Trener Istre Oriol Riera: "Volim rock'n'roll, volim malo kaosa u igri"

Oriol Riera titulu trenera Istre 1961 preuzeo je jesenas, pomalo iznenada, nekoliko kola nakon početka sezone, ali i u finalu višemjesečnih turbulencija.

Klub je, naime, još prije pola godine cvjetao pod mnogima omiljenim trenerom Gonzalom Garcijom, i blizu je djelovao čak i plasman u Europu. Međutim, Garcia je preko noći „pobjegao s drugom djevojkom“, splitskim Hajdukom, a „brak“ Istre i njegovog nasljednika na Drosini, trenera Gorana Tomića, jednostavno nije imao strasti. Veliki planovi počeli su tonuti na dno tablice i navijači su polako gubili nadu.

Tada je stigao on – nekada odličan igrač, ali mlad trener, bez iskustva rada u prvoj ligi.

Teško se iz današnje perspektive odlučiti je li trenutak njegovog dolaska bio najbolji ili najgori mogući. Jer, dok se, s jedne strane, očekivalo da u već poodmaklom prvenstvu spasi stvar, s druge ga je strane dobar dio javnosti, fokusiran i dalje na prošle događaje, doslovno propustio ispod radara.

Ali, dok mu se navijači ni na lik još naviknuli nisu, a mediji su i dalje zamuckivali njegovo ime, krsteći ga od Riola do Oriera, Rierina se Istra sigurno penjala natrag ka vrhu, svježom, razbuktanom igrom, da bi pred kraj jeseni upisala i rekordnu pobjedu s čak pet golova u gostima i na kraju prvog dijela prvenstva ostala tek za jednu gustu maglu (onu koja je prekinula njenu utakmicu s Rijekom), udaljena od trećeg mjesta.

Kraj sezone još je daleko, svjesni smo toga, ali vrijedi reći – daleko je i njen nesigurni početak.

Vrijeme je, stoga, da se predstavi i taj „novajlija“ na klupi „Zeleno-žutih“. A on je 39- godišnji Oriol, za prijatelje Uri, čije se ime na materinjem katalonskom i izgovara Urio

lz španjolskog je grada Vica, čije se, pak, ime izgovara Bik.

Messijev cimer, Ronaldinhov pulen

Da netko o vama ne zna baš ništa, kako biste mu se predstavili?

Ja sam normalan tip koji voli nogomet i voli biti okružen obitelji. Odrastao sam u malom gradu Vicu kod Barcelone. S deset godina sam već odseli u Barcelonu. Prvo sam potpisao ugovor s Espanolom, a zatim sam, s 13 godina, prešao u Barcelonu. La Masiju i Barcelonu sam napustio sa šesnaest i više se tamo nisam vratio.

Bili ste „dijete Barcelone“ kad i Leo Messi?

Da, da, oko dvije i pol godine smo proveli zajedno u U-19. On je malo mlađi od mene. Zajedno smo skakali u C, pa u B, čak i prvu postavu. Bili smo stalno zajedno, kao dio tog malog „čopora“.

Jeste li mogli tada u njemu vidjeti genija?

Rekao bih da smo svi očekivali da će ući u prvi tim Barcelone i da će biti vrlo dobar i važan igrač, ali ne u ovolikoj mjeri. Kada netko kaže danas da je već tada vidio što će od njega postati, ne vjerujem mu. I meni je samom teško povjerovati da sada govorimo o možda najboljem igraču u povijesti nogometa.

Vjerujete da to jeste?

To vjerujem! Ali tada to ne bih mogao pretpostaviti, iako sam znao da je poseban.

Messi je Messi, ali danas ste Vi zvijezda dana. Zadržala bih se nakratko na Vašim igračkim godinama jer nije zanemarivo to što Istru trenira nekada odlični strijelac u jednoj od najjačih liga svijeta. Iz Barcelonine škole put do većih timova nije bio lak. Ušli ste prvo u nižu, drugu ligu?

Uh, još niže, u treću! Onda sam u drugoj ligi doživio povredu im, s njom, jednu tešku godinu. Tada sam donio odluku da napustim Barcelonu i obitelj i krenem drukčijim putem. Nekada kod kuće jednostavno nisi u potpunosti svoj. Startao sam iznova u trećeligašu Cultural Leonesa i, nakon tri godine prešao u Celtu, gdje sam brzo promoviran u prvotimca.

Kako biste iz ove perspektive ocijenili mladost u Barceloni? Biti u probiru jednog od najvećih klubova na svijetu može biti dvosjekli mač?

Veliki klubovi su kao džungla! Ma, cijeli je nogomet džungla, ali ovaj je drukčiji. Naravno, stresno je jer si stalno na testu i stalno dolaze najbolji, ali tamo je drukčije, a i imaju sve više vremena za igrače. U moje vrijeme, put u prvi tim je bio jako težak i dođe trenutak kada moraš odlučiti ostaješ li ili odlaziš. Ja sam odlučio otići tri godine prije isteka ugovora. Napustio sam zonu komfora kako bih zaista upoznao nogomet.

Mislite li da je start nekada lakši iz manjeg kluba poput Istre?

Mislim da jeste! Mani je pritisak! Zamislite moje vrijeme, prije pojave društvenih mreža, pametnih telefona… bili smo potpuno nepripremljeni za komunikaciju s novinarima i susrete s navijačima. Mladi su bar po tom pitanju danas spremniji.

Ne krijete da je za Vas bila presudna bila podrška starijih kolega. Konkretno pomoć Ronaldinha!

On je bio nešto posebno! Ne samo na terenu nego i izvan njega. Konstantno nasmijani Ronaldinho.

Dakle, osmijeh po kome je poznat nije nestajao nakon utakmice?

Ne, ne, nikada! On je smijao i kada je gubio. Uostalom, u njegovo vrijeme Barcelona nije bila u zenitu. Za nas mlade igrače prvotimci su bili vrh vrhova, a on je uvijek bio blizak nama. Pozivao nas je čak i na večere.

„Volim rock'n'roll i malo kaosa“

Ovo je dobar trenutak za početak priče o Vašoj trenerskoj karijeri. Otkako ste stigli u Pulu, sve što igrači ponavljaju jest da ste donijeli mir u svlačionicu, da ste iskreni i da izvlačite iz njih najbolje. Čini se da ste uspjeli okrenuti mladost u svoju korist?

Jesam i zaista mislim da je to prednost. Ja sam igrao do prije pet godina i razumijem što misle i kako se osjećaju u kom trenutku.

Ipak, ne možete biti samo prijatelji, morate čuvati i autoritet. To je tanka linija. Mora biti teško!

Istina! I ja uvijek kažem svom timu da postoji tanka linija između guranja igrača prema naprijed i brige za njih. Nije lako jer treba prepoznati kada je pravi trenutak za neko od to dvoje. Ali, moram reći da imam savršenu svlačionicu. Svi žele pomoći. Jer, čak i najbolji igrači imaju faze kada ne ide najbolje. Nekada je potrebno dati im dovoljno vremena za povratak. Moraš biti korektan prema svima. Nije lako sve to postići, ali rekao bih da sam kao trener vrlo empatičan. Donosim odluke imajući uvijek igrače na umu.

Kada ste odlučili postati trener? Vodite prvoligaša, možda ne najveće lige na svijetu, ali ipak prvoligaša, a u godinama ste kada mnogi igrači još uvijek ne žele napustiti teren.

Rano! Prvu trenersku dozvolu dobio sam u dvadesetoj godini u Leonu, tada sam već trenirao mlađe uzraste. Oduvijek sam se bavio trenerskim poslom. Nakon sve tri licence neophodne u Španjolskoj, prošle sam sezone dobio u onu najvažniju, UEFA-inu.

Nije vam, dakle, bilo teško učiti i igrati?

Ne, čak sam i marketing studirao. Ali nisam ga završio (smijeh). Morao sam prekinuti studij kada sam otišao igrati u Australiju.

Kandidat za trenera Istre bili ste i proljetos. Jeste li u međuvremenu pratili igru pulskog tima za slučaj da poziv jednom stigne?

Jesam. Znao sam kakvim oružjem raspolažem kada sam stigao. Znao sam i da nisu na vrhuncu, ali i što bi mogli postići.

Neki su skloni dijeliti Istrinu povijest na „godine Španjolaca“ i godine ostalih trenera. Ove prve su očigledno vrlo uspješne. Čak najuspješnije. Mislite Vi da možemo pričati o „španjolskom utjecaju“ na pulski nogomet? Ne može se baš reći da svi imate isti stil…

Ako usporedite način igre pod tri španjolska trenera u Istri (Garcia, Català, Riera, op.n.), vidjet ćete tri različita stila. Neki obrasci možda su slični, ali strukture i način na koji kreiramo igru različitu su. Za neke je trenere sistem osnova, a za mene sistem ne postoji i suština je u strukturi igre, ovisno o tome imamo li loptu u posjedu ili ne. Mi smo jako fleksibilni i s igračima koje imamo možemo uvijek mijenjati strukturu i formaciju, ali uvijek nastojimo održati iste obrasce ponašanja na terenu. Mi smo tri vrlo različita španjolska trenera.

Što biste izdvojili kao svoju specifičnost u usporedbi s prethodnikom Garcijom?

Mislim da su nam slični proboji do zona slobodnog kretanja i snalaženje na terenu, ali on više voli čuvanje lopte u posjedu, a ja preferiram vertikalnu igru.

Mislite li da Vaš izbor igre ima veze s nekadašnjom igračkom pozicijom? Neki će reći da je sadašnja Istra ofanzivnija jer je trener bio napadač. Je li to banaliziranje?

Ja volim rock'n'roll! Volim brze reakcije i puno akcije. Imati loptu u posjedu 60 ili 70 posto, a ne pucati na gol, nije moj stil. Volim da se stalno nešto događa. Možda to i ima i veze s tim što sam bio napadač. Volim ja na neki način i kaos…

Ali, ne djeluje tako izvana…

Da. Kada vidite moj tim, djeluje vam da je sav pod konac, ali u tom redu se nazire i puno kaosa.

Zadatak je, dakle, kontrola kaosa?

Upravo tako, kontrola kaosa. I nije to lako predstaviti igračima na razumljiv način. Za to treba vremena. Ja to još uvijek pokušavam. Mislim da tim polako razumije i igra je sve bolja. Nekada je kaosa više, a nekada manje. Ali, kada preuzmu dominaciju nad kaosom, postat će nezaustavljivi.

Više puta ste mi rekli da, umjesto o taktici, radije govorite o identitetu tima. Jeste li blizu glancanja tog identiteta s Istrom?

Treba tu još raditi. Ali, da, to je najvažnije. Nije bitno kakav je identitet, bitno je da onaj koji gleda igru može reći: „Ovo je Oriolov tim!“. Konkretno, želimo biti napadačka ekipa, a ne ekipa koji loptu ima u posjedu samo da je ima nego, kada je osvojimo, da idemo u pressing. Da budemo hrabri s loptom! Nekada ćemo to postići u jednoj, nekada u drugoj formaciji, ali važno je da navijači uvijek mogu reći – ovo je naš tim! To je priča o identitetu! Nekada taj identitet vidite već u prvih 20 minuta igre. Nekad ga 20 minuta ima, pa 20 nema… Eto, taj balans treba naći.

Do vrha tablice jačanjem identiteta

Dugo očekivana utakmica s Rijekom kod kuće prekinuta je u 16. minuti zbog magle i to kod frustrirajućih 1:1 i nastavit će se tek krajem siječnja. U šali bismo mogli reći "da je magla pala samo malo kasnije, Riječni ne bi vidjeli kako izjednačiti", ali i bez toga, Istra započinje posljednje kolo na visokoj poziciji. Ipak, zanimljivost koja nije mnogima poznata jest da snage u ovom susretu nisu odmjerile samo Istra i Rijeka, već i učenik i učitelj. Trener Victor Sanchez, koji sada s Vama dijeli sudbinu neizvjesnosti, zapravo je bio i Vaš trener.

Jeste. Bio mi je trener oko godinu i pol dana u Deportivu. Bila je to dobra suradnja. Uspjeli smo opstati u prvoj ligi.

Pretpostavljam da je to ujedno i jedini trener iz HNK-a koga ste poznavali prije dolaska..

Osobno sam poznavao samo njega, da.

Sezona je na pola, vrtimo se oko trećeg mjesta. Vjerujete li da Istra treću poziciju sada već može početi sanjati i na kraju sezone? Jer, nakon mjeseci turbulencija i odlazaka važnih Valinčića, Lisice i Gagua, snaga i sigurnost su se vratile.

Ovako bih rekao – ako ostvarimo identitet i budemo na maksimumu, možemo se boriti za to. Ali, za nas kao za klub, to će biti dar. Mi po mnogim pitanjima i jesmo blizu toga, i nismo. Jesmo li tamo po pitanju iskustva igrača, bogatstva? Možda i ne! Ali, ako idemo korak po korak, mislim da možemo stići do tog cilja. Ne smije biti pritiska. Imamo jako mladu ekipu i ja ne igram s 12-13 igrača, već s njih 16-17 igrača. Svi su oni mladi i donose neku svježinu.

Kako riječ „sreća“ kotira u Vašem rječniku?

Nekad je zaista imate, nekad baš i ne, ali ipak mislim da se za sreću treba boriti. Morate je potražiti! Jesmo li imali sreće protiv Osijeka? Da, ali smo i uveli izmjene s kojima se sve dobro posložilo. I kada smo s Belupom na Drosini izjednačili u devedeset i nekoj minuti, možda je bila sreća, ali smo je pripremali cijelo drugo poluvrijeme. Ako sam ne priđeš sreći, ona neće nikad ni doći.

Hajmo nakratko pretresti situaciju sa samim sastavom. Salim Fago Lawal profilira se u izvrsnog napadača, koji drži kvalitetu iz utakmice u utakmicu. Postao je baš onakav napadač kakvog je Istra priželjkivala, naročito nakon odlaska Lisice. Ali, još zimus je igrao po samo pola utakmice. Trener Garcia tada mi je rekao da za 90 minuta još nema snage. Fago mi je i sam nedavno to potvrdio. Je li po Vašoj procjeni sada izgrađen taj Lawal koga smo čekali?

Pa da, prošlo je godinu dana od tada. Mislim da s njim sada imamo jako dobrog igrača u napadu. Poznato je da afričkim igračima često treba dugačka prilagodba i puno treninga, što zbog taktike, što zbog podizanja kondicije koja često nije dovoljna za više od 20-30 minuta igre jer daju sve od sebe u prvoj polovici i treba im puno da se oporave. Fago je sada fizički primjetno ojačavao, a i mentalno je snažan. Puno vremena provodim s njim i intenzivno gledamo individualne snimke, fokusirajući se na igru i taktiku.

Jesu li snimke standardni dio Vašeg pristupa?

Da. I to čak više ove individualne nego ekipne. I one su dobre, naravno, ali igračima poput, eto, Lawala, individualne su korisnije. Slično je i s Ayumom i Agadom.

Kad smo kod strijelaca, i Prevljak je konačno „eksplodirao“. Čekali smo ga, čekali, i onda odjednom hattrick i dvije asistencije protiv Osijeka, za najveću pobjedu Istre u povijesti. Što ste mu to uradili (smijeh)?

I ja sam bio napadač. Znam što osjeća, znam za što je sposoban. Ja puno gledam nogomet i sjećam se njegovih golova u berlinskoj Herti. Dosad je jako doprinosio timskom duhu, ali kao individualac nije dosezao svoju razinu. Meni je važno da jasno kažem igračima to od njih želim. Prevljak dvije utakmice nije bio u početnom sastavu. Umjesto njega je igrao lawal. Ali, radio je prema instrukcijama, pritiskali smo ga na treninzima i dao je 100 posto. Ja sam takav trener – reći ću otvoreno da želim to i to. Ako prihvatiš, uz tebe sam!

Čini se da i ostatak ekipe, svako svojim ritmom, s vama postiže optimalnu formu. Maurić igra sve bolje, Lončar uvijek naglašava da mu odgovara Vaš pristup… Ali, ako se vratimo igri u špicu, sada kada se Lawal i Prevljak profiliraju u važne napadače, ima li u toj priči dovoljno mjesta još za Rozića? I koliko je za njega optimalno da istrči 90 minuta?

Imao je zdravstveni problem i, kada sam došao, već je 20 dana bio izvan igre i liječio se u Beogradu. Otkako sam ovdje bori se sa smetnjama. Sjećam se njegove igre od prošle sezone – nije na svom nivou. Nije tamo gdje može biti. Ali, sada je bolje i polako se priprema za 2026., kada će nam itekako trebati. On čak i kada nije u maksimalnoj formi, poseban je. Vinko je opasan na terenu!

Brzopotezna pitanja za kraj

Jeste li znali nešto o Puli prije dolaska?

Baš ništa! Proces prilagođavanja treneru nije uvijek prijatan, ali ja mogu reći da ja u ovom uživam. U Španjolskoj to zna biti katastrofalno stresno. Ovdje je je super!

Koliko ste upoznali Pulu?

Nekada stavim slušalice u uši i hodam gradom. Nemam puno prilike jer sam uglavnom na potezu teren, stadion, ured, kuća, ali lijep je, mali grad, ugodan za život. Sviđa mi se!

Prepoznaju li vas već na ulici?

Oh, da!

Susreti su, pretpostavljam, ugodni. Nema gađanja trulim pomidorima (smijeh)?

(Smijeh) Ne, nema!

Kako preskočiti pitanje o hrani? Sviđa li Vam se ovdašnja kuhinja?

Jako je slična, možda ne sveukupnoj španjolskoj hrani, ali mediteranskoj svakako. Pljukanci su vrhunski! (Smijeh)

Da ste mogli igrati s bilo kojim igračem u povijesti, tko bi to bio?

Rekao bih Iniesta! Poklopili smo se u Barceloni. On nije tada igrao, ali je bio u prvom timu. Godinu ili dvije je stariji. On je za mene nešto posebno.

Da ste mogli birati kao napadač, kom golmanu biste najradije zatresli mrežu?

Bilo kom golmanu Real Madrida.

Ostali ste veliki navijač Barcelone?

Navijač i član kluba!

Nećete sigurno završiti karijeru u Puli, ali zanima me, je li La Liga ultimativni cilj?

Kao igraču, san mi je bio da odigram barem jednu utakmicu u La Ligi. Na kraju sam ih odigrao više od stotinu. Sada je san barem jedna trenerska godina u La Ligi. Iako, ako govorimo o ligama generalno, rekao bih da je engleska Premierliga sada ipak nešto veća.

A šta kada bi Vas jednom pozvali da trenirate Real?

To bi bilo nemoguće! Svi u Španjolskoj znaju da sam obožavatelj Barce!

Ali, kada bi Vas ipak pozvali!

Teška situacija! Ali, ako imaš priliku trenirati Real, to automatski znači da te želi barem još neki veliki klub. Ja bih tada birao drugu opciju!

To je osvježenje u svijetu profesionalnog nogometa. Ne napušta vas prva ljubav.. Niste je spremni prodati.

Kao dijete sam obožavao Barcelonu. Katalonac sam koji živi u Madridu, ali ipak Katalonac koji voli svoju klub. Barcelona mi je uostalom dala sve. Svaki djelatnik tamo je za pohvalu.

Biste li onda voljeli jednom trenirati Barcelonu?

Hmmmm. .. Zapravo, ne! To je klub koji volim, a kada voliš nešto toliko, treba ti distanca da bi bio trener. Mislim da je nemoguće dati sto posto klubu koji toliko voliš. Volio bih raditi u klubu, možda biti pomoćni trener, ali kao trener više bih jednom u budućnosti volio preuzeti, recimo, Ossasunu. Tamo sam tri godine igrao i živio i sve mi se tamo sviđa.

Od hrvatskih ste igrača igrali ste s Pletikosom?

Da, da, i s njim sam u kontaktu. Super je momak!

Što slušate od muzike? Samo rock'n'roll?

Ne, kako kad! Puno muzike slušam. Kada hodam, pustim nešto lagano, kada sam vedro raspoložen španjolski rock, a nekad reggae ili nešto komercijalnije. Ali, ja sam i tip kome treba tišina. Nekada jednostavno želim biti u tišini.

Smatrate li sebe temperamentnom osobom?

Opet ovisi o trenutku. Dio mog tima Vam sigurno neće reći da sam miran tip (smijeh)

Konačno, u Puli živite sami?

Da. Imam obitelj, suprugu i tri kćerke koje žive u Madridu. Srednja igra nogomet i to dobro. I posljednje tri trenerske godine živio sam sam. Obitelj viđao jednom do dvaput mjesečno. Sada ih vidim oko jednom na mjesec. To nije lak život, ali je život koji sam izabrao.

U pravilu pred kraj postavljam pitanje tko je najbolji igrač u povijesti. Vi ste mi na to pitanje već odgovorili i Messi sada vodi na tom popisu. Specifičnost u Vašem slučaju je ta što ste igrali s njim njima. Definitivno Messi?

Definitivno Messi!

A najbolji hrvatski igrač?

Modrić! On je poseban. On je tip igrača za Barcelonu, a ne za Real. Zamislite Barcu s Modrićem (smijeh)!