SKROMNI IVAN VITASOVIĆ: 'Nisam nešto talentirana osoba. Gura me inat. Želim sam sebi dokazati da mogu i više od onoga što sam si zamislio'

MMA borac iz Fažane Ivan Vitasović u subotu će u Varšavi nastupiti protiv domaćeg borca Arkadiusza Wrzoseka. Bit će to ujedno debi ovog dugogodišnjeg člana pulskog Trojana za KSW, najveću europsku MMA organizaciju.

Zadnji meč Vitasović je imao u rujnu prošle godine kada je na FNC 12 priredbi u pulskoj Areni prekidom u trećoj rundi svladao Michala Andryszaka, te tako obranio pojas prvaka.

Foto: FNC

Poljak Wrzosek zadnji je pak nastup imao u lipnju na KSW 83 priredbi, kada je na predaju prisilio Bogdana Stoicu.

Uoči odlaska u Poljsku ovaj trideset dvogodišnji Fažanac u intervjuu za Istru24 prepričava svoj dosadašnji borilački put, te otkriva planove za budućnost, pri tom nas još jednom uvjerivši kako su vrlo male šanse da mu slava ikada „udari u glavu“.

Ivane, unatoč svim tvojim interesima, pronašao si se u medicini i sličnim plemenitim zanimanjima.

Da, najprije sam se zaposlio u Centru za rehabilitaciju Pula gdje sam proveo punih pet godina. Nešto manje od dvije godine potom sam radio u Domu za starije i nemoćne osobe Sveti Polikarp, da bih se zatim konačno zaposlio na Transfuziologiji Opće bolnice Pula. Tamo sam sada nešto više od dvije godine, i mogu vam reći da mi je super!

Na prvu se može činiti kako je tvoj poziv nespojiv s tvojom profesionalnom borilačkom karijerom. Naime, nekada se zna dogoditi da svog protivnika iz kaveza „pošalješ“ direktno u bolnicu. No, to je naprosto takav sport.

Je. Mislim, ovo je sport kao svaki drugi. Sportsko nadmetanje mora biti prisutno.

Osobno nikad nemam ništa protiv svog protivnika, a u kavez ulazim s uvjerenjem da ni on nema ništa protiv mene. Razmišljam samo o tome tko je jači. Uđeš unutra, boriš se i na kraju si pružimo ruku. Kraj priče. Protiv nijednog protivnika do sada ja nisam imao zle namjere, u smislu da ga idem ciljano ozlijediti.

Mješovite borilačke vještine nerijetko se definiraju i kao svojevrsna umjetnost.

Da, ali ja na njih tako ne gledam. Slažem se da postoje mnogobrojne tehnike koje moraš naučiti savladati. Malo bih se ipak ogradio od ideje da je MMA umjetnost. Nećemo se zavaravati, u suštini je to borba koja iziskuje poznavanje raznih tehnika.

Mimo treninga i posla u bolnici, imaš li vremena za još kakve interese i hobije?

Ja vam jako volim pecanje! To me strašno opušta. Sad kad je bila sezona kalamara i sipa, bio mi je takav gušt otići barem pola sata malo umiriti mozak. Uz šetnje sa psima, pecanje mi je omiljena relaksacija.

U principu uživam u vrlo jednostavnim stvarima, ne zanimaju me luksuzi. Sasvim mi je dovoljan i boravak u prirodi da bih bio sretan i opušten. Ribarski štap mi je uvijek u autu, tako da se do mora zaletim kad god imam neku pauzu, pa bila i ona i polusatna.

Možemo li se malo vratiti na tvoje početke. Kada si, u kojim okolnostima i s kojim motivima odlučio otići u dvoranu? Sjećam se da si mi jednom prilikom rekao da si bio doslovce pretila osoba, i da je tvoj prvi poriv bio riješiti se viška kilograma.

Tako je. Nije mene to sram reći. U dvoranu sam otišao zbog skidanja kila negdje pri kraju srednje škole, ali se moj boravak tamo pretvorio u puno veću priču.

Smijem te pitati kako si se uopće doveo u tu situaciju?

Naravno. Pa gle, jednostavno nisam previše razmišljao. Volim ja jesti i sada, ali tada nisam uopće mislio na posljedice. Hrana mi je bila kao droga, pričinjavala mi je veliko ali kratkotrajno zadovoljstvo.

O, znam. Lijepo je jesti.

Lijepo je jesti, da (smijeh)! Serotonin ti se lagano diže, vodi te do osjećaja ugode, ali zatim padaš u neka depresivna stanja. I što više jedeš, to ti je gore i gore. Na kraju sam se doveo u situaciju da sam postao nesretan. Imao sam čak 150 kilograma, na mojih 190 centimetara visine. Tada je pala odluka da moram mijenjati život, i uzeti stvar u svoje ruke. Borilački sportovi bili su mi zanimljivi kao tinejdžeru, i tako sam se tu pronašao.

Nakon prvih rezultata, svidjelo mi se. Naučio sam mnogo o disciplini i samodisciplini, i to je ono što će mi uvijek ostati bez obzira na to čime se budem bavio u ostatku života.

Nakon svih, i to prilično uspješnih godina, koje si proveo u dvorani – što smatraš da je bilo ključno da dođeš ovdje gdje si danas? Snaga volje, talent, upornost…?

Isključivo upornost i inat. Nisam nešto talentirana osoba. Gura me inat. Želim sam sebi dokazati da mogu i više od onoga što sam si zamislio.

Na kojoj si sad kilaži?

Sad sam na 105 kilograma, s tim da sam morao malo više jesti jer sam tijekom ljeta pao na 99 kilograma. Ipak se borim u teškoj kategoriji (smijeh)!

Prije nego krenemo razgovarati o subotnjem meču, zanima me što dosad smatraš svojim najvećim postignućem borilačke karijere?

Definitivno borbu protiv Michala Andryszaka prošle godine u pulskoj Areni, jer smo u tom trenutku obojica bili u Top 100 boraca svijeta. On je tada imao tri pobjede u nizu, i generalno po statistici mi se čini da mi je to bio najjači protivnik u karijeri.

Pripreme za tvoj debi u KSW-u, odnosno za subotnji okršaj protiv Arkadiusza Wrzoseka, tekle su mjesecima. Kako se trenutno osjećaš?

Pa evo, sutra putujemo. Trenutno se, nakon intenzivnih dvomjesečnih priprema, osjećam tako da mi paše samo lagani trening (smijeh). Teži dio je iza mene. Moram biti iskren pa reći da osjećam posljedice umora jer smo trenirali udarnički, i to pogotovo zadnjih mjesec dana. Sparing na sparing, umor na umor... Znam ja da to tako ide, prošao sam to već sto puta, ali uvijek je teško. Nekad zadnjih tjedan dana budeš do te mjere premoren da bi najradije dignuo ruke od svega.

Međutim, čim se odmorim bit ću ok. Predviđam da me čeka jako težak meč, ali ako si posložim taktiku kako sam zamislio – definitivno imam šansi. Znam koji mi je cilj. Pitanje je hoću li ga uspjeti pretvoriti u realizaciju. Ako ne uspijem, čeka me pakao. Arkadiusz je u top deset boraca kickboxinga.

Osim toga, ima prednost domaćeg terena i domaće publike.

Upravo to. Iako, vjerujem da sam ja puno bolji MMA borac, samo moram doći u priliku pokazati sve ono što znam. Opet, ako krenem raditi kickboxing s njim, to mi neće baš biti pametno.

Arhiv: FNC 7 u pulskoj Areni, rujan 2022.

S kime si sve trenirao ovoga puta?

Puno je dečki radilo sa mnom. Mogu izdvojiti Dylana Rajića iz Boksačkog kluba Pula, inače reprezentativca Bosne i Hercegovine koji drži broncu sa zadnjeg Europskog prvenstva. Radio sam s Miranom Fabjanom, Dorijanom Ilićem, ali puno sam sparirao i s dečkima iz Trojana koji su po gabaritima viši, poput Roka i Gabija.

Imao sam dobar kamp kao i uvijek, a na meni je da u subotu pokažem svu čar MMA, i onda će sve biti puno lakše nego što mislim.

Znam da u subotu u Poljsku dolazi pedesetak mojih navijača. Uvijek ti je drago kad te netko podržava, ali kako god – u kavezu si sam. I da je 100.000 ljudi sa strane, uvijek se na kraju možeš osloniti samo na to koliko si radio zadnjih mjeseci. Trud koji si dao mora se nekako vratiti. Želim pokazati najbolju verziju sebe, pa što god bude - bit će.

Vidiš li se u budućnosti u ulozi trenera?

I sad vodim treninge, a volio bih to činiti i dalje. Ali, trenutno stvarno nemam tako dugoročne planove. Prvo želim sebe ostvariti, a zatim možda postanem profesionalni trener.

Mediji te često opisuju kao vrlo staloženu, pristojnu osobu, kao da je to rijetko svojstveno nekome tko se bavi ovim sportom. Kako ti na to gledaš? Jesi li zaista atipičan MMA borac?

Ah, imam i ja svoje faze (smijeh). Pogotovo zadnjih mjesec dana priprema kad budem strašno umoran. Znam biti nervozan, nemoguć, pogotovo za ljude oko mene.

Nemam te namjerne PR poteze ili neke slične „borilačke“ ekscese. Jednostavno nemam vremena da se time bavim. Slobodno vrijeme radije koristim da se bavim ljudima i stvarima koje me čine sretnim. A nisam ni nadaren za takve stvari.

Hvala ti Ivane, i sretno.

Hvala tebi. Dat ću sve od sebe.