GUSTAVO ALBARRACÍN Trenirati s Messijem bio je san snova. Dinamo ili Hajduk? Dajem prednost Hajduku, na Poljudu su me tjerali da trčim kao lud

Dolazak u Europu za Gustava Albarracína nije bio nimalo lak. U ljeto 2025. godine Deportivo Alavés kupio je velikog talenta argentinskog Talleresa i ubrzo ga poslao na posudbu u španjolskog drugoligaša Huescu, a početkom veljače ove godine stigao je u Istru 1961. U Huesci je nastupio tek dvaput u Kupu kralja, dok je za Istru prošle sezone u četiri prvenstvena nastupa skupio samo 62 minute.

Ipak, stvari su se u međuvremenu okrenule nabolje. Albarracín je s momčadi odradio pripreme i zadobio povjerenje trenera Javiera Cabella. U prve dvije utakmice nove sezone našao se u početnoj postavi, a u prvoj ovosezonskoj pobjedi Istre, protiv Slaven Belupa, ušao je početkom drugog poluvremena. Albarracín je centralni veznjak kojem tepaju da je da je borben i sklon kombinatornoj igri, da ima dobru viziju igre, osjećaj za upravljanje ritmom utakmice te taktičku zrelost.  

Razgovarali o teškim, ali i najljepšim trenucima njegove dosadašnje karijere. Prošao je mlađe argentinske reprezentacije, trenirali su ga Javier Mascherano i Pablo Aimar, igrao je s Realovim Francom Mastantuonom i Claudiom Echeverrijem iz Manchester Cityja. Ipak, najradije će se pohvaliti time što je dobio priliku trenirati s najvećim, Lionelom Messijem i ostalim argentinskim svjetskim prvacima.

Nova prilika u Istri

Prošle sezone nisi mnogo igrao, a sada se situacija promijenila. Istra 1961 ove sezone ima najmlađu momčad u ligi, a ti u njoj igraš mnogo važniju ulogu. Kako se osjećaš?

— Od početka su mi govorili da će mi trebati vremena za prilagodbu. Bilo mi je teško jer sam stigao u novu zemlju, s drukčijim navikama i jezikom, ali i to je dio nogometa. Sada sam se prilagodio, skupljam mnogo više minuta nego prošle sezone i vrlo sam zadovoljan.

I u Huesci i tijekom prve sezone u Istri prolazio si kroz razdoblja u kojima nisi mnogo igrao. Kako si se nosio s time?

— Teško je kada ne igraš jer svaki nogometaš želi biti na terenu. No znamo da se takve stvari mogu dogoditi tijekom karijere. Bilo je nesretnih trenutaka, ali izdržao sam zahvaljujući obitelji i prijateljima. Ponekad to malo i sakriješ, da se ne brinu, pa prebrodiš sam. Sada se situacija mijenja, sretan sam i osjećam se dobro.

Vjerojatno je pomoglo i to što si ove sezone s momčadi prošao pripreme?

— Da, to mi je bilo jako važno. Početi od nule, zajedno sa svim suigračima. 

Kakav odnos imaš s trenerom Cabellom i što traži od tebe?

— Odličan je trener. Otkako je stigao, svima je na raspolaganju i puno razgovara sa svakim igračem. Stalo mu je do mladih i pokušava nam pomoći. Pojedinačno s nama analizira snimke, pokazuje nam što radimo dobro, što od nas želi i u čemu se moramo popraviti.

Moja uloga ovisi i o veznom igraču koji igra pokraj mene. Ako je on ofenzivniji, ja moram ostajati više iza, a ako je defenzivniji, mogu se češće priključivati napadu. Trener želi da brzo dodajem, pokrećem igru, tražim i držim loptu. Puno inzistira i na dobivanju duela. 

Već si igrao i protiv Dinama i protiv Hajduka. Tko ti je dosad privukao pozornost u hrvatskoj ligi?

— Ima ih mnogo. Naš Nik Škafar Žužić, primjerice, igra vrlo dobro. Rođen je 2009. godine, ima 17 godina i nije uobičajeno da netko tako mlad igra na toj razini. Da, igrao sam i protiv Dinama i Hajduka. Obje su momčadi velike, a Dinamo igra i Ligu prvaka, ali Hajduk mi se učinio boljim. Natjerali su me da trčim kao lud i čini mi se da imaju nešto više.

S kime si najbliži u svlačionici Istre?

— Jako sam dobar s Emilom Frederiksenom. Emil mi mnogo pomaže otkako sam stigao, čak i u privatnim stvarima. Pratio me u banku i bio uz mene kada je nešto trebalo riješiti. Zaista je dobar čovjek. Blizak sam bio i s Ayumom, ali on je otišao. Općenito se dobro slažem sa svima. U početku je bilo teško jer nisam pričao ni hrvatski ni engleski, ali sada je već sve sjelo na svoje mjesto.

Ti i Frederiksen imate i sličnu frizuru, a tu je i Hrvatin, čovjek se lako zabuni kad gleda utakmicu. Kako napreduješ s jezicima?

— Engleski učim preko interneta s profesoricom iz Argentine. Najprije sam imao profesoricu odavde, ali bilo je teško jer nije govorila španjolski. Sada napredujem i već mogu malo bolje komunicirati. Na hrvatskom znam tek poneku riječ.

Od Las Varillasa do Talleresa

Nogomet igraš od treće godine. Kako je izgledao tvoj put do Talleresa?

— Počeo sam u Almafuerteu iz Las Varillasa, zatim sam igrao za Américu iz Ville Maríje i Santos, a poslije i u Arañadu. Subotom sam igrao za jedan, a nedjeljom za drugi klub. Natjecali su se u različitim područjima pa je to bilo dopušteno.

U Talleres sam stigao s 12 godina. Prošao sam probu i nakon nekog vremena preselio se u klupsku kuću u kojoj žive igrači iz drugih mjesta. Dolazim iz Las Varillasa, oko 170 kilometara udaljenog od Córdobe. Prve su me godine otac ili majka dvaput tjedno vozili na treninge, a nedjeljom i na utakmice. Kada su mi ponudili smještaj u klubu, svima nam je bilo mnogo lakše.

Nakon osam godina u Talleresu uslijedio je rastanak koji je, sudeći po tvojoj objavi, bio pomalo gorak. Što se dogodilo?

— U Talleresu sam proveo mnogo godina i uvijek ću mu biti zahvalan jer mi je klub dao sve. Nemam mu što zamjeriti. Postojala je mogućnost produljenja ugovora, ali dogovor iz raznih razloga nije postignut. Mnogo se govorilo da želim otići kao slobodan igrač, a da klub ništa ne zaradi, no to mi nikada nije bila namjera. Moj zastupnik i ja tražili smo rješenje, a tada se pojavila mogućnost odlaska u Alavés. Tako sam mogao otići i istodobno nešto ostaviti klubu koji mi je dao sve.

Generacija velikih talenata

Možeš se pohvaliti i nastupima za mlađe argentinske reprezentacije. Što najviše pamtiš iz tog razdoblja?

— Bilo je to prekrasno razdoblje i nadam se da ću ponovno dobiti poziv. Mislim da tada nisam uživao onoliko koliko sam trebao, ali danas na sve to gledam s velikim ponosom. Igrao sam na Južnoameričkom prvenstvu i Svjetskom prvenstvu za igrače do 17 godina te prijateljske utakmice za reprezentaciju do 20 godina.

Igrao si s Francom Mastantuonom iz Real Madrida i Claudiom Echeverrijem iz Manchester Cityja. Jesu li se već tada izdvajali?

— Da, već se u toj dobi vidjelo da su drukčiji. Bili su sjajni igrači, ali i vrlo dobri, skromni ljudi. Svi su u toj reprezentaciji imali visoku kvalitetu jer inače ne bi bili ondje, ali meni su se najviše isticali njih dvojica i Gianluca Prestianni, koji sada igra za Benficu. Imali smo vrlo dobru momčad i stigli smo do polufinala Svjetskog prvenstva.

Vodili su te Pablo Aimar, Javier Mascherano i Diego Placente. Kakvi su bili kao treneri?

— Velika su nogometna imena, ali i sjajni ljudi. Prije svega usađivali su nam osjećaj pripadnosti reprezentaciji i ljubav prema Argentini. A potom želju za pobjedom: pobijediti, pobijediti i pobijediti. Mnogo su radili na igri i vidjelo se koliko znaju o nogometu. Mascherano je na svakoj utakmici ostavljao život na terenu, a Aimar je bio čarobnjak s loptom. Bili su odlična kombinacija.

Trening s Messijem i De Paulova glad za pobjedom

Kao jedan od šestorice mladih igrača trenirao si s Lionelom Messijem i ostalim svjetskim prvacima. Kako si to doživio?

— Bilo je ludo. Trenirali smo u istom centru kao i seniorska reprezentacija. Najprije su nam rekli da se možemo fotografirati s njima, ali samo svi zajedno, dok je svatko od nas želio vlastitu fotografiju s Messijem. Tijekom tog tjedna odabrali su šestoricu mladih igrača, među kojima sam bio i ja, da treniraju sa seniorima. Pomagali smo im u vježbama posjeda lopte.

Nisam mogao vjerovati da sam na terenu sa svima njima. Samo nekoliko mjeseci ranije prvi sam put dobio poziv u reprezentaciju, a onda sam odjednom trenirao s Messijem i ostalim svjetskim prvacima. Poslije sam dugo bio pod dojmom i mogu reći da mi je te večeri bilo prilično teško zaspati.

S reprezentacijom do 20 godina igrao si i prijateljsku utakmicu protiv igrača argentinske reprezentacije koji nisu nastupili u prethodnoj utakmici. Što pamtiš iz tog susreta?

— Vrlo me iznenadio Rodrigo De Paul. Bila je to prijateljska utakmica protiv igrača koji nisu nastupili u kvalifikacijskoj utakmici protiv Urugvaja, ali on je utakmicu shvatio krajnje ozbiljno. Želio je pobijediti i nije prihvaćao poraz. To pokazuje zašto je ostvario takvu karijeru. Igrali smo pred punim stadionom, a pobijedili su nas 2:0 golovima Ángela Corree i Nica Paza.

Messija na društvenim mrežama nazivaš „D10S“, nadimkom inače vezanim uz Maradonu. U toj vječnoj raspravi, dakle, staješ na Messijevu stranu?

— U Argentini su obojica bogovi. Gledao sam Maradonine snimke, ali rođen sam i odrastao uz Messija. Imali su različite osobnosti. Messi je mnogo povučeniji i rijetko daje velike izjave ili se nekome otvoreno suprotstavlja poput Maradone. U tome su različiti, ali zahvalni smo što imamo obojicu.

Mundijal, poraz u finalu i argentinske cábale

Gdje si pratio Svjetsko prvenstvo?

— Prvu sam utakmicu gledao u Argentini, a sve ostale u Hrvatskoj. Utakmicu s Egiptom gledao sam u autobusu jer smo tada s klubom bili u Sloveniji.

Drugi su već zezali kada je Argentina gubila 2:0?

— Itekako, iako je bilo i onih koji su navijali za Argentinu. Ali ovim prvima govorio sam: „Utakmica još nije završila.“ Znamo kako je završila.

Kako si doživio poraz od Španjolske u finalu i priče koje su se poslije pojavile? Neki su išli toliko daleko da su tvrdili kako je Argentina bila primorana izgubiti.

— Bilo je bolno jer nismo igrali kao u prethodnim utakmicama. Čuo sam te priče, ali ne vjerujem da bi se ijedan argentinski igrač namjerno pustio poraziti zbog bilo čega. Španjolska je zaslužila pobjedu jer je igrala bolje. To je, na kraju, nogomet: pobjeđuje onaj tko postigne više pogodaka, a u tom finalu to je bila Španjolska.

Argentinci su poznati i po nogometnoj praznovjernosti, odnosno cábalama. Ako se prva utakmica pobijedi, sljedeću treba gledati na istom mjestu, s istim ljudima, istom hranom i pićem. Jesi li i ti imao ritual koji nisi mijenjao?

— Naravno. Odlučio sam da se neću šišati sve dok Argentina ne izgubi. Pobijedili smo u prvoj utakmici i kosa je nastavila rasti. Emil mi je govorio da se ošišam, a ja sam mu odgovarao da ne mogu. Nije razumio zašto. Rekao sam mu da ću se možda ošišati za tjedan dana, kada prvenstvo završi, pa ću mu onda sve objasniti. Do finala sam bio sav zarastao (smijeh). Nešto slično dogodilo se i u mojoj obitelji. Moja je sestrična otišla u kupaonicu baš kada je Argentina zabila pogodak, pa su je ondje ostavili do završetka utakmice. Golove je slušala i slavila iz kupaonice.

Europa s Istrom i san o reprezentaciji

Vratimo se još malo Istri. Na posudbi si do 2027. godine. Kakvi su tvoji planovi? Bi li se volio vratiti u Alavés ili ostati u Puli?

— Za sada sam potpuno usredotočen na Istru i želim da ostvarimo zajedničke ciljeve. U prvim smo utakmicama pokazali da možemo igrati protiv velikih suparnika. Protiv Lokomotive smo zaslužili mnogo više, čak i pobjedu, a u drugoj smo igrali protiv, po meni, najbolje momčadi. U trećoj smo pokazali da možemo i glatko pobijedili. Možemo daleko dogurati ako ostanemo koncentrirani, ako svi trčimo, igramo i usudimo se preuzeti odgovornost. imamo sjajne igrače.

Plasman u Europu?

Bio bi to san za sve nas. Ići ćemo utakmicu po utakmicu, ali ne mislim da je to nemoguće.

Koji su tvoji osobni ciljevi do završetka posudbe?

— Želim odigrati mnogo minuta te biti dobro fizički i psihički. Poslije ćemo vidjeti što će se dogoditi. Moram se vratiti u Alavés, a oni će odlučiti ostajem li ili odlazim.

A najveći nogometni san?

— Zaigrati za seniorsku reprezentaciju Argentine. A kada govorimo o klubovima, Barcelona. Zbog Messija sam je gledao odmalena.

Želiš li jednog dana karijeru završiti u Argentini?

— Da, volio bih se vratiti u Argentinu. Tijekom osam godina jako sam se vezao za Talleres i osjećam da ondje još imam što pokazati. Povratak i ponovno igranje za taj klub također bi mi bili ostvarenje sna.

Za kraj, koje bi trenutke dosadašnje karijere izdvojio kao najljepše?

— Prvi je bio poziv u reprezentaciju, zatim sam sa 17 godina potpisao prvi profesionalni ugovor s Talleresom, a poslije je uslijedio i debi s pogotkom, što je bilo nevjerojatno. Tu je, naravno, i trening sa seniorskom reprezentacijom Argentine. A u posljednje vrijeme i veći broj minuta koje dobivam nakon razdoblja ne igranja.