(VIDEO) FENOMEN ZBORA PRAKSA Zbog čega godinama same organiziraju turneje koje oživljavaju spomenike iz NOB-a

Piše: Edna Strenja

Već dvanaest godina zbor Praksa djeluje kao aktivistički zbor koji pjeva antifašističke pjesme iz cijelog svijeta. U tih dvanaest godina prošle smo stotine kilometara, obišle puno gradova, mjesta i upoznale divne ljude iz drugih evropskih država koji djele istu našu ljubav – aktivizam kroz pjesmu.

A 2022. krenule smo za jednom drugom vrstom putovanja: samoorganizirane turneje „Pjesmom putevima NOB-a“. Svake godine odaberemo jedno područje te nekoliko dana obilazimo spomenike Narodnooslobodilačke borbe, pjevajući na mjestima koja su često prepuštena tišini i zaboravu. To nisu koncerti. Nemamo publiku. Ne najavljujemo gdje ćemo biti i u koliko sati, već pjesmom pokušavamo tim mjestima vratiti glas i podsjetiti da spomenici nisu tek kameni objekti, nego svjedoci ljudi koji su svoje živote položili za slobodu.

I svaki put iznova netko postavi isto pitanje: zašto?

Zašto pjevati antifašističke i partizanske pjesme u 2026. godini? Zašto obilaziti spomenike
Narodnooslobodilačke borbe? Zar nije vrijeme da se okrenemo budućnosti? Možda upravo zato. Budućnost bez odnosa prema vlastitoj povijesti nije budućnost, nego ponavljanje istih pogrešaka. Antifašističke pjesme nisu samo pjesme o prošlosti. One govore o ljudima koji su, kada je bilo najteže, odlučili da postoje vrijednosti važnije od vlastitog života. To je pitanje koje stoji pred svakom generacijom: što smo spremni učiniti kada se sloboda, dostojanstvo i jednakost nađu pod prijetnjom?

Ne pjevamo zato što idealiziramo prošlost niti zato što mislimo da je nekada sve bilo bolje. Pjevamo zato što vjerujemo da su solidarnost, jednakost, antifašizam i sloboda vrijednosti koje ne zastarijevaju. One ili postoje u društvu ili ih polako gubimo. A kada ih počnemo uzimati zdravo za gotovo, tada postaju najugroženije.

Naša putovanja nikada nisu turistička. Spomenici nisu nastali da bi bili obrasli travom, već kao javni podsjetnici na cijenu slobode. Do sada smo obišle dio spomenika u Hrvatskoj (Petrova gora, Brezovica, Podgarić, Jasenovac) i Bosni  (Kozara i Garavice).

Nakon toga druga turneja po sjevernoj Istri odnosno Ćićariji (Račja Vas, Rašpor,
Trstenik, Dane i Vodice).

Treća se dogodila nedavno u Crnoj Gori gdje smo obišle spomenike u Barutani, Golubovcima, Podgorici, Andrijevici, Beranama, Danilovgradu, Veljem brdu, Nikšiću i Grahovu.

Četvrta po redu turneja dogodila se prije nekoliko dana u Lici. Započele smo kod spomenika u Gračacu, nastavile preko Popinog polja, Otrića, Resanovaca, dva spomenika u Donjem Lapcu i Kruga, a završile kod dva spomenika u Srbu. Izabrale smo Liku jer smo nastupale na 85. proslavi Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu, a budući da nam je to bio 10. jubilarni nastup u Srbu, odlučile smo za tu priliku realizirati turneju u tom kraju.

Na svakom od tih mjesta osjeti se isto. Tišina. Vjetar. Tragovi vremena. I pitanje: jesmo li još svjesni što ta mjesta predstavljaju? Posebno me dirnuo spomenik na Popinom polju, posvećen smrznutim partizanima 6. Dalmatinske brigade. Na njemu piše: "Okovani ledom, opkoljeni mrakom, dosegoše srcem šta nisu korakom."

Teško je ostati ravnodušan pred tim riječima. One ne govore samo o ljudima koji su umrli u snijegu. Govore o snazi uvjerenja. O tome da postoje trenuci kada ljudsko srce može otići dalje nego što tijelo može izdržati. Govore o ljudima koji nisu znali hoće li dočekati jutro, ali su znali zašto se bore. I upravo je to razlog zbog kojeg dolazimo na ta mjesta. Ne dolazimo oplakivati prošlost. Dolazimo se zahvaliti. Dolazimo podsjetiti da sloboda koju danas živimo nije nastala sama od sebe. Da iza nje stoje ljudi koji su izgubili mladost, domove, obitelji i živote kako bi netko drugi imao priliku živjeti u miru.

Njihovu žrtvu ne možemo vratiti. Ali možemo odbiti da postane nevažna. Možemo govoriti o tome zašto su se borili i zašto su vrijednosti za koje su dali svoje živote i danas vrijedne obrane.
Ali nije dovoljno samo odavati počast. Svaka generacija mora pronaći svoj način da čuva i živi vrijednosti za koje su se ti ljudi borili.

Danas se borba protiv fašizma ne vodi u šumama ali to ne znači da je završila. Ona se vodi svaki put kada odbijemo šutjeti pred nepravdom, kada se suprotstavimo govoru mržnje, kada
branimo dostojanstvo svakog čovjeka i kada gradimo društvo u kojem različitost nije prijetnja, nego bogatstvo. Vjerujemo da svatko od nas može dati svoj doprinos. Ne moramo svi djelovati na isti način. Najvažnije je pronaći ono kroz što možemo dati najbolje od sebe za dobrobit društva i društvene svijesti – kroz svoj posao, umjetnost, obrazovanje, volontiranje ili svakodnevne male geste solidarnosti. Mi smo svoj način pronašle u pjesmi.

Jer posljednjih desetljeća svjedočimo kako se antifašistička borba sve češće relativizira. Spomenici se ruše, povijest se pojednostavljuje, a antifašizam se pokušava prikazati kao ideološki višak umjesto kao civilizacijska vrijednost. A upravo je antifašizam ono što je Europi omogućilo da nakon najveće katastrofe dvadesetog stoljeća izgradi mir, demokraciju i ideju ljudskih prava.
Zato kada pjevamo „Pjesmu slobodi”, „Padaj silo i nepravdo“, „Šume, šume, „Po šumama i gorama“ i druge, ne čujemo samo lijepu melodiju i snažan tekst: čujemo glasove ljudi koji su sanjali slobodu, koji su vjerovali da se protiv zla mora ustati bez obzira na cijenu i koji su bili spremni vlastite živote položiti za svijet u kojem će neki drugi ljudi živjeti slobodnije nego što su oni mogli.

Svaki put kada zapjevamo osjećamo odgovornost da te priče ne utihnu. Jer kada utihnu pjesme, lako utihnu i priče koje nose. A kada izgubimo dodir s tim pričama, počinjemo zaboravljati koliko je sloboda bila teško izborena i koliko je je lako izgubiti ako je prestanemo braniti.

U svijetu u kojem se ponovno normalizira govor mržnje, u kojem ratovi nisu samo poglavlja u
udžbenicima i u kojem se ljudsko dostojanstvo prečesto dijeli prema naciji, vjeri ili podrijetlu, ove pjesme nisu relikt prošlosti. One su upozorenje. I poziv. Podsjećaju nas da se sloboda ne podrazumijeva, da se demokracija ne održava sama od sebe i da su solidarnost, jednakost i antifašizam vrijednosti koje iznova potvrđujemo svojim riječima, svojim djelima i svojim izborima.

Ponekad nas pitaju vjerujemo li da pjesma može nešto promijeniti. Ne znam može li promijeniti.
Možda pjesma neće promijeniti svijet. Ali može podsjetiti zašto je vrijedno boriti se za njega. Može povezati ljude, otvoriti razgovor i vratiti glas mjestima koja su predugo bila nijema. A dok postoje ljudi koji su spremni pjevati, govoriti i djelovati u obranu slobode i čovječnosti, vjerujem da ni poruka onih koji su dali svoje živote neće utihnuti.

Antifašizam nije samo dio povijesti. On je svakodnevna odluka da biramo čovjeka ispred mržnje, solidarnost ispred podjela i slobodu ispred straha. Zato ćemo nastaviti pjevati. Ne zbog prošlosti, zbog budućnosti. Jer sloboda postoji samo dok postoje ljudi koji su je spremni čuvati.

Foto: Zbor Praksa