Unatoč visokom porazu od 7:1 protiv Novog vremena u posljednjem kolu, Futsal Istra može biti zadovoljna dosadašnjim tijekom sezone.U prvom su kolu pobijedili Futsal Dinamo na Maksimiru, a doma Crnicu, ekipe koja se u Šibenik vratila bez bodova ponajprije zahvaljujući igraču utakmice, Danielu Moravcu.
Kao gledatelj ćete uživati gledajući Moravca na parketu, kao novinar razgovarajući s njim. Igrač je to koji ima svoj stav, kako na terenu tako i u životu, i jedan od onih koji se ne boje istupiti, suprotstaviti se i pokazati što misle i što umiju napraviti u dvorani. Srčan je, prodoran, agilan, gladan gola. Sin je neprežaljenog Daneta Moravca, a brat blizanac Deana, donedavno također igrača Futsal Istre. Čini se da Danijel igra u formi života, a dodatan motiv, ispričat će nam, daju mu „klinci“ – juniori koji su pretprošle sezone osvojili prvenstvo Hrvatske, a danas imaju sve važniju ulogu u klubu i, zajedno sa starijima, čine momčad sastavljenu pretežno od domaćih igrača.
Foto Futsal Istra Pula
Moravac je dvaput osvojio Hrvatski malonogometni kup, jednom Superkup, triput Ulicu s Verudom i brojne druge turnire, a igrao je i zabio u Ligi prvaka. Svojim najvećim uspjehom, otkrit će nam, smatra igranje protiv Barcelone u dvorani u kvartu u kojem je odrastao. S njim smo razgovarali o trenutačnoj formi, mogućnosti poziva u reprezentaciju, odrastanju na Verudi, bratu Deanu i čuvanju uspomene na oca kroz memorijal u njegovo ime. Najavio nam je i nadolazeću utakmicu protiv HMNK Rijeke, ali i otkrio postoji li klub čiji poziv ne bi mogao odbiti.
Teško da ste mogli bolje otvoriti sezonu. Futsal Istra imala je čast nastupiti na stadionu Maksimir, gdje je za utakmicu protiv Futsal Dinama postavljen parket. Gubili ste na poluvremenu, a zatim preokrenuli rezultat i odnijeli kući sva tri boda.
Da, jedno jako lijepo iskustvo, stvarno je bio gušt. Bili smo motivirani i još im uzeli tri boda, praktički im upropastili feštu. Iako smo na početku ušli bojažljivo, rekao bih. Gubili smo duele, dobili gol, otišli na poluvrijeme u minusu. U svlačionici smo skupili glave, rekli smo si da ti igrači protiv kojih igramo nisu vanzemaljci, da su i oni ljudi od krvi i mesa. Da je teren jedino mjerilo i da moramo zanemariti njihovo domaćinstvo i navijače. Izašli smo kao potpuno druga ekipa. U svim segmentima: igrački, trkački, u duelima, u volji. Sve je bilo na top nivou. Na kraju smo pobijedili i pokazali da možemo igrati protiv svakoga, da se možemo sa svima potući.
Nakon toga ste doma pobijedili Crnicu, ekipu koja u svojim redovima ima i nekoliko reprezentativaca, ali je ipak uslijedio pad. U trećem ste kolu u Makarskoj s visokih 7:1 poraženi od Novog vremena. Što se dogodilo? Bi li rekao da ste nadigrani u toj utakmici?
Rezultat je stvarno visok i nismo očekivali takav rasplet. Kako je utakmica krenula, ja sam stvarno imao osjećaj da će to biti naš dan. Dobili smo prvi gol iz kornera, koji smo kasnije gledali i analizirali. Ponovno smo dobili gol zbog svoje greške i na tome moramo poraditi. Kasnije nismo imali odgovor na njihovu igru. Uveli smo golmana igrača i uspjeli smanjiti rezultat na 3:1, ali smo odmah dobili gol. Ne bih rekao da su nas nadigrali u nekim segmentima, više da su individualno bili bolji od nas. Mislim da je ključ poraza bila dekoncentracija, pogotovo na prekidima.
Treba, dakle, poraditi na prekidima? Što je, s druge strane, po tebi jaka strana ove momčadi?
Da, prekidi, individualne greške i zadržavanje koncentracije. Da ne padnemo. Dobro je to što smo mlada ekipa i što ima vremena i prostora za rad na tome. Mislim da smo jaki i da smo jedna velika klapa. Svi smo dečki tu praktički domaći, iz Pule. Znamo se i međusobno igramo te turnire, i u istoj ekipi i jedni protiv drugih. Ja vjerujem u ove dečke, to su naši juniori i naša djeca, oni su budućnost ovog kluba. Mi malo stariji smo tu da im pomognemo, da radimo s njima i pružimo im podršku, da im pokazujemo di griješe i kako mogu bolje. Trener je stvarno vrhunski i obožava raditi s mladim igračima. Trebamo ga slušati i raditi ono što od nas traži, ostalo će doći.
Trenerom si, znači, zadovoljan?
Stvarno jesam. Od prvog dana, kad je došao i kad smo sjeli na piće i otvoreno popričali. Od početka je vjerovao da se može ostati u ligi i to je ostvario, i to uglavnom s domaćim dečkima. Pripreme smo stvarno odradili vrhunski.
Kako pak vidiš sebe? Čini se da si u naponu snage, da ubijaš.
Pričao sam o tome i s trenerom, i s predsjednikom Valterom Cetinom, i s trenerom golmana Goranom Vujicom. Nikad se nisam osjećao spremniji. I fizički i psihički. Stvarno se odlično osjećam i mislim da je ovo godina do koje mi je jako stalo. I kad vidim ove klince pored sebe, jednostavno imam neki veći motiv za rad. Ne znam je li to došlo s godinama, ali osjećam se bolje nego ikad.
Misliš da bi uskoro mogao ponovno stići poziv za reprezentaciju?
Stalno me ljudi to pitaju (smijeh). Mislim da Hrvatska ima zaista vrhunske pivote, tu je naš David Mataja, ali i Luka Perić i Antonio Sekulić. A uz njih ima u našoj ligi još četiri, pet zaista brutalnih pivota, tako da je ta pozicija stvarno zahtjevna. Naravno da je san svakog igrača zaigrati za reprezentaciju i da je to jedna kruna karijere, ali ja se ne zamaram previše time, radim svoje i to je to. Kako Bog da, tako će biti.
Igrao si protiv nekih vrhunskih igrača, kako u HMNL-u tako i u Ligi prvaka. Kojeg bi protivnika htio vidjeti u redovima Futsal Istre?
Stvarno ih ima dosta. Prvenstveno bih volio da nam se vrate Mataja i Manolo (Bilić, op. a.), oni su ipak naši dečki. Druge ne bih izdvajao da se netko ne naljuti, ali sigurno bih volio da mi se pridruži kakav protivnik iz, recimo, Barcelone ili Anderlechta.
Foto Futsal Istra
Prije si spomenuo kvartovske turnire. Svi znaju koliko ih voliš igrati, koliko voliš nastupati na Ulici, koju si s Verudom osvojio triput zaredom, što nije uspjelo nijednoj drugoj ekipi. Kako uskladiti turnire i igranje futsala na profesionalnoj razini? Možemo li ove godine na Ulici očekivati igrače Futsal Istre?
Mi na kraju sezone uvijek razgovaramo s predsjednikom, koji nam kaže da se ljeti ne preforsiramo jer je sezona zaista duga. Evo, tijekom ovih priprema odradili smo 65 treninga, jednostavno moraš doći odmoran i spreman za dugu sezonu. Ali da, jedva čekamo te ljetne turnire, to je zaista nešto što nas ispunjava i što nam je poseban gušt. Kažem, uvijek nas upozore da pazimo i da se ne ozlijedimo. Ovo ih je ljeto dosta nas igralo, ali nitko se, hvala Bogu, nije ozlijedio. Ulicu nećemo igrati, trajat će nam prvenstvo i tada, a ove je godine uveden i Liga kup, koji će se također igrati u to vrijeme. Mislim da Ulicu nisam igrao posljednje tri ili četiri godine, naravno da fali, ali ovo nam je posao i moramo to prihvatiti.
Ipak, doživio si na Ulici brojne lijepe trenutke. Postao heroj.
Jesam. Evo, naježim se čim se toga sjetim, i dan-danas. Oduvijek mi je bio san osvojiti taj turnir, gledao sam ga otkad sam bio dijete. Zaista je neopisiv osjećaj zaigrati finale Ulice. Čekaš je cijelu godinu i onda uspiješ izboriti to finale, ta luda atmosfera i puna dvorana, to se pamti cijeli život.
Tu je i memorijal za tvog oca, koji sami organizirate. Igrao je za Istru, ali bio i jedan od ključnih igrača kultne malonogometne ekipe Linija 4A Orfej.
Da, i stvarno sam zahvalan svojim dečkima na tome. Mislim da turnir svake godine dižemo na neki veći nivo. Za to živim, za to razdoblje i te ljude koje praktički ne vidim cijelu godinu, jer tu je rodbina koja dođe iz Bosne, Slovenije i Austrije. Sve mi to budi sjećanje na njega i imam osjećaj da je i dalje s nama. Sa mnom će, naravno, biti cijeli život. Još je bolje kada za njega osvojimo turnir. Uspjeli smo to četiri godine zaredom, a jubilarnu petu ipak smo izgubili, što mi je stvarno teško palo. Čak sam se rasplakao i kratko naljutio na dečke, iako se stvarno ne mogu na njih ljutiti jer daju sve od sebe da se turnir održi. Pogotovo Krešo Orešković i Stefan Živadinović, koliko su oni u tome i koliko žive za taj turnir, ja im zaista skidam kapu.
Čitav život igraš s Deanom, bratom blizancem koji je dogurao i do reprezentacije. Neko ste vrijeme igrali zajedno u Futsal Istri, ali je Dean u jednom trenutku zaradio suspenziju. Što je s njim, možemo li ga ponovno očekivati u redovima Futsal Istre?
Nažalost, ne. Bilo je tu nekoliko razgovora između njega i uprave, ali on je imao jednu viziju, a klub drugu. Meni je, iskreno, najviše zbog toga žao i stvarno sam se nadao da će se uspjeti dogovoriti. A i on – imao je ovo ljeto nekoliko dobrih ponuda, tražili su ga vrhunski klubovi, ali se i on nekako nadao da će se ipak dogovoriti. Trenutačno igra nogomet za NK Ližnjan, gdje je naš stric Zoran trener, a tamo je još puno igrača s Verude. Ali vjerujem da će se uskoro vratiti futsalu. On je zvijer!
Brat ti je igrao za reprezentaciju, ti bi u dogledno vrijeme mogao očekivati poziv, a ovih je dana aktiviran pretpoziv Elviru Husariću i Manolu Biliću za utakmicu protiv Kine. Teško da se jedan kvart u Hrvatskoj može pohvaliti s toliko vrhunskih igrača. Je li ti žao što ideja Verude kao kluba nije duže trajala?
Pa evo, iskreno da. Stvarno smo pričali o tome, znamo se sjetiti tih trenutaka kad smo počinjali. To je jednostavno ta ekipa, to je društvo koje je stvarno ostavilo dosta velik trag. Imali smo priču, imali smo viziju, ali mislim da je tu jednostavno bilo previše ludih glava na jednom mjestu (smijeh).
Osvajao si Ulice, hrvatski Kup i Superkup, igrao Ligu prvaka. Koji ti je od svih tih uspjeha najdraži? I koji ti je najdraži gol?
Ulica je sigurno tu negdje, za to se živi, ali mislim da je vrhunac moje karijere ipak igranje Lige prvaka. Zaigrati protiv Barcelone u svom gradu, u dvorani u kojoj si proveo praktički cijeli život, nema dalje od toga. Od golova biram svoj prvi gol u Ligi prvaka, protiv Ayata.
Foto Futsal Istra
Ti nisi odrastao u Puli koja ima futsal klub, a kamoli klub na ovoj razini. Klinci koji danas dolaze imaju vas, imaju juniore koji su osvojili prvenstvo. Čini mi se da je njima lakše opredijeliti se za futsal u ranoj dobi, ili barem u ranijoj dobi nego igračima prije deset godina.
Mi smo odrastali i igrali po poljanama, po travi, na parkiralištima, gdje god smo stigli. Sada se sve to podiglo na jednu visoku razinu. Danas klinci imaju mogućnost igranja u klubu koji je stabilan prvoligaš. Postoji omladinski pogon, klinci imaju gdje trenirati, u zatvorenom, gdje im nije hladno. Juniori su osvojili prvenstvo, što je dokaz da to sve funkcionira, i mislim da će se razina iz godine u godinu samo dizati. Što se mene tiče, veliki nogomet počeo sam trenirati s pet godina, ali s vremenom me sve više privlačio mali. Kad smo s Verudom počeli igrati drugu ligu, dogodio se neki klik, to je bilo to. Kad je došla ponuda Futsal Pule, znao sam da je to za mene prava odluka, da moram to napraviti, da je to moj sport.
I ti i brat ste na glasu kao prgavi, ali i svojeglavi igrači. Od onih nad kojima trener ne može uspostaviti potpuni autoritet. Koliko je toga istina i, ako jest, jesi li se mijenjao u posljednje vrijeme? Misliš li da ti je ta osobina pomogla ili odmogla u životu?
Rekao bih da ne damo na sebe. Na utakmici ili nekom turniru, ako netko nasrne na mene ili me udari, može slobodno očekivati da ću mu vratiti. Imam neki svoj pogled na to i to tjeram. A poslije si možemo dati ruku i popiti kavu ili piće, nikakav problem. Što se tiče karaktera, mislim da sam se u posljednje vrijeme osamostalio. Živim s curom i ovo mi je posljednje razdoblje zaista dobro došlo, pogotovo što se tiče priprema. Jednostavno želim ostvariti svoj život, dati sve od sebe kad se već osjećam spremnije nego ikad.
Kad smo kod ostvarivanja života, imaš li planova za budućnost? Premda ne moraš još razmišljati o penziji, bi li volio ostati u futsalu kad završiš karijeru?
Baš sam neki dan pričao o tome s curom, s mamom i s braćom. Prije svega želim igrati što duže mogu. Ako izdržim do četrdesete godine, igrat ću do tada. A kasnije, da, volio bih ostati u futsalu i prenijeti znanje koje sam stekao. U NK Uljaniku sam trenirao djecu od pet do sedam godina i stvarno mi se to svidjelo.
Zna se koliko si privržen Verudi i životu u Puli, ali zanima me: pretpostavljam da ne bi prihvatio ponudu drugog hrvatskog kluba, ali što da te traži kakav jaki europski klub?
U klubu sam već šestu godinu i stvarno sam previše vezan. San mi je osvojiti prvenstvo sa svojim klubom, u svom gradu. Da, u drugi hrvatski klub sigurno ne bih otišao. A vani, tko zna. Imamo Niku Vukmira, koji je stvarno vrhunski igrač i vrhunski tip, koji se okušao u Španjolskoj, jednoj od najjačih liga svijeta. I dokazao je da se itekako može nositi s njima. Lagao bih kad bih rekao da me takva opcija ne bi primamila. Volio bih se okušati u Primeri.
Za kraj, slijedi utakmica protiv HMNK Rijeke u Domu sportova. Fiumani igraju vrhunski futsal – prošle im je sezone čudom izmaklo prvenstvo, ali čini mi se da je to samo pojačalo njihovu želju da ga ove godine osvoje. Ipak, izgubili su od Squarea i pokazali da se protiv njih može, a i dolaze bez ponajboljeg igrača, Rafinhe. Izaći ćeš na teren protiv dvojice Verudeža, što očekuješ? Manolo bi te mogao i čuvati?
Da, dolazi nam Derbi della Učka. Dobri su stvarno, sklepali su jednu vrhunsku ekipu. Izgubili su prvenstvo, ali osvojili su Kup. Sad je reprezentativna stanka i na nama je da se ovaj tjedan dobro spremimo, da se stabiliziramo i maksimalno fokusiramo. Znam da volje i želje neće nedostajati. Prošle smo sezone od njih izgubili 4:2 jer smo izgorjeli od želje. Mislili smo da ih imamo, da ćemo ih dobiti i jednostavno smo izgorjeli, jer nekada nije dobro ni to. Treba znati i ostati smiren, čvrsto na tlu. Manolo me tad čuvao i čudno je igrati protiv njega. Stvarno čudno. Vidjeti ga na suprotnoj strani terena. Ali šta je tu je, na terenu ćemo biti protivnici, ali u životu ćemo uvijek biti prijatelji.
