NOGOMETNI MAĐIONIČAR GONZALO GARCÍA Trener koji je Istri donio snove o Europi: „Sreća? Morate se truditi da stvorite svoju sreću i odigrate najbolje. Kad ste dobri, imate više sreće. U to ja vjerujem!"

„Nije što je naš Puležan, ali ovaj Urugvajac je najbolji trener“, čula sam nedavno u prolazu razgovor dvojice veterana gledališta stadiona „Aldo Drosina“. 

A taj najbolji pulski Urugvajac je Gonzalo García, trener nogometaša NK Istre 1961 u "drugom mandatu“ i najuspješniji strateg zeleno-žutih dosad.

U Pulu je prvi put došao u ljeto 2021. godine i malo je kome, u svijetu skoro zaustavljenom pod pritiskom pandemije, moglo pasti na pamet da će pulski prvoligaš baš tada procvjetati. A dogodilo se upravo to!

Dvije godine kasnije, kada je odlazio s Drosine, Garcia je iza sebe ostavio jedan ponosni klub, koji se odvažio sanjati Europu.

S razlogom! Pod njegovom trenerskom palicom Istra 1961 je ostvarila najbolji rezultat u povijesti i od najvećih natjecanja dijelili su je tek sitni koraci. Ako posegnemo za onom starom rečenicom kojom se ispraćaju gosti - „Doviđenja i nemojte što zamjeriti“ - Garciji se na odlasku zaista zamjeriti nije moglo ništa.

Nekoliko se trenera smijenilo na klupi Istre u narednih godinu i pol. Dobrih trenera. Ipak, s najavom svakog novog, velik dio navijača nadao se da će ponovno čuti Garcijino ime. Pred samu Novu godinu 2025., to se konačno i dogodilo.

„Vratija se Garcija“ i ponovno staloženo preuzeo kormilo; bez euforije, bez nerealnih obećanja. Pred njim su u prva četiri kola bila tri prvoplasirana tima HNL-a. Na pitanje je li za njih spreman, prvog je dana rekao: „Danas nisam! Sigurno u prve tri utakmice nećemo biti na 100 posto. To je proces. Ali, počet ćemo primjenjivati ideje i dovesti tim tamo gdje želimo da bude.“

Desetak kola kasnije, jasno je da su na pravom putu; Istra je cijenjen protivnik koji dobiva Rijeku na Rujevici i kod kuće, zabija po tri gola Dinamu i sigurno ulazi u okršaje s Hajdukom. Osmijeh se preselio na Drosinu, a Istra ponovno sanja velike snove.

Taj Garcija nešto definitivno dobro radi! Vrijeme je da i on ispriča svoju priču.

Gonzalo, iz Urugvaja ste. Rođeni ste u Montevideu, a u Španjolsku ste se doselili kao tinejdžer, zar ne?

Da, imao sam 15-ak godina. Zapravo, posljednji rođendan koji sam proslavio u Urugvaju bio je četrnaesti, a za Španjolsku sam otputovao već dan kasnije.

Biste li za sebe rekli da ste Španjolac ili Urugvajac?

Moji baka i djed su Španjolci koji su odselili u Urugvaj. Roditelji su mi Urugvajci, a i ja se osjećam i ponašam tako. Nemam španjolski temperament. Urugvajac sam!

Ipak, igrali ste za U-17 i U-19 reprezentacije Španjolske. I to uz vrlo jaku ekipu!

Da, ali prvenstveno zato što sam tamo živio. U Urugvaj bi trebalo putovati, a i nisam bio toliko poznat tamo. Stigao je poziv za španjolsku selekciju i prihvatio sam ga. I, istina, tu su bili neki od najboljih igrača te generacije; Iniesta, Torres, Reyes…

Kako je došlo do toga da napustite Urugvaj?

Moji roditelji su odlučili doći i potražiti posao u Galiciji, odakle nam potječe obitelj. Zaposlili su se u Santiagu. Ja i dvije godine mlađa sestra smo ostali s djedom i bakom u Urugvaju i pridružili smo im se pola godine kasnije, kada su našli kuću i kada je završila školska godina.

A onda ste na velika vrata stigli u Madrid. Mnogi to ne znaju, ali Real je svojevremeno za Vas isplatio rekordno visok iznos za igrača mlađih kategorija.

Mislim da je tada bio najveći, da. Bilo je to još u pesetima, pa sada više ne znam koliko je novca bilo u pitanju. U to vrijeme sam već dvije godine bio u Composteli, gdje sam počeo igrati brzo nakon dolaska iz Urugvaja.

Ovih dana, kako raste Vaš trenerski status, mnogi strepe da Vas ne kupi neki veći klub i da ne odete, recimo, u Dinamo. Koliko uopće nekoga, koga je kao dijete kupio najveći klub svih vremena, fasciniraju velika klupska imena?

Ja jednostavno mislim da za sve postoji vrijeme. Znate, u vrijeme kada sam trebao ići u Madrid, meni se nije išlo. Tek sam bio doselio u Španjolsku, bio sam s obitelji. Kada te hoće Real, onda znaš da te hoće još klubova i Madrid nije bio moj prvi izbor, ali Compostela je tada imala velikih financijskih problema i prvotimcima dugo nisu bile isplaćene plaće. Real je ponudio da pokrije dugove i plati dodatni iznos i mene su prisili da odem, iako to nisam htio. Ne kažem da je to bilo loše razdoblje, ali nije bio plan kakav sam ja zamislio i na trenutke sam u Madridu bio jako nesretan.

Zbilja?

Uh, da! Borio sam se s brojnim problemima u početku. Nije sve bilo nesretno, naravno, bilo je u dvije godine tu lijepih i loših stvari, ali bio sam skoro svo vrijeme  povrijeđen. Onda se oporavim, odem s mladom reprezentacijom na utakmicu u Makedoniju, pa se ponovno povrijedim i ne mogu igrati četiri mjeseca. A, bilo je i problema s privikavanjem.

Ali, bili ste jako mladi. Praktično dječak!

Da, bio sam tek sedamnaestogodišnjak. Ali, preponosan sedamnaestogodišnjak! Naravno, daleko od toga da nisam bio svjestan koliko je dobro uopće moći biti tamo. To je potpuno drugi svijet u kome vidiš ono što drugdje ne možeš.

Igrali ste nakon toga i trenirali timove u Danskoj, Nizozemskoj, Izraelu i na Cipru. A, onda dođete u Pulu i kažete – ovdje se osjećam kao kod kuće! Kako se to dogodilo?

To je zaista istina. Najduže sam igrao u Nizozemskoj, a zatim, nakon završene trenerske škole u Danskoj, još dvije tamo radio kao trener i pomoćni trener. Na Cipru sam također igrao i jako ga volim i ondje se dobro osjećam. Ali, istina je da mi se ovdje jako sviđa. Nekako je opušteno, ljudi se ne pretvaraju da su nešto što nisu. Mojoj obitelji je ovdje dobro, djeca su sretna i imamo puno prijatelja.

Kako je došlo do toga da dođete u Pulu?

Iz Twentea sam otišao kući i odlučio vidjeti koje su mi opcije. Odradio sam nekoliko intervjua, od kojih je jedan bio s Istrom, i odlučio – idem u Hrvatsku!

Koliko Vam je bilo poznato gdje idete?

Ukucao sam ime na internetu i pogledao slike (smijeh).

Jeste li uopće znali što Vas čeka? Sada Vas je dočekao novi nogometni kamp u Balama i nov travnjak na Drosini, ali tada su uvjeti bili nešto skromniji.

Ako ćemo iskreno, i nisam baš. Kada sam izbliza ugledao terene u Medulinu, nisu izgledali baš kao na slikama (smijeh). Naravno da je bilo iznenađenja, ali najvažnije je da me je tada dočekao izvrstan tim. Neki od igrača su i sada ovdje. Oni su mi pružali podršku, olakšali dolazak i gurali me. Onda poguraš ti njih i jednostavno smo gurali zajednički naprijed. Prva godina ovdje je bila teška, ali jako lijepa. Stvorili smo dobru ekipu i sve došlo na svoje mjesto. U svlačionici je zavladala dobra atmosfera, svi su svakog dana jako trenirali i međusobno se podržavali. Bilo je baš lijepo!

Kada ste nakon dvije godine otišli, desilo se nešto prilično nevjerojatno. Pogledala sam u komentare ispod internetskih članaka i nitko Vam nije zamjerao na odlasku. Mnogi su bili tužni, ali zahvalni i željeli su Vam sreću. I eto Vas opet ovdje. I sve opet dobro funkcionira..

Pa, eto, da, počeli smo dobro. Ali, opet imam i dobru grupu igrača koji žele raditi i napredovati i zajedno se razvijati.

Jeste li ovog puta znali kakav Vas tim očekuje?

I ja i klub smo bili svjesni da imamo energičan i ambiciozan tim, sa svim onim neophodnim 'sastojcima' za uspjeh, a i do mog povratka su se zadržali neki igrači iz onog prvog tima, što je puno pomoglo jer su mi dali podršku. Znate, kada tek dođeš, sve ispočetka moraš pričati. Igrači koji te ne poznaju tada te često gledaju i ne znaju je l ' uopće izvedivo to što pričaš (smijeh).

Kada bi Vas netko gledao samo za vrijeme utakmice, djelovali biste kao vrlo temperamentna osoba, ali kada tumačite igru i strategiju, iznimno ste metodični i, za naše pojmove, ponekad i iznenađujuće na zemlji. Recimo, ne plašite se reći da Vas plaši euforija nakon većih pobjeda, prizemni ste i ne obećavate previše.

U pravilu, uvijek nastojim reći ono što osjećam. Kada stvari idu dobro, to se i vidi, pa i ne moram reći. Trenutno dobro igramo,  imamo dobar tim i igrači uživaju poštovanje protivničkih timova.

Još jedan znak Vaše odmjerenosti je odluka da ne komentirate previše protivničke igrače uoči utakmica, po principu – suparnik je onoliko jak koliko mu mi dopustimo.

Fokusiram se na ono na što mogu ja utjecati. Naravno, strateški moramo analizirati kako igra koji igrač, ali generalno moramo se usmjeriti na to kako da mi budemo bolji. Što si bolji, to imaš veće šanse za pobjedu. Moj je zadatak je zato da uvjerim igrače da mogu biti bolji i da danas moraju napraviti ono što su napravili jučer pa još malo preko toga.

Ne komentirate ni trenere?

Ne volim kada treneri govore o svojim kolegama. Ja sam trener i znam kako je to težak posao. Ja nikad neću biti netko tko drugome tumačiti kako da radi svoj posao. Pa i mnogi treneri smatraju da je moj trenerski stil naivan.

Mislite?

Čuo sa to tko za koliko puta. Stalno to slušam! 

Naivan u kom smislu? Rezultate imate, a imate i skladan tim. Zbog čega bi netko uopće kritizirao uspješan pristup?

Problem je što, u početku, kada tek dođete i počnete raditi, treba sve uvjeriti da idete u pravom smjeru. U toj fazi postoje dani kada ništa ne ide kako treba, a neki uporno čekaju da prokomentiraju. Zbog toga nikad neću biti jedan od njih. Od "komentatora". Mislim, hoću ako mi jednom budu platili da radim kao komentator na TV-u i iznosim svoje mišljenje, ali sada me nitko ne plaća da imam mišljenje o drugima.

Dakle, ipak imate cijenu?

(Smijeh) Sada me plaćaju da budem trener, to mi je posao i volim ga. Volim biti trener.

Više nego igrač?

Hm... Na jedan način, moram reći da da. A, opet, igrati nogomet je najljepša stvar na svijetu i jako sam u njoj uživao. Ali, iskreno, sada volim gledati igrače kako se razvijaju, kako se njihova igra prepoznaje i kako dobivaju ponude. Zaista u tome uživam i to volim. Naročito kada su u pitanju momci koji su o zaslužili kao ljudi. Za mene je to najvažnije – kakva si osoba.  Uživam gledati kako tim igra i kako mu raste samopouzdanje. Drukčija je to vrsta zadovoljstva nego u igri, ali uživam.

Kako onda prevazilazite otpor izvana i borite se s komentarima koje čujete?

Tako što vjerujem u ono što radim! Vjerujem da sam u tome dobar. Ako prestanem vjerovati, počet ću raditi drukčije. To je jako važno kada ne uspijevaš iz prve postići naum - znati da za neke stvari treba vremena. Lako je rasporediti četvoricu ovdje, četvoricu tamo i reći im da trče. Možda daju i gol! Nije to problem. Ali, potrebno je nešto trajno stvoriti. Moram vjerovati da igrači vole to što rade i da uživaju, ali i nastojati da puno rade i da se ne opuste. Zato sam nekad jako zahtjevan. Moram vjerovati da je način koji sam izabrao najbolji.

Smatrate li da ste bolji trener nego što ste bili igrač?

Ne znam! Rekao bih ovako - da je moja trenerska glava bolja od one igračke. Kada sam igrao, bio sam tip osobe kojoj se teško nositi se sa situacijama u kojima se ne slažem s trenerom ili me on nije uvjerio.

Sada imate svu moć u svojim rukama?

Da, volim imati određenu količinu kontrole u svojim rukama. Ali, zato danas ja volim takve igrače kakav sam ja bio, ne volim popustljive. Vjerujem da oni razmišljaju kako da postanu bolji. Naravno, neki ne slušaju ništa i ponavljaju istu stvar 300 puta, čak i kad im nudiš vrlo jasna objašnjenja, ali s njima nema pomoći. Meni je kao igraču prečesto problem bio što sam na pitanje "Zašto?", dobivao samo "Zato!", a nikada i zašto to „zato“.

Jeste li se puno svađali s trenerima?

Jesam, ali ne o taktici. Kada bi mi trener nešto obećao i to se ne bi ispunilo, onda jesam. To nikada ne bih zaboravio. Kao trener, s druge strane, zaboravljam lako. Ali, isto tako, znam da ne trebam obećavati previše. Uostalom, ako petorici igrača obećaš da će stalno igrati, što ćeš s ostalima?!

Biste li voljeli trenirati mladog Gonzala Garciju?

Pa, čak mislim da sam i imao neke igrače poput sebe. Bih, da!

Svađali ste se s njima?

Da! Oni se svađaju, ali su ujedno i oni koji daju najviše jer, kada te počnu pratiti, počnu dobro igrati. Posebno je lijep taj odnos kada ih pokušavaš nagovoriti. To volim! To je bio slučaj s Einarom Galileom. On je poseban dečko i vrlo inteligentna osoba. Puno smo se svađali u početku.

Mnogi su Vas i bivšeg kapetana Einara doživljavali savršenim spojem trenera i igrača…

Jako mi je drag! I ja njemu, rekao bih. I sada mi šalje poruke nakon utakmica. Mogu reći da smo postali prijatelji. Naravno da s igračima koje trenirate uvijek morate postaviti jasnu granicu, ali mislim da on zna da mene može nazvati u bilo kojoj situaciji, i da ja mogu računati na isto. Ali, ne, u početku nije bilo ni približno tako. On je već imao svoje mjesto u timu kada sam ja došao, a ja uvijek tražim da pokušaš biti bolji. Ako nemaš ambiciju da budeš bolji, ne možeš igrati! Zato smo u početku imali velike diskusije i on nije igrao. Ali, kada je shvatio da uvijek ima tko će igrati umjesto njega, sve se promijenilo. Na kraju smo došli do toga da mu je igra ponekad bila čak i vrlo rizična pa bih ja vikao „Ej, Einar, ne treba baš toliko!“ (smijeh). Zajedno smo rasli, za obojicu je to bio izazov. I sada s nekim igračima prolazim slična iskustva i važno mi je da uvijek znaju da sve što radim, radim kako bi oni postali bolji, iako to ne znači da ću uvijek imati smiješak na licu.

Što Vam je najteže u radu s igračima!?

Kada igraju umne igre, kažu nešto samo da me isprovociraju i pokušavaju biti pametniji od ostalih. To ne volim! Ja to nisam nikad radio. Volim kada mi se kaže istina jer i ja igračima otvoreno govorim hoće li igrati ili da će zaigrati ako zasluže. S nekima se zbog toga i osjećam loše, ali s drugima, kada vidim da ne daju svoj maksimum ili vidim da odustaju, ne. Uostalom, kada imaš dvadeset i nešto igrača, ne mogu svi uvijek igrati. Spremno ih 15-ak, ali ih ne možeš sve staviti na teren. Oni koji daju maksimum, imaju šansu.

Spomenuli ste Einara i podsjetili me na još nešto čime ste Vas dvojica svojevremeno šarmirali dio navijača. Pula se ponosi svojom glazbenom tradicijom rocka i punka, a voli i nogomet. Ali, ovo dvoje nije nužno išlo zajedno... 

A onda se odjednom pojavi punker Einar koji puca na gol...

...i trener Gonzalo koji voli rock! Svirate li još gitaru?

Sviram. Jako, jako loše (smijeh). Volim svirati, pogotovo se volim s gitarom osamiti kada sam umoran. Moj otac je otac oduvijek volio bubnjeve. Imao je bend s prijateljima i svirali su rock. Ja sam uvijek volio glazbu, ali nisam nikada ništa svirao. I onda sam u Groningenu kupio gitaru i upoznao čovjeka koji me počeo podučavati. Tako je krenulo.

Što svirate?

Ono što je lako (smijeh).

To vam je relaksacija?

Joj, nije uvijek! Problem je što sam ja tip koji pokušava uvijek nešto napraviti dobro, a kada ne uspije u tome, onda postaje jako nervozan. Ranije sam bio nemoguć. Bio sam u stanju svirati sedam sati da nešto dobro odsviram! Nije bilo važno je li teško ili lako. Ja se deset dana nakon što sam počeo učiti gitaru nisam mogao pomiriti s tim da ne uspijevam odlično odsvirati neku stvar. Evo, recimo, Oasis! Ja volim Oasis. Pokušavao bih uporno odlično odsvirati nešto njihovo. I tek nakon nekog vremena samog sebe opomenem - ej, taj tip svira gitaru cijeli život, nije to tako lako!

Imate li sada neki 'repertoar'?

Da, dvije tri pjesme, uglavnom jednog urugvajskog benda koga volim. Te tri su sigurne. Ali, problem je što ja uvijek hoću neku drugu. Znate, ja ne idem na skijanje. Išao sam samo jednom, otišao na najlakšu stazu kao početnik i za pet minuta htio na težu! To je problem s kojim se oduvijek borim. Ali, dobro, u nekim situacijama taj stav pomaže. U nekima i odmaže.

Imate li trenerski uzor?

Ne, konkretno, ali puno gledam utakmice i volim ih gledati. Zapravo, često mislim da postaje problem to što igrači više ne gledaju dovoljno nogomet. Ovdje ne, ali na nekim mjestima sam znao čuti izjave poput „ne volim ja gledati utakmice“.

Za Vas čujem da često kažu - čini se da on baš voli nogomet.

Da! Ja baš volim nogomet! Moraš ga voljeti. Ako ne voliš sam nogomet, onda sve ovo nema smisla.  A gledanje je odličan način učenja. Ja volim gledati trenere koji rade slično kao ja, ali volim i one koji rade potpuno drukčije. Zbog toga mi je sada kada sam trener gledanje malo napornije jer puno studiram trenerske odluke, strategije i slično. Recimo, kada sam počeo raditi u Twenteu, čuo sam da Frankfurt igra sa pet igrača u zadnjem redu, što ja nikad nisam igrao. Kao ni s tri centra. Tada sam bar dvaput vozio 5-6 sati do Frankfurta samo da vidim tu formaciju uživo, iako su utakmicu prenosili na TV-u. Danas je malo drukčije, više se fokusiram na igrače.

Imate li omiljenu formaciju?

Ne. Ne postoji pobjednička formacija. Osim toga, ti počneš utakmicu sa 4-4-2 i čim se jedan pomjeri, nema više formacije. Za svaki je tim i svaku situaciju nešto drugo najbolje.

Vratimo se malo na igru same Istre. Ima li klub problema s golgeterima, kao što neki smatraju?

Nema! Zadovoljan sam s trenutnim igračima. Činjenica da je pozicija ove godine bila otvorena i da imamo tri igrača. Počeli smo s Gaguom, pa je na poziciju došao Fućak, koji je odigrao nekoliko dobrih utakmica, i sada se opet vratio Gagua, s kojim sam sretan posljednjih tjedana. To je onaj proces o kome sam pričao.

Fućak je borben, i on dobro igra, a Hamza (Jaganjac , op.n.) je trenutno u malom zaostatku, ali preuzima stvar. Za mene, igrač mora prvenstveno igrati za tim i raditi ono što je potrebno za igru. Ne igraš sam, igraš s timom i u ritmu svog tima. Igrači zato moraju biti jednako dobro raspoloženi i mentalno spremni svakog dana u tjednu. Usred procesa smo i mlad smo tim. A tu su i dolasci novih igrača poput, recimo, Fućaka, koji je bio naviknut na potpuno drugi način igre i u početku mu je bio šok. Sada je već puno lakše..

A Lawal? Uporno se na terenu zadržava samo jedno poluvrijeme. Kada će dobiti 90 minuta?

Lawal se prvenstveno mora fokusirati na svoju fizičku snagu. On je jako radišan, ali možete vidjeti da često u toku utakmice izgubi snagu. Slična je stvar i Rozićem. Donekle i s Fućakom.

Zbog čega se to događa?

Iskreno, ja mislim da igrači često dođu i pomisle „Super, sad ću igrati s loptom“, ali kada zaigraju shvate da treba puno više trčati i stalno biti aktivan u igri. Ne može se šetati po terenu. Zbog toga mislim da je stvar u tome da se trebaju prilagoditi ritmu koji želimo igrati. Pogledajte „Liju“ (Mateo Lisica op.n.), njemu je puno lakše, jer već ima igre „u nogama“, kao i Mauriću. Nekim igračima treba vremena. Ujedno, za neke je pozicije veća konkurencija pa, kada bih ja nekome dao priliku 90 minuta na svakoj utakmici, drugi ne bi ni izašli na teren.

Otkako ste došli, Istra je odigrala nekoliko odličnih utakmica. Ali, neću pobjeći od one najbolnije s Goricom. Što se tamo dogodilo?

U Gorici uvijek nešto (smijeh).

Kada ste pretposljednji put bili ondje 2023. godine, Istra je u 78. minuti vodila 1:3. A onda je Gorica okrenula rezultat i završila sa nestvarnih 5:4. Pred ovaj posljednji odlazak rekli ste da se toga ne želite ni sjećati..

A sada imam novu priču - iz 0:2 u 3:1. Primili smo više golova u Gorici nego što ih u prosjeku dobijemo u više od deset utakmica zajedno.

Što se to događa u Gorici?

Igrali smo dobro. Mislim da su igrači bili vrlo fokusirani i imali sve pod kontrolom. Možda je došlo do malo opuštanja, iako time ne želim reći da su manje radili, ali učinilo nam se da je najgore prošlo. Teren je bio loš i bez vode, trava dugačka, nije bilo lako igrati pa, kad smo dali dva gola, pomislili smo da je gotovo… Nekada se događaju takve stvari, ali ne znam zašto se uvijek dogode u Gorici. Oni su nakon toga zabili gol iz prvog pokušaja, druga akcija – opet gol, a onda je pao i gol rukom koji je trebao biti poništen, ali nije. To je tako, ne može se uvijek ni opterećivati pitanjem zašto.

Vjerujete li da sreća nekad presudi?

Sreća? Vjerujem da morate dati sve od sebe i odigrati najbolje što znate. A, kad ste dobri, imate i više sreće. (smijeh) U to ja vjerujem! U nogometu je 11 prema 11. Naravno da se može desiti da baš u toj utakmici protivnički igrač pogodi ono to se uspije možda jednom u 300 pokušaja, ali s druge strane i mi možemo napraviti fantastičan pas i desit će da baš on uspije. Cilj je raditi na tome da stvaraš što više takvih situacija. Morate se truditi da stvorite svoju sreću. Na svakoj utakmici! Iako uvijek možete očekivati neočekivano. 

Može li Istra ponovno sanjati Europu? Prošli put kad ste bili ovdje, snovi su bili na dohvat ruke.

Svaki put morate sanjati! I uvijek morate nastojati biti bolji nego jučer. Moj san je konkretno da dobijem sljedeću utakmicu, pa da nakon toga dobijem onu narednu. Ako uspijemo pobijediti u osam utakmica, možemo se približiti tome, ali danas ne možemo vidjeti dalje od sljedeće utakmice. Vidite kako se stvari lako promijene! U Goricu smo otišli i izgubili, nakon što smo pobijedili Dinamo.

Ali tim je spreman?

Ako budu ovako igrali, da. Ali, onda imate i druge timove koji isto imaju kapaciteta, to je problem (smijeh). Ne možeš reći 'imamo 50 ili 90 posto šansi za četvrto mjesto“. I Belupo ima odličan tim, odličnog trenera i neke iskusne igrače.

Ono što je sigurno je da smo sada bliži takvom rezultatu nego što smo bili prije dva mjeseca, ali fokus je uvijek na sljedećoj utakmici. Lijepo je imati iluzije, imam ih i ja, želim da budemo prvi, ali onda moramo pobijediti u svim, a ne u nekim utakmicama.

Najteža pitanja za kraj. Pele ili Maradona, Ronaldo ili Messi?

Ni Maradonu ni Pelea nisam imao dovoljno prilike vidjeti, iako čuješ te priče o Peleovoj fantastičnoj igri. Nekad sa svojim sinom imam takve razgovore. On kaže Messi je najbolji, Ronaldo je bio loš (smijeh) Ja onda poludim pa mu objašnjavam da je Ronaldo jako, jako jako dobar, i da, ako je jedan dobar, to ne znači da je drugi loš. Zašto ne mogu biti dva najbolja?! Volio bih da sam ja jedan od njih, svejedno mi je koji (smijeh). Ali, ako bih birao najboljeg… Evo, reći ću - za mene je Messi najbolji ikada! Njega sam imao prilike gledati. Zbog igre i utjecaja na sport. Ujedno, vjerujem da je danas i igra teža nego ranije.

Dakle, baš volite Messija?

Da, jako. Za mene je najbolji. On može sve. Kada želi u obranu, najbolji je obrambeni, kada želi asistirati, najbolje asistira, kad je u napadu, najbolji je napadač. Na golu možda i ne bi bio dobar, ali rekao bih da sve ostale pozicije može igrati jednako dobro.

Dobro, posljednje pitanje, tko je bolji Istra ili Gorica? 

(Smijeh)

Šalim se, naravno!

Ja uvijek mislim da smo mi najbolji, to je najvažnije.