ŽIVJETI DO PRIPUZOVOG METISA Flavia Leonardelli: "Ako nije bilo opasno, zašto smo se morali zatvoriti u kuće!?"

Požar u petak u Metisu, kompaniji u vlasništvu kontroverznog poduzetnika Petra Pripuza, iznova je uplašio, zabrinuo ljude te ugrozio zdravlje okolnih susjeda u starom pulskom kvartu Ilirija u Šijani, dok je opaki crni dim i smrad ovaj put vjetar nosio i prema centru Pule, a osjetio se i na Velom Vrhu.

Kad se u obzir uzme da je ovo peti, šesti požar u zadnjih sedam godina, a serija je započela ogromnim požarom 1. rujna 2019. godine (kad je požar zahvatio čak 500 kubičnih metara glomaznog otpada, među kojim su bile gume, madraci, drvo i tekstil), i kad se tome pridodaju svježi požari u Metisovom centru u Kukuljanovu te požar u Galižani, ne čudi da se kod ljudi pojavljuju sumnje da sami domaćini izazivaju požare.

Ne ohrabruje pritom ni prva reakcija istarske policije koja je, nakon zajedničkog očevida s inspektorom zaštite od požara, eksploziva i oružja prilično apstraktno ustvrdila da je uzrok požara "termička reakcija nastala u unutrašnjosti hrpe nerazvrstanog otpada".

Reakcija na što ili na koga? I koje su vrste bile 'nerazvrstanog' otpada? 

Pozivajući se, pak, na (čini se ultra brze) informacije županijskog Zavoda za javno zdravstvo, jutro nakon požara gradonačelnik Peđa Grbin izjavio je da "zrak nije onečišćen u mjeri u kojoj bi ugrožavao zdravlje građana".

Brdo otpada... na otvorenom!

Želimo vjerovati u te informacije, premda taj isti Zavod za javno zdravstvo nije reagirao (posebno ne upozorenjem građanima) na višegodišnja zagađenja i užasan smrad s Kaštijuna, a nije im baš najsvjetliji obraz, osim u jednom temeljitijem istraživanju buke, ni kad su u pitanju zagađenja pulske cementare Calucem.

S tim mislima uputili smo se u Iliriju, jedan od starijih pulskih četvrti u Šijani, među susjede koji žive neposredno iznad neželjenog Metisa, čije je radno područje kroz godine silno prošireno, i puno raznog otpada.

Kako žive godinama tik do ovog centra za prikupljanje i obradu otpada i kako su doživjeli požar prije četiri dana?

Mirjana Foškić, razočarana koliko i ljuta, pomalo i ravnodušna, govori bez dlake na jeziku: "Što se ima pričati, oni i dalje rade po svome. Mi smo tu od 2000. godine, tada smo kupili ovu kuću. Od 2019. godine bilo je pet-šest požara u Metisu. Oni su se iz godine u godinu širili. Kad smo mi došli ovdje, ispod je bila samo zgrada, a pogledajte sada koliko je tu otpada".

Mirjana Foškić: "Više nema smisla, namjeravam prodati kuću, što ću"

- Na sve naše prijave raznim inspekcijama, za buku, za smrad, za radno vrijeme, oni bi odgovorili: "Sve je u redu". Svaki put oni: "Sve je u redu". A po ljeti se ovdje ne može disati. Ja osobno sam digla ruke. Više nema smisla, namjeravam prodati kuću, što ću, nastavlja ona.

"Metis skupi određenu količinu otpada, skupe toliko da nastane planina. I onda požar. I što čovjeku preostane nego sumnja da to oni pale i  tako se najlakše rješavaju  otpada. Bilo je Kukuljanovo, Galižana, sad ovo, ma nemojte mi reći", kaže.

Na pitanje kako doživljava najavu gradonačelnika da će preseliti Metis, odgovara: "Pa 20 godina obećavaju da će ga preseliti!".

Ovdje je gorjelo 1. rujna 2019.

Treba na ovom mjestu podsjetiti da je, ima tome godina, tadašnji IDS-ov zamjenik gradonačelnika Robert Cvek obećavao pomoć u tom preseljenju, ali sve je ostalo isto. Osim što se tik do otpada sada dograđuje novi set zgrada, za čije stanove, bizarno ali istinito, postoji interes kupaca.

Gradonačelnik Grbin je pak u subotu - u obećanju na prilično dugom štapu - kazao da će "u Prostornom planu koji je u postupku donošenja biti predviđena lokacija koja će omogućiti izmještanje sadašnjeg pogona na sigurniju i od grada udaljeniju lokaciju".

Mirjana Foškić nastavlja: "U ovom zadnjem požaru dim je više išao prema gradu i zbog toga sam bila jako zadovoljna. Neka malo i njima smrdi. Naravno, osjetilo se i ovdje".

- Potpisali smo davno i peticiju te je poslali u Grad. Jesmo li postigli išta? Ništa. Totalno te ignoriraju, kao da ne postojiš. Razumijete? Gdje je poanta, u čemu je svrha da ja sad idem do njih? Zar sam ja budala? Građane se žrtvuje za interes moći, zaključila je Mirjana Foškić.

Flavia Leonardelli iz Milana od svog djeda Puležana naslijedila je kuću, izgrađenu 1910. godine

Prvi su joj susjedi talijanski par Leonardelli. Supruga Flavia naslijedila je kuću svog djeda Puležana, koja je izgrađena 1910. godine. Veći dio godine žive u Milanu, a ljeti su pretežito u Puli.

Gospođa Flavia nam govori: "Nevjerojatni je smrad ljeti. Imamo štakore u dvorištu, koji dolaze iz Metisa".

Nakon požara u petak, veli, bilo je grozno jer je u jednom trenutku vjetar okrenuo dim prema njima. Zatvorili su prozore i vrata, ali smrad  je unatoč tome ušao u kuću. Kasnije je, dodaje, bila magla od posljedica požara.

Njen suprug ističe: "Dim je bio od dioksina koji je vrlo opasan!"

Ona nastavlja: "Osjećalo se u grlu. Ako to nije opasno, zašto smo morali sve zatvoriti u kući!?".

- U oglasima za nove stanove u neposrednoj blizini Metisa pisalo je da se stanovi nalaze u šumi. Čudim se tim ljudima da su ovdje kupovali stanove, kaže gospođa Flavia.

Novi stanovi s pogledom na smeće

Susjeda koja je htjela ostati anonimna ne smatra Metis nekim posebnim problemom.

- Znate  kako ja razmišljam: ako se zatvori Metis, što će ovi ljudi koji će ostati bez posla? Ja uvijek razmišljam o radnicima. Kao što se sad proziva cementara. U redu, ali gdje će ti ljudi, k vragu? Ljudi unutra rade godinama. Meni su na prvom mjestu radnici, kaže ona.

Pitamo je brine li je štetni utjecaj Metisa na njeno kao i i zdravlje njene djece.

- Vjerujte, mi jedemo nezdravo, živimo nezdravo. Od nečega moramo umrijeti. Nećemo sigurno umrijeti od Metisa, zaključila je sa smiješkom.

Par kuća dalje, Nerina Gustin živi u Iliriji 52 godine. Doživjela je, kako nam kaže, 6-7 požara u Metisu.

Nerina Gustin i njen mačak Blue: "Vjerujem u obećanje Grbina da će preseliti Metis"

- Imali smo problema s kamenolomom i dobili od njih odštetu. Meni je drago da je bio požar jer će sad napokon preseliti Metis. To je obećao Grbin, kaže ona, vrativši se zatim na požar uz petak.

"Sve sam zatvorila, pa i svoje životinje, jer imam tri psa, tri mačke i četiri kokoške. Po noći je pala kiša, oprala mi je masline, pa smo ih odmah pobrali. Eko", govori nam vedra Nerina, no pritom ne uljepšava okolnosti.  

- Smrdjelo je za umrijeti. Bilo mi je žao svojih životinja koje su se uplašile. I dan poslije je smrdjelo. Imala sam plahte vani i ponovno sam ih oprala jer su pokupile taj neugodan miris. Grdo je bilo. Nadam se da će se napokon preseliti, Grbin je to obećao, a on obećanja ispunjava, od besplatnih vrtića do najave gradnje umirovljeničkog doma, kazala je. 

U ovom stambeno sve gušćem kvartu, u rodnoj kući punih 79 godina, od rođenja do danas,  živi gospođa Marija.

Gospođa Marija: "Čula sam da su novi stanovi rasprodani"

- Ništa se ne poduzima i to je jako ružno za ljude koji žive tu. U ovom zadnjem požaru vjetar je tjerao dim i smrad prema gradu, ali i mi smo osjetili. I još su sad ove nove stambene zgrade. A čujemo da je sve rasprodano, kaže ona.

Njena imenjakinja zadnja nam je sugovornica. Marija Bergić  živi ovdje 70 godina, rođena je na Gregovici, a ovdje joj je živio suprug. Gledala je televiziju u petak kad ju je iz Poreča nazvala kćerka i upozorila na požar u susjedstvu.

Marija Bergić: "Ljeti ne možemo u ovo naše dvorište zbog užasnog smrada"

- Vjerujte, mi ljeti ne možemo izaći u ovo naše dvorište zbog užasnog smrada zbog raznog otpada. To smrdi da se ne može živjeti. Lupaju, rompaju, rade do sedam navečer. Neka se presele. Ima nenaseljenih područja u Istri, poručuje na koncu.

Jedna od starijih pulskih četvrti

.