ČUDESNI "FAGOOOL" Istrin strijelac Salim Fago Lawal: "Obožavam igrati na Drosini! Volim Pulu i mene ovdje svi vole! Fenomenalno je istrčati na teren dok publika skandira"

Otkako je prošlog vikenda upisao dva gola protiv zagrebačkog Dinama, osiguravši Istri 1961 pobjedu i četvrtu poziciju u Prvoj ligi, mnogi mu tepaju „Fagoool“.

Puno ime mu je Salim Fago Lawal i moglo bi se reći da je posljednjih tjedana u nogometnom smislu u potpunosti procvjetao. Malo je tko u to sumnjao otkako je prije dvije godine otkako je iz rodne Nigerije stigao u Pulu i moglo bi se reći da je bilo samo pitanje trenutka! Međutim, malo tko je i znao da je ovaj 22-godišnjak prije svega nekoliko ljeta bio na korak do odustajanja od nogometa.

Rodna Nigerija, zemlja dobrog života, kako nam kaže, ali i siromaštva, nije mjesto u kome se lako ostvaruju nogometni snovi. Profesionalnog nogometa jedva da ima i od trčanja za loptom ondje se ne zarađuje za život. U državi s preko 200 milijuna stanovnika i ogromnom konkurencijom mladih sportaša, dočekati pravu priliku iznimno je teško; nogomet ne donosi primanja, a zaposlenje ne ostavlja puno vremena za nogomet pa se lako odustaje.

Ujedno, brzina tamošnjeg nogometa daleko je od europskog pa se čak i oni sretniji, koji dočekaju priliku da se okušaju na zelenijoj travi Starog kontinenta, teško izbore za svoje mjesto pod suncem.

I dok se roditelji talentiranih dječaka u Hrvatskoj nadaju dobroj nogometnoj karijeri svoje djece, u Nigeriji, reći će Fago, to još uvijek nitko ne priželjkuje. Štoviše, sanjati profesionalnu nogometnu karijeru tamo je poprilično nezamislivo.

On je svoju priliku dočekao u posljednjem trenutku. Odnosno, u trenutku. A sada, svega par godina kasnije, s navijačima slavi svoje predivne golove na stadionu Aldo Drosina, u zemlji i gradu koje njegova obitelj nikada nisu vidjeli. 

Jedan od nogometnih uzora, Francuz Kylian Mbappé, skoro da je jedva nešto malo stariji od njega samog. Ali, Mbappé je startao u Parizu, a Lawal u Nigeriji. A to je puno duži put.

Nenaviknut na puno pažnje, Fago, s kojim smo se susreli na Drosini, s oprezom dočekuje svako pitanje i nastoji ne pogriješiti u odgovoru, pa uskoro bacam papir s pitanjima. Bez njih, u opuštenom razgovoru i Fagov osmijeh postaje širi i gestikulacija življa…

Jedan u milijun? Ne, jedan u 200 milijuna!

Dolazite iz iznimno velike afričke zemlje u kojoj živi petina ukupnog stanovništva tog kontinenta. Kakav Vam je tamo bio život?

Da, mnogoljudna je zemlja, ali u Nigeriji je jako lijepo. Život je tamo dobar, ali je u financijskom smislu život težak.

Koji je Vaš materinji jezik?

Zove se „haosa“! Inače, u Nigeriji većina  stanovništva koristi „pidgin“ (pidžin) jezik, ali moj materinji, s obzirom na to da sam sa sjevera države, je haosa.

Kako Vam se sviđa Pula?

Sviđa mi se jako! Mislim da sam ovdje već skoro tri godine i jako mi se sviđa grad. Miran je, tih. Ni sa kim nemam problema, slobodan sam i svi me ovdje vole, a to je najvažnije.

Hrana je mnogima najveći problem kada se dosele iz dalekih krajeva. Kako ste se vi priviknuli?

I hrana mi se jako sviđa! Ako sam dobro zapamtio naziv…„rižoto“? Jesam li dobro rekao? (smijeh).

Savršeno!

E, rižoto m se jako sviđa. On je za mene „normalna hrana“. Podsjeća me na rižu s piletinom koju jedemo u Nigeriji.  

Što Vam najviše nedostaje iz domovine?

Obitelj i prijatelji. Ali i hrana. Imam roditelje, jednog brata i četiri sestre. Četvoro ih je čak mlađe od mene.

Koliko često ih viđate? Je l' netko od njih imao prilike već doći ovdje?

Ne, nitko još nije bio u Puli. Ja u Nigeriju odlazim jednom godišnje.

Kakva je situacija s prijateljima ovdje?

Imam jako, jako puno prijatelja u Puli. Ali, moram reći da mi jen Ayuma najbolji prijatelj ovdje!

Israel Isaac Ayuma je Vaš cimer i klupski kolega, ali i zemljak…

Da. Puno je lakše zahvaljujući tome što je i on ovdje.

A glazba? Jesu Vas „otrovali“ već domaćom glazbom?

Da, da, ja slušam domaću muziku. Dobra je. Ne znam imena pjevača, ali kada čujem balkansku muziku, ja uživam.

"Napad, lijevo krilo, desno krilo…mogu igrati sve"

Dobro, obavili smo predstavljanje, vrijeme je za nogomet! Krenula bih od jednog komentara Vašeg bivšeg trenera Gonzala Garcije. Naime, kada sam ga zimus pitala Vašeg tadašnjeg trenera Gonzala Garciju zbog čega Vas u igri drži samo jedno poluvrijeme, rekao je da Vam nedostaje snage. „On je jako radišan, ali možete vidjeti da često u toku utakmice izgubi snagu“. To je bilo njegovo mišljenje. Ovih dana djelujete kao igrač koji itekako ima snage odigrati 90 minuta, pa čak i biti opasan pred golom u poznim fazama utakmice.  Kako Vama sada zvuči ova izjava?

Trener je bio u pravu! Već nakon 45 minuta tada bi mi počeli grčevi u mišićima nogu. Sada je situacija puno bolja jer puno hodam.

U Pulu ste došli s nogometne akademije i do dolaska u Istru 1961 niste se uopće bavili profesionalno nogometom, a sada Vas već zovu „FAGOOOL“. Koja Vam je omiljena pozicija?

Od djetinjstva sam igrao na poziciji napadača. Kako sam rastao i kako sam mijenjao timove, to se prilagođavalo. Kada je u timu bilo previše igrača za napad, okušao bih se kao krilo. Ako me sada pitate na kojoj poziciji najviše volim igrati, uopće ne bih izdvajao neku posebnu. Ja vjerujem da je sve u rukama trenera i da on najbolje zna koja je pozicija za mene najbolja. Ako mi kaže: „Ej, Fago, ja bih da ideš u napad!“, za mene je to znak da je vidio u meni nešto što je dobro za napad. Ali, ako mi kaže: „Fago, ideš na  krilo“, lijevo ili desno, ja ću ići na krilo. Za mene to nije problem. Dobra je stvar što zaista mogu igrati sve te pozicije.

Trenutno pišete vlastitu slavu kao napadač. Ove nedjelje protiv Dinama malo je nedostajalo da postignete hattrick, ali stali ste na dva gola!

Jao, da, zamalo hattrick…

Jeste li dugo slavili pobjedu nad Dinamom ove nedjelje?

Da, slavili smo dugo (smijeh). Bio sam jako sretan! Ne samo zbog sebe i svojih golova nego zbog pobjede tima.

Ali, kako je uopće bilo igrati protiv Dinama svega tri dana nakon bolnog poraza od daleko niže rangiranog Kurilovca i ispadanja iz Kupa Hrvatske u osmini finala?

Znali smo da samo trebamo pritisnuti i ne razmišljati više o Kurilovcu. To je nogomet! Od prve minute krenuli smo napadački i ja sam svoj prvi gol uspio zabiti u 10-oj minuti. Tada mi je naraslo samopouzdanje i pomislio sam da mogu učiniti još nešto. Nastavio sam s istom igrom i oko 30-e minute, čini mi se, postigao i drugi gol. Tada mi je zamirisalo da bih mogao postići „hattrick“ (smijeh). Nažalost, nisam uspio.

Što vam je trener Riera rekao nakon ispadanja iz Kupa?

Na sljedeći trening smo svi došli ljuti i tužni zbog poraza. I mi i on. Nije nam ništa posebno rekao, iako smo znali da je sigurno ljut. Ipak su nas izbacili trećeligaši. Ali, s trenerom Rierom je dobra stvar što on brzo prelazi preko situacija i okreće se budućnosti. Rekao nam je da razumije  da smo ljuti i mislimo da smo zaslužili pobjedu, ali nogomet je takav i sada treba samo nastaviti prodorno naprijed. Kup je otpao, ali treba se okrenuti onome što je pred nama. Nakon toga smo izašli na teren protiv Dinama i pobijedili!

Zvijezda utakmice s Dinamom 9. studenog

Kad smo već spomenuli trenera Oriola Rieru… Izračunala sam da ste od dolaska na Drosinu trenirali pod ukupno pet trenera. Došli ste kada i Català, a zatim su tu još bili Tramezzani, García, Tomić i sada Riera. Je li se teško prilagođavati novim trenerima?

Za mene ne! Moj stav je da se jednostavno treba prilagoditi novoj igri i onom što trener donosi. To je najvažnije. Ako počneš previše analizirati kako ćeš se prilagoditi svakom novom treneru, mentalno se iscrpljuješ. Kažeš sebi jednostavno: „OK, stigao je novi trener i idemo dalje!“. To je sve!

Čini se da je Rierin dolazak djelovao vrlo blagotvorno na tim. Igra je jako dobra, a u posljednjih nekoliko tjedana, iz razgovora s igračima, stječem dojam da ste ostvarili jako dobar spoj. Kako biste Vi opisali rad s njim?

Ono što mi se kod njega najviše sviđa je način na koji s nama razgovara. On nam se ne obraća samo kao trener, nego i kao prijatelj, a to je jako važno. Slobodan je i zaigran. Uvijek nam podiže samopouzdanje govoreći nam da sve možemo ostvariti.

Mnogi navijači primjećuju da stalno igrate s bijelom trakom na zglobu ruke. Je li u pitanju povreda?

To su primijetili? (smijeh) Nije povreda, više je zaštita od povrede. Ja puno trčim i, kada se sudarim s drugim igračem ili padnem, sklon sam savijanju palca i na toj ruci je tetiva već dosta iscrpljenja. Trakom stisnem prste na šaci da se teže razdvajaju i da se palac teže savija. Tako nastojim izbjeći istezanje tetive. Zanimljivo da su to primijetili…

Da ste, barem u Puli, Vi sada već najveća noćna mora Dinama, to je već svima jasno. Sve golove dajete njima. A tko je za Vas najteži suparnik u HNL-u? Isto Dinamo? Hajduk'

Hm…. Ja bih rekao da je u pitanju Varaždin. Možda kod kuće i ne, zbog navijača, ali kod njih da. Jako su dobri!

Sezona nije krenula najbolje, ali Istrina igra sada već djeluje puno bolje. Mislite li da je u pitanju trajno poboljšanje i da je inicijalna kriza zaista prošla?

Ja mogu za sebe reći da igram bolje. Uvijek se ide naprijed korak po korak, ali moraš nastaviti hodati i ostati optimističan.

Koju poziciju priželjkujete na tablici na kraju sezone?

Najvažnija je stvar kvalificirati se za Europu.

Dovoljno je četvrtto mjesto...

Bolje treće (smijeh).

Mislite, dakle, da se ove godine Istra može plasirati u Europu!

Da. Igramo napadački od prve minute i mislim da je moguće. Prošle sezone smo došli tako blizu i zato ćemo ove godine dati sve od sebe da uspijemo. Naravno, to ne znači da nismo davali sve od sebe i ranije, ali jednostavno nismo imali sreće.

„Zamalo sam odustao“

Igrali ste za U20 reprezentaciju Nigerije. Koje Vam je najljepše sjećanje na nju?

Rekao bih utakmica protiv Italije kada sam postigao gol. Rekao bih da je to bilo 2023. godine.

Mislite li da možete očekivati i poziv za seniorsku reprezentaciju?

Da, mislim da ako nastavim ritmom kojim sam išao do sada, da mogu očekivati poziv.

Tko je bio Vaš nogometni uzor dok ste odrastali?

Cristiano Ronaldo!

I dalje Vam je uzor?

Da, i dalje. S Ronaldom bih volio igrati. Ali, sada su mi uzor i Victor Osimhen (nigerijski reprezentativac i igrač turskog Galatasaraya, op.n.) i Kylian Mbappé.  Učim puno do njih. Kada sam sam i na miru, gledam snimke utakmica, proučavam njihov mentalitet igre. Pratim i kako igra koji klub…

Za koji klub navijate?

Real Madrid.

A u Nigeriji?

Izdvojit ću Katsinu Utd. jer je iz mog rodnog grada Katsine.

Kada ste bili dijete, jeste li uopće zamišljali da ćete jednom postati profesionalni nogometaš? Koliko si to uopće realistična očekivanja u Nigeriji?

Vjerujte, ja sam zamalo odustao od nogometa! Teško je u Africi! Zaista sam zamalo odustao i rekao sebi – OK, ako ovo više ne ide ovako, moraš naći neki drugi posao!

Koliko ste tada imali godina?

Dvadeset!

Što se dogodilo da niste?

Pojavio čovjek koji je promijenio sve! Ime mu je Mathew Ijachi. Mogu slobodno reći da ga je Bog poslao! Ugledao me i povjerovao da mogu ostvariti puno! Uložio je sve u mene! Jedan agent me vidio kako igram u povezao s njim. Nakon toga je on razgovarao s mojim roditeljima i počeo sam igrati za njegov klub Mavlon. Ali, odmah sam se povrijedio i nisam mogao igrati skoro šest mjeseci. Tada sam ponovno rekao sebi da je možda vrijeme da odustanem, ali on me razuvjerio. Rekao mi je da, što god želiš u životu postići, moraš biti spreman proći kroz teškoće. Nakon toga sam se nastavio boriti i probijati, a kada imate 20 godina, to više nije lako! Ali, tada se dogodio jedan talijanski turnir na kome sam dao gol,  nogometni skauti su me primijetili i uskoro sam već potpisao za Istru 1961. Od tada je sve konačno krenulo kako treba!

Jeste li do dolaska u Istru ikada zarađivali od nogometa?

Ne!

A da zaista niste uspjeli u nogometu, što biste radili?

Imam strast prema radu u vojsci jer je moj otac vojnik. Volim sve u vezi vojske i birao bih poziv vojnika.

Kada jednom završite nogometnu karijeru, hoćete li ostati u nogometu? Možda postati trener?

Postati trener nikada! Ja jednostavno nisam za to. Možda bih mogao postati sportski menadžer ili direktor kluba, ali ne trener. A možda ću birati i nešto izvan nogometa, ali ne znam još što!

Mladi ste, velike su šanse da će Vas jednom poželjeti neki drugi klub. Kada biste mogli birati bilo koji klub na svijetu u kome biste voljeli zaigrati, koji bi bio?

Chelsea! Samo zato što je moj tata veliki navijač!

Je l tata igrao nogomet?

Ne, nije.

Pitam jer nije rijetkost da mladi igrači ustvari ostvaruju snove svojih očeva. Kod vas to nije slučaj?

U Nigeriji Vam nitko nogomet uopće ne shvaća ozbiljno. Ako kao dijete kažete roditeljima da se želite baviti nogometom, reći će Vam da nađete nešto ozbiljno čime ćete se baviti i da morate ići u školu. Naravno, škola je važna škola, ali i nogomet je profesija. Međutim, u Nigeriji to nitko neće uzeti za ozbiljno. Kada sam rekao svom ocu da želim biti profesionalni nogometaš, rekao mi je : „Ne! Ideš u školu!“ i dao mi je novac za školarinu. Ja sam mu tada rekao da to ne želim to i zadržao novac. Bio je jako ljut i rekao mi je: „Moraš ići u školu! Koliko si ljudi vidio da su uspjeli kao profesionalni nogometaši?“. Srećom, sada mu mogu reći da je to moguće.

Je li on sretan?

Da, jako je ponosan na mene! Moram svoju obitelj učiniti ponosnom! Sada im ima prilike pomoći i zbog toga sam sretan.

Ima li  Vaša obitelj prili pratiti utakmice Istre?

Najmlađi gledaju online, a roditelji gledaju naknadno.

I za kraj, znate li već neke riječi na hrvatskom jeziku?

Znam i, vjerujte mi, ne želite ih čuti!(smijeh)

.