Ugledni doktor Ranko Rajović: "Roditelji griješe. Nekad su djeca skupljala salvete, imali sličice, klikere, danas dobiju video igrice"

Koliko god bio izvor radosti, nema sumnje da je roditeljstvo i mukotrpan i iscrpljujuć i stresan posao. Briga traje praktički cijeli život, a čarobna formula za savršen odgoj ne postoji.

No to ne znači da se greške ne mogu svesti na minimum. Autor je NTC sistema učenja (koji se primjenjuje u više od 20 država Europe), prof. dr. Ranko Rajović, novosadski liječnik, magistar neurofiziologije, specijalist interne medicine te doktor sportskih znanosti i voditelj Katedre za neuroznanosti u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru konstantno upozorava: više kretanja, manje zaštićivanja.

U razgovoru za Istru24 govori o inflaciji odlikaša, vršnjačkom nasilju, razlozima zbog kojih sve veći broj djece dobiva odgodu upisa u prvi razred, je li ekran jedini krivac te kako da se roditelji postave kada mu dijete kaže 'u razredu svi imaju mobitel osim mene'.

Maloj djeci treba i do 20 kilometara kretanja dnevno, kažete vi. Zašto? Nekima će to zasigurno zvučati jako puno ili jednostavno više nismo naviknuti na kretanje? Kako je fizička aktivnost povezana s kognitivnim razvojem?

Ne treba biti 20, ali mora barem 10 kilometara. Kad smo mjerili kretanja djece na NTC kampu, u prirodi, došli smo do izračuna da oni dnevno prođu 15, 20 do 25 kilometara. To znači da smo mi, kada smo bili mali, toliko i prelazili, a danas istraživanje pokazuje da gradsko dijete pređe dva, tri, negdje možda dobijemo da pređe pet kilometara. A znamo da mozak kretanjem povezuje duboke regije.

Ako nema dovoljno kretanja, imat ćemo djecu sa smanjenim kognitivnim sposobnosti. U
našoj regiji otprilike 50 posto djece ima ravna stopala. Što to znači? Da nema kretanja. To je prvi znak da nešto nije u redu. Mi sada automatski već možemo računati da će ubuduće ljudi imati smanjene kognitivne sposobnosti. Ne govorim o inteligenciji, nego pažnji, koncentraciji, povezivanju. Učitelji nam govore da je svaka novoupisana generacija u prvi razred malo slabija u odnosu na prethodne dvije. Taj problem je nastao prije škole i taj period, od treće do pete, šeste godine, iznimno je važan i zato je izuzetno važna edukacija roditelja. Moj savjet je: gledajte da vam dijete bude spretno i okretno. Nažalost ima i osporavanja. Neki kolege koji nisu iz medicine osporavaju značaj kretanja.

Zašto, koji su argumenti?

Ne razumijem zašto govore o medicini kad to nije njihovo polje. Čak govore da se mozak razvija razmišljanjem, a ne kretanjem. Da bi mozak razmišljao mora biti naslonjen na neke strukture u mozgu koje su nastale kretanjem. Kad kažem kretanje čak ne mislim na hodanje, nego skakanje, prevrtanje, žvakanje hrane, penjanje. To je ujedno i savjet za vrtiće i škole: dajte malo više kretanja.

Kada sam prijateljici koja ima djecu školske dobi kazala da ću razgovarati s vama, rekla mi je da vas pitam što se to događa s djecom koja u školi u sve većem broju ne znaju držati olovku u dlanu u poziciji za pisanje.

Kretanje, kažem, nije samo hodanje, nego i rad s prstima. Neka se roditelji, bake i djedovi sjete, kada smo mi bili mali, radili smo s prstima. Djevojčice su sakupljale salvete, pa su se te salvete prevrtale, pa smo imali sličice, klikere. Ranije generacije su i krunile kukuruz rukama. Koje naše dijete danas može kruniti kukuruz? Oni ne znaju ni što to znači. To boli, to ne ide tako lako. Umjesto da razvijaju finu motoriku, oni sada dobiju video igrice. Tu je aktivan palac, drugi, treći prst. Četvrti i peti nisu. Kad sam radio istraživanje, baš u Zagrebu prije deset godina, dobio sam rezultat da otprilike 50 posto djece nema razvijenu finu motoriku. Taj test mogu roditelji probati sami: dijete treba staviti dlan ruke koja nije dominantna na stol, raširiti prstiće i podignuti četvrti, i tako pet, šest puta, kao da sviraju klavir. Nama su rezultati pokazali da puno djece to ne može. Onda su mi roditelji rekli: e super, sad ćemo mi s djetetom raditi te vježbe. Ne! To je test. Dijete mora vježbati prste s glinom, plastelinom, neka sprema ručak...

No, je li glavni krivac ekran, mobiteli, televizori, tableti?

Kriv je ekran, ali pretjerano zaštićivanje je isto krivac. Mi ne damo djetetu da se pomuči. Ekran je problem zato što nam oduzima vrijeme i naše dijete ne provodi djetinjstvo kako treba, nego su pred ekranom, jedan sat, dva, tri. A ti sati su važni za njegov razvoj. To je kombinacija prezaštićivanja i ekrana.

Kada kažete prezaštićivanje, na što konkretno mislite?

Ne damo im da padnu, da se prevrnu. Ne damo im da se penju na drvo kako ne bi pali. Ne damo uzbrdo, nizbrdo, ne damo im tvrdu hranu da se ne uguše. Čekajte, mi smo došli do toga da nama djeca do treće godine jedu mekanu, miksanu hranu. To je jako veliki problem. Dosada. Umjesto da dijete rješava dosadu igranjem, mi upalimo ekran, pa umjesto da trči, skače, da se igra, gleda TV. Nije to ništa novo, mi to znamo, ali sada
pojašnjavamo zašto je to važno. Jer mi sada znamo da te duboke regije u mozgu neće biti razvijene kako treba i mozak u periodu do šeste, sedme godine brzo radi greške. Ako nešto ne napravimo, problem može ostati i dulji period života, da ne kažem doživotno.

Ranije ste kazali su najbitniji roditelji, kao prvo primarno okruženje djeteta. No, kasnije kreću vrtić, pa školu. Tu očigledno, kada govorimo o kretanju, postoji problem. Od djeteta se očekuje da bude mirno, ako nije mirno, nije poslušno, ako nije poslušno znači da nije dobro.

Nisam došao u pedagogiju iz pedagogije nego iz medicine. I meni je to bilo čudno. Sjećam se da sam došao u Sloveniju predavati na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani, gdje se tražila razlika vrtića i škole. Škola je ozbiljna institucija gdje se tražilo da slušaju, sjede, a ne da se igraju. Pa ne može to tek tako; sad odjednom idem u školu i sve je drugačije. Mora postojati prijelazni period i zalažem se da taj prijelaz uvodimo na bezbolan način, kroz igru. Mi u NTC sustavu učenja imamo dvije važne stavke: kretanje i razmišljanje. Dakle, dijete dok se kreće mora misliti. Recimo zakačimo lastik na visinu koljena oko klupa i stavimo zvončiće, igra se zove paukova mreža, oni idu do ploče, nešto napišu i unazad idu nazad na svoje mjesto. Zadatak je da kad dođu do recimo žute trake kažu limun, ili banana. Kada dođu do zelene, kivi ili lubenica. Ili kažu glagole, parne ili neparne brojevi. Oni ponavljaju gradivo dok se kreću i onda idu u rikverc nazad na mjesto. I što smo dobili? Svi se javljaju. Ne da bi pisali, nego da bi se kretali. Dijete se mora kretati. To je senzo-motorno-asocijativna integracija. Toga danas nema, a nekad to nismo učili zato što su se djeca kretala. Danas je okruženje takvo da kretanja skoro i nema.

Sve veći broj djece dobiva odgodu upisa u prvi razred, a povećava se i broj onih koji upisuju prema prilagođenim, individualnim programima. Razlog je najčešće psihofizička nezrelost. Što ispravno rade roditelji čije je dijete psihofizički zrelo, odnosno što pogrešno rade oni čije je nezrelo?

Dijete se najbolje razvija u prirodi, u pokretu, kroz igru, u parkovima, u šumi, kroz
istraživanje. To je senzo-motorni razvoj. Treba s djecom igrati igre koje oni vole. Oni vole marke automobila; Fiat, Audi, Renault. I onda treba gledati da povezuju, Fiat s Italijom, Renault s Francuskom. Neki kolege to osporavaju, kažu da je to konzumerizam. Kakav konzumerizam? Bio sam zbunjen kad sam to čuo. Mi učimo dijete ono što vidi, što mu je u visini očiju kada ide s roditeljima u vrtić. Oni vole prepoznavati marke automobila, zašto onda to ne bismo koristili? Dijete simbolom ulazi u svijet asocijacija i onda krene povezivati. Roditelj koji se posveti djetetu, a ne da mu daje samo mobilne telefone i video igrice, dobit će rezultate. Predškolsko razdoblje je najvažnije. Nije važno je li vrtić dobar, nego koliko je osoba, roditelj, baka, posvećen djetetu. Roditelji kažu da su umorni, imaju puno obaveza. Pa znam. Dijete je velika odgovornost. Imam i ja četvero djece. Moram naći vremena za njih. Ne cijeli dan. Njima je od našeg vremena dovoljno pola sata, sat vremena i dobit ćemo sposobno, zdravo dijete, koje može povezivati, sjediti. I zaokružio bih: dijete se mora kretati, trčati. Ako nema dovoljno kretanja, imat ćemo smanjenu koncentraciju. Danas dijete već u vrtiću uče da sjedi, umjesto da trči. Njima je instinkt da se kreću.

Kako se djeca koja nisu dovoljno psihofizički zrela nose sa stresom? Od djece se očekuju da budu odlikaši. Čini se da je društvo nametnulo veliki pritisak na roditelje, koji onda taj teret stavljaju na djecu. Kao krajnju posljedicu imamo inflaciju odlikaša, ali i djecu koja su pod velikim stresom, kao i učitelje, profesore koji se boje davati niske ocjene.

To su poklonjene ocijene. No je li to dijete spremno za život? Imamo u Crnoj Gori podatak otprije par godina, bio je prijemni na medicinskom fakultetu, od 102 kandidata 90 nije položilo prijemni ispit. To su najbolji učenici Crne Gore.

Što se dogodilo?

Pitali su ministra što se događa, to su učenici koji imaju sve petice, a on je odgovorio 'tko zna kakav su prijemni dali'. Kao da je netko podvalio prijemni ispit. Uvrijedio je profesore na medinici koji su odmah odgovorili. Kazali su da je prijemni uvijek isti, a učenici sve slabiji i slabiji. Onda je smanjen kriterij za prijemni. Pa tko će nas to liječiti, tko će graditi mostove? To je veliki problem i osjetit ćemo ga za 20 godina.

Čini se da društvo, politika konkretno, ništa ne radi po tom pitanju.

Mora se raditi na tome. Ne možemo mi zbog pritiska roditelja poklanjati petice. Pričam s
učiteljima, oni su na vjetrometini, roditelji ih vrijeđaju, viču na njih. To se nikad nije
događalo. Moramo zaštititi učitelje, oni su naše blago. Ako roditelj nešto propusti vidjeti
kod svog djeteta, tko to, kada to dijete dođe među 30 ostalih učenika, vidi? Pa učitelj.
Učitelj nam je saveznik. Njima samo jedan savjet: malo promijenite metodu učenja da ne bude učenje napamet.

Kad sam bila dijete, a rođena sam 1990. godine, roditelji i nonići puštali bi mene i moje vršnjake vani, ispred kuće, još u kasnoj vrtićkoj dobi, pogotovo u školskoj. Znale su se točne vremenske i fizičke granice te slobode, a čini mi se da je iskušavanje istih bilo dio odrastanja. Doma smo se vraćali ili kad bismo bili gladni, ili zalaskom sunca, ili nakon povika s prozora. Ne sjećam se da se itko od nas ikada pogubio, ako bi netko pao otrčao bi doma, ili bismo mi ostali otišli po roditelje. U školu smo odlazili sami već u prvom razredu. Zašto takve scene više nisu ili su sve manje dio svakodnevice? Je li to zbog 'prezaštićivanja' o kojem govorite ili su ta sjećanja samo nostalgično romantiziranje starijih generacija?

Roditelji danas nešto griješe. Dijete koje se igra, prelazi neke prepreke, probija granice,
mora misliti. Puno je tu iščekivanja, onda raste dopamin i osjećaj radosti. Hormoni sreće se javljaju kada dijete savlada problem. Tako se razvija samopouzdanje. Ako dijete držimo zatvoreno, da ne mislimo je li u parku, je li u šumi, ako umjesto njega radimo stvari, kako će dijete svladati problem? Pričam s roditeljima, postoji strah da se djeci nešto ne dogodi.

Ali što se dogodilo odonda do danas?

To je pitanje za sociologe, psihologe. Otkud to prezaštićivanje? Mi smo nekad bili na ulici, igrali se, mama bi viknula i došli bismo doma. 

Možda je danas svijet nesigurnije mjesto.

Moguće. I zato mora svaki grad brinuti o svojoj djeci. Omogućiti sigurne parkove,
postaviti ležeće policajce na prometnicama u blizini škola, uzimati vozačke dozvole onome tko ozbiljno prekorači brzinu. Mi moramo na nivou gradova, županija djeci osigurati bezbjednost da roditelji vide tu sigurnost. Razgovarao sam s gradonačelnikom Pule, ideja je uvesti u dvije škole i jedan vrtić NTC i napraviti jedan park da vidimo hoće li biti rezultata. Netko mora reagirati. Dok ministarstvo provede neku reformu, već bude kasno. Siguran sam da će se svaki grad, svaka županija morati, uz ministarstvo, dodatno brinuti za sebe.

Pitanje za milijun dolara: kako odgojiti dijete koje je samostalno, znatiželjno i
empatično?

Počinje dok su djeca još u fazi puzanja. Evo primjera s mojom kćerkom Ivom. Kad je
počela puzati stavio sam neke fotelje, stolice kao barikade, da ne moram ići za njom po
cijelom stanu. Da joj ne bude dosadno, stavio sam i neke lopte, kocke. Ona je to uzela,
gledala ih. Stavio sam onda i neke jastuke, da joj budu prepreka do lopti. I tako je ona
krenula do lopte, i ne može ju odmah dohvatiti, smeta joj jastuk. Došla je moja majka i
dala je Ivi loptu. Pitam ju zašto, kaže da se ne muči. Ne. Osjećaj sreće je kada sami nešto svladaju, a tako se gradi i samopouzdanje. Ako želimo da dijete zavoli knjigu, onda mama i tata moraju dvaput tjedno, čitati s djetetom u krilu, da to postane ritual. Na taj način razvijamo i radoznalost. Roditelji djetetu moraju posvetiti vrijeme, ali ne raditi nešto umjesto njih. To je medvjeđa usluga. Vratit će se kao bumerang.

Trebaju li onda roditelji sa svojim školarcima raditi domaću zadaću? Poznajem neke roditelje koji svaki dan, satima, s djecom rješavaju zadaće.

Ne treba raditi umjesto njih, ali im možemo pomoći i pojasniti nešto. Mora se dijete malo pomučiti, samo se izboriti, vidjeti da može. I u tim naporima za učenje, jako je važno da mijenjamo zastarjele metode učenja (nspymet) i da koristimo učinkovitije metode po neuroznanstvenim principima gdje metode učenja nalikuju na igru. To su kompleksne metode, na tome radi čitav tim neuroznanstvenika i zato je važna dodatna edukacija učitelja.

Rekli smo, ekrani su veliki problem. Već se bebama mobiteli daju u ruke da ih sesmiri, a iako neke škole imaju zabranu korištenja, čim zazvoni za odmor  prva je reakcija posezanje za mobitelom. Vidimo tu djecu na velikim odmorima umjesto da se igraju, bleje u telefone. Čini se da se tome ne mogu othrvati niti roditelji, niti škole. Roditelji se često 'brane' argumentacijom da svi vršnjaci imaju mobitele, pa kako da onda oni svojem djetetu zabrane i objasne da je nezdravo. Kako?

Moraju se izboriti, objasniti djetetu da nije dobro za njega. Oni roditelji koji su izdržali
pritisak godinu dana, dvije godine, pričam s njima, sada su zbog toga sretni. Njihovo dijete je samostalno. Moramo učiteljima pomoći u toj zabrani mobitela.

Onda ih treba zabraniti i za vrijeme velikog odmora, a ne samo pod satom.

Ma ne trebaju ih uopće nositi u školu. Roditelji trebaju podržati učitelje, trebaju se zajedno dogovarati, a ne 'imaju svi, a moj sin nema'. To je kao što svi imaju najnovije jakne, a neko dijete nema, pa ga ismijavaju. Onda ono moli mamu da mu kupi, iako mu je novu jaknu kupila prije dva mjeseca.

To ismijavanje na temelju robe, koliko netko ima novu i bolju, skuplju stvar, veliki je problem u školama.

To je čisto vršnjačko nasilje. Što mi to radimo djeci?

Kako tome stati na kraj?

Edukacijom roditelja. Za dijete nije najbolje da im kupimo najnoviji sat, telefon, jaknu,
nego da bude sretno, sposobno, da misli, pomaže drugima. To je posao roditelja. Ovo sada izgleda kao da mi imamo problem, pa ga želimo riješiti preko djeteta.