Dijete Istre. Devetog srpnja napunit će 22 godine. Motor ekipe. Na svojim krilima, posebno desnom, nosi ekipu, unoseći nemir u redove protivnika. Nekad po krilima bijahu Lisica i Vuk, sada su tu Lisica i ubojiti Lawal.
Mateo Lisica razoružava skromnošću, pristojnošću. Nakon teških ozljeda i duljih opravaka sazrio je i izrastao u prvoklasnog igrača.
U subotu je kao asistent za oba pogotka, Lawalov i Rozićev, s pravom proglašen igračem utakmice u još jednom odličnom izdanju zeleno-žutih koji su na svom terenu nadigrali prvoplasiranu Rijeku. Zaslužio je da mu za 3:0 uđe onaj prekrasan udarac koji je zaustavila vratnica.
Možda mu to uspije sutra na Poljudu gdje mu je to više puta pošlo za rukom, i time ojača šanse Istre u pohodu na četvrto mjesto koje vodi u Europu.
Već sutra igrate s Hajdukom na Poljudu. Njima gori u borbi za naslov prvaka, a ne igraju baš dobro. Je li taj pritisak na Hajduku prilika za Istru?
Mislim da jest pritisak na njima, ali mi sigurno respektiramo Hajduk kao klub. Naravno, idemo tamo po pobjedu! Vjerujemo u našu igru, vjerujemo da se možemo nadigravati sa svakim, što smo i pokazali ove sezone. Njima je pritisak za naslov, ali i nama je pritisak, naravno manji, za četvrto mjesto koje vodi u Europu. Bit će to dobra utakmica. Idemo dolje nadigravati se s njima.
Nakon pobjede nad Rijekom izjavio si da će na Poljudu biti 30.000 ljudi i da ti je najljepše igrati tamo. Zašto? Je li zbog toga što si tamo davao neke važne, pobjedonosne golove?
Najljepše je ipak igrati na Drosini, ali od gostujućih terena najbolja se atmosfera stvori na Poljudu, s najviše ljudi. Uvijek mi je drago tamo igrati, uvijek se osjećam dobro. Ambijent je tamo uvijek lijep.
Oduvijek su u Puli i Istri svi prirodno navijali za Istru, ali im je u Jugoslaviji kroz desetljeća, zbog tadašnjeg Istrinog objektivnog drugoligaškog, često i trećeligaškog statusa, prvi klub bio najčešće Hajduk, mnogim generacijama Rijeka, pa Dinamo... Takvo je stanje ostalo i u HNL-u, jer je donedavno često Istra kuburila po dnu prve lige, boreći se za opstanak u prvoj ligi. Je li sad trenutak da Istra postane velik klub i, konačno, prvi izbor za sve Puležane i Istrijane?
Nadam se da je došao taj trenutak.
Kad čovjek danas počne nabrajati igrače prve postave Istre - pouzdani golman Majkić, pa Valinčić, Koski, Marešić, Heister, silna pojačanja Lončar i Radošević, pa Maurić, ti, Lawal, Rozić, okretni Gagua - sve to zazvuči kao stabilan, moćan klub, dakako pod trenerskom palicom Gonzala Garcije. Čini mi se da bi transformacija Istre u velik klub itekako utjecala na identitet grada, koji se tada ne bi toliko pljuvao?
Mislim da se to, ako nastavimo s ovakvim igrama, može ostvariti, i da Istrijani počnu navijati za Istru kao za svoj prvi klub. Na televiziji je gospodin Jeličić izjavio da bismo se, da smo od početka ove sezone imali ovaj sastav i trenera Garciju, sada borili za naslov. Mi kao ekipa to pokazujemo iz utakmice u utakmicu. Osim što je Pula turistički 'brutalan' grad, time bi se grad uspio u sportu uzdići iz vizure "drugoligaškog" grada; Pula bi postala baš prava, velika sportska sredina.
Koji ti je najdraži drugi klub u ligi? Prije tri godine si mi rekao da nemaš drugi klub, ali da ti je Hajdukovac nono Mario.
I dalje je tako. Moj klub je Istra 1961! Ne obazirem se baš na ostale klubove.
Bi li potpisao sutra bod na Poljudu, kao u studenom 2024. kada si u remiju 1-1 postigao gol?
Mi sutra idemo po pobjedu! Kao što se oni bore za prvaka, mi se borimo za najbolju poziciju u povijesti našeg kluba. Mislim da smo sposobni za to. Mi svaku utakmicu idemo na pobjedu, neovisno tko nam je protivnik i mislim da je to put kojim trebaju ići klubovi koji žele nešto ostvariti.
Drago mi je da mi, Slaven, Varaždin i Lokomotiva igramo dobar nogomet i nadam se da će se tako nastaviti. Nema više gostovanja na kojima će se reći: "Ajmo ne primiti tri gola". Sada se svatko sa svakim može nadigravati
Istra postaje velik klub, ima odličnog trenera i odličnu, posloženu ekipu. No s druge strane ekipa povremeno bilježi i čudna posrnuća i loša izdanja, a tu se posebno ističe posljednji poraz u Gorici , između pobjeda nad Dinamom i Rijekom, kad ste u prvih 20 minuta sjajno poveli 2-0 , a na koncu izgubili 3.-2. Tu je i prethodno loše izdanje u Šibeniku. Kako tumačiš te padove?
Ne znam. Mislim da je tranzicija naša prednost. Volimo kad nas protivnici pritišću i kad izlazimo iz bloka, dok protiv "manjih" ekipa to nije slučaj. Tada konstantno držimo loptu i tada to nije ista utakmica kao protiv velikih ekipa. U Gorici smo vodili 2-0, ne znam zašto nam je koncentracija pala, kao da nismo bili više svoji nakon prvih 20 minuta.
Podsjetilo je to na traumatičan poraz također u Gorici prije dvije godine kad smo vodili 3-1 do 78. minute, da bi utakmicu izgubili 5-4. No mislim da su ovo ipak bolja vremena.
Kao što trener Garcia govori, to je nogomet, to se dešava. No mi smo se uzdigli nakon tog posljednjeg poraza u Gorici. I to je snaga ove ekipe koja je nakon tog neugodnog poraza u Gorici pobijedimo lidera prvenstva s 2-0, apsolutno ga nadigraš nas Drosini. Mislim da to pokazuje da smo stvarno mentalno jaka ekipa.
Livaja?
Najbolji protiv kojeg sam igrao.
Zašto?
Njegov se talent ne može naučiti. Ajmo reći da on mali nogomet stavlja u veliki nogomet. Kako to izgleda, to je stvarno strašno. Takvi se talenti rijetko rađaju. Hajduk je jednostavno duplo lošiji bez Livaje, mislim da su toga svi svjesni. Livaja je najbolji igrač lige.
Kako tumačiš to da u ovoj čudno prvoligaškoj sezoni veliki igraju loše (osim donekle Rijeke no i ona ima posrtanja i bezbroj remija). Nitko ne igra šampionski u kontinuitetu, dok "mali" igraju sjajan i rekao bih, bitno suvremeniji nogomet od "velikih"?
Ne znam prilike unutar Dinama i Hajduka pa bi suvišno bilo da o tome išta govorim. Meni je drago što je svaka utakmica neizvjesna i što se ne zna se tko će pobijediti. Mislim da to podiže razinu gledanosti i zanimanje ljudi za ligu. Slično se događa u Sloveniji, gdje svake godine netko drugi iskoči. Meni je to baš drago. Po meni, mi sigurno igramo najljepši nogomet u ligi! Kada smo pravi, kad uz 100 posto energije pokažemo karakter, nadigrat ćemo svakog protivnika. Drago mi je da mi, Slaven, Varaždin i Lokomotiva igramo dobar nogomet i nadam se da će se tako nastaviti. Nema više gostovanja na kojima će se reći: "Ajmo ne primiti tri gola". Sada se svatko sa svakim može nadigravati.
Ne čini li se jako važnim to što je tehnički dotjerana Istra prije par godina konačno dobila novi travnjak? Koliko je ljepše igrati na tom travnjaku? Ono prije je bilo je strašno.
Naravno da je ljepše igrati na dobrom travnjaku. Sada Drosina ima top travnjak, a još mi draže što na stadion dolazi sve više ljudi. Sjećam se kad ih je dolazilo svega 500-tinjak.
Bi li trebalo trajno otvoriti Istok, za sve utakmice. Mic po mic punit će se i ta tribina, a kamere nacionalnih tv kanala neće prikazivati više posve praznu već popunjenu tribinu kao u subotu?
Ako ljudi počnu dolaziti u sve većem broju, mislim da će ljudi iz kluba sigurno reagirati i da će otvoriti istočnu tribinu, posebno sada nakon dobrih rezultata.
Meni se to čini jako važnim jer na svakom stadionu na Istoku su, bez da se itko uvrijedi, najobjektivniji nogometni fanovi?
Kad smo u igri, mi ništa ne primijetimo, ali da, na subotnjoj utakmici protiv Rijeke itekako se vidjela razlika.
Tvoj debi za prvu ekipu bio je sa 16 godina kada si u Koprivnici s klupe ušao protiv Slavena.
Tada sam se tresao sam se od treme. Trebalo mi je previše vremena da se riješim treme. Treneri su mi uvijek govorili da se opustim.
Koji su ti u stasavanju bili važni treneri?
Najdulje me trenirao Kristijan Dadić, pa Dalibor Božac... tu je i Sergej Banović. U Istru su me dovela braća Josip i Andrej Mavrić, a jako mi je mentalno pomogao Peršić, smiren i kulturan, iako me nije dugo trenirao. U seniorskom natjecanju svaki trener je imao nešto svoje, ali najdulje sam s Garcijom. Od njega sam i najviše naučio.
Prirodna pozicija ti je desno krilo, a igrao si u mladoj reprezentaciji i beka.
Cijeli sam život igrao krilo, nikad na boku. No u prvom mandatu trenera Gonzala Garcije imali smo dosta problema s ozljedama, a budući da je on volio igrati s četiri igrača u obrani, ja sam bio jedna od opcija koja će pokriti i tu poziciju. Te sam utakmice očito dobro odigrao, ljudi iz reprezentacije su to vidjeli i stavili me na poziciju beka. Meni stvarno nije problem odigrati bilo koju poziciju pogotovo ako je u pitanju reprezentacija, jer nema ništa ljepše od igranja za svoju zemlju. No, moja glavna pozicija je desno krilo.
Nakon sutrašnjeg meča s Hajdukom, već idućeg ponedjeljka, za šest dana, u izravnoj borbi za četvrto mjesto i put u Europu slijedi možda presudna utakmica sa Slavenom na Drosini. Kako tumačiš dojmljiv ovogodišnji uzlet Slavena? Koliko je kao i u slučaju našeg Gonzala Garcije, ipak presudan trener, u slučaju Slavena Mario Kovačević?
Slaven je imao dobar roster na papiru i prije dolaska trenera Kovačevića, no nije im išlo na terenu. Kovačević je zaslužan za pobjednički niz. On ih je preporodio. Kao što mi vjerujemo Gonzalu, mislim da i oni vjeruju Kovačeviću. U ponedjeljak nas čeka u Puli jako dobra utakmica. Svi klubovi znaju kako je igrati na Drosini, tako će biti ovaj put. Jedva čekam i tu utakmicu.
Mateo Lisica u U21 reprezentaciji Hrvatske (foto: NK Istra)
Forte ti je brzi start. Brzina ti je urođeni talent.
Još kao klinac nastupao sam u Erste Plavoj ligi, osvojio sam Uljanikovu utrku, zvali se me da se priključim u atletiku. Rodio sam se s tim talentom brzine.
Nakon puknuća mišića koje si zadobio u proljeće 2022. godine, šest mjeseci kasnije obnovio si ozljedu. Ako se dobro sjećam, ožiljak puknutog mišića bio je dug 17 centimetara. Kako si se tada nosio s emocijama? I na svjetskim terenima u takvim situacijama obnavljanja ozljede igrači zaplaču.
Na početku je zaista bilo teško, tada sam imao 19 godina, dotad bez iskustva ozljeda. Mentalno je bio velik izazov sve to prihvatiti. Išao sam u Beograd kod doktora Andreje Milutinovića. Bio sam blizu operativnog zahvata, ali srećom terapije s plazmom uspjele su zacijeliti taj ožiljak i izbjegli smo operaciju. Uz vježbe počeo sam se vraćati. Naravno, pri tom vraćanju bilo je puno prepreka, i druga noga mi je napukla. Dok nisam ušao u rutinu, bilo je tih prepreka.
A i strah je prilikom povratka na teren velik. Sjećam se ozljeda Pjace.
Strah je jedna od najvećih prepreka u povratku na teren, pogotovo zbog načina moje igre. Ja sam sprinter odnosno igrač koji voli sprintati, a ta zadnja loža najviše radi kod sprinta. Taj strah od ozljede 'pere', ali nakon jednog razdoblja ipak nestane i sve opet ide kao po špagi. Nemam, hvala Bogu, ozljedu već dvije godine. Radim jako puno na prevenciji i mislim da se vidi da mi se samopouzdanje podiglo, posebno u ovoj polusezoni.
