korist od knjige biti veća od eventualne štete koju ćemo pretrpjeti kao obitelj”.

Jednako brutalan i iskren prema sebi kao i prema svojim televizijskim sugovornicima, Stanković u Depri opisuje napade panike i najteža duševna stanja, profesionalne izazove i toksičan utjecaj depresije na sve aspekte života i životne događaje, poput rođenja djeteta: najžešći napad depresije imao je šest mjeseci nakon rođenja djeteta, jer su mu se emocije temeljito presložile.

“Kada sam postao neupotrebljiv, znao sam da mi je ići k psihijatru. Htio sam da mi bude bolje, da počnem osjećati nešto, da bližnji ne pate zbog mene, na koncu da ne patim ni ja. Psihijatrica je brzo dijagnosticirala depresiju, krenuli smo s liječenjem i malo po malo rezultati su došli. Međutim, paralelno sam išao na sve moguće pretrage. Srce, tlak, štitnjača… Mnogi ljudi u depresiji to rade. Želiš isključiti sve druge faktore, ili se zavaravaš. Valjda bi mi bilo lakše da je štitnjača pa sve mogu pripisati hormonalnoj neravnoteži”.

Kombinirajući prozne zapise i poeziju, Aleksandar Stanković napisao je dojmljivu, hrabru i za hrvatsko društvo izuzetno važnu knjigu; psihičke bolesti poput depresije još uvijek su golemi društveni tabu i tema o kojoj se teško progovara.

“Psihičke bolesti jače su stigmatizirane zbog neznanja čak i dobronamjernih ljudi, koji još mogu shvatiti da si tužan, nesretan i pomalo onesposobljen za život, ali su uvjereni da s jakom voljom možeš izaći na kraj s kliničkom depresijom. ‘Misli pozitivno, izađi u šetnju!’ Dobronamjerni ljudi često će ti to reći, ne shvaćajući da depresivcima to ništa ne znači”, kaže.

Zato se odlučio objaviti Depru. “Žao mi je ako će knjiga nekoga uznemiriti. Moj život je puno više od ove knjige, ljepši je i sadržajniji, ali nisam pisao autobiografiju, pisao sam o jednom posebnom stanju svijesti koje nije slika sreće”, dodaje Stanković.

“Nisam psiholog i ne mogu sugerirati kako treba živjeti. Mogu tek prenijeti vlastito iskustvo bolesti, pojedincu pružiti spoznaju da ima još ljudi koji se osjećaju kao on. Da budem iskren, pišem kako bih pomogao sebi”.