VELEČASNI KOJI IGRA NOGOMET Kapetan srebrne svećeničke reprezentacije: "Nije to čudno, među istarskim svećenicima bilo je i pilota i profesora robotike"

U svega nekoliko minuta od prvog susreta s velečasnim Vladimirom Brizićem u srcu Galižane, barem je sedam osoba prošlo, što hodajući, što u vožnji, i uz širok osmijeh doviknulo „Čestitke!“.

Galižanski župnik, naime, u svoju je župu ovih dana donio, ni manje, ni više, već europsko srebro u futsalu i to noseći kapetansku traku reprezentacije.

Koje reprezentacije? Hrvatske svećeničke!

-  Evo, došli su da me vode u Inter, u šali odgovara na čestitke velečasni, dok posljednje osobe koje izlaze iz crkve u kasno poslijepodne, sa zanimanjem „mjerkaju“ otkud novinarska ekipa s velečasnim.

Odmah po povratku s prvenstva u Poljskoj, mještani su ga dočekali velikom feštom, pa nam velečasni, iako polaskan pažnjom koju je privukao sportski uspjeh njegovog tima, veli kroz osmijeh – ja se nadam da ljudi razumiju da mi nismo profesionalci. Ovo je ipak amaterski podvig!

Ali, podvig gotovo idealno koordiniran s onim profesionalnim. Svega nekoliko dana nakon što je u susjednoj Puli dvojici nacionalnih prvaka u futsalu, Davidu Mataji i Niki Vukmiru, oko vrata zasjala bronca, hrvatska svećenička malonogometna reprezentacija okitila se titulom vice-prvaka Europe. Vrijeme je da se ispriča i ova srebrna priča.

Foto HNL Open Facebook/ Hrvatska svećenička reprezentacija

Trk za loptom od ranog djetinjstva

- Ja sam iz Bosanskog Broda. Ali, rođen sam u Osijeku, a odrastao u Poreču, počinje svoju priču vlč. Vladimir. U obitelji s petero djece, koja se zbog očevog veterinarskog poziva više puta selila te su braća i sestre rađeni u različitim gradovima, svojim domom svi doživljavaju Slavonski Brod, u kome su proveli djetinjstvo do početka rata i preseljenja u Poreč i gdje je obitelj u potpunosti stasala.

Odluka da se zaredi postupno je sazrijevala u njemu.

- Nije to bio jedan trenutak odluke. Intenzivnije sam se vratio crkvi nakon srednje škole, ali negdje s 22 godine, počeo sam intenzivnije razmišljati što je Bog pripremio za mene, veli Brizić, koji je u to vrijeme već imao svoj svjetovni mikrokozmos; bio je u vezi, imao je skuter, svoju barku…

Ali, tada se u njemu iskristaliziralo da ga, kako veli, Bog poziva u svećeničku službu.

Ujesen 2002. godine ušao je, tako, u pulsko Sjemenište „Redemptoris Mater“, da bi se 2010. zaredio pulskoj Katedrali.

-  Nogomet igram otkad znam za sebe. Možemo reći da je u nekakvom dječačkom snu životni plan  bio vezan za njega. Počeo sam u BSK iz Slavonskog Broda, koji je kasnije preimenovan u Marsoniju, a zatim igrao u Jadranu iz Poreča, Višnjanu… Nisu to možda bili klubovi iz najviših liga, ali daleko su bili od najniže. Marsonija je, uostalom, ušla u prvu ligu, priča velečasni, podsjećajući da su na travi Slavonskog Broda stasali veliki Mandžukić i Olić, dok je Goran Rubil, kasniji reprezentativac i igrač Hajduka, s njim čak i krenuo na treninge.

Nogomet je s vremenom nestao iz profesionalne perspektive, ali nikada iz srca. S vremenom, doveo ga je tako i do europskog srebra.

Sudjelovanje je pitanje entuzijazma, a ne hijerarhije

Sudjelovanje u svećeničkoj reprezentaciji, važno je naglasiti, kaže velečasni, stvar je entuzijazma i nema veze sa crkvenom hijerarhijom.

U reprezentaciji igraju oni koji vole nogomet i prepoznati kao najbolji, a svojevrsni „skauting“ događa se pravilu na okupljanjima igrača, od kojih svatko ima onu zlatnu informaciju za dio države iz koga dolazi - „ima kod nas jedan dečko koji je jako dobar“.

Njegova pozivnica stigla je prije nešto više od deset godina, zahvaljujući fra Tomislavu Hrstiću iz pulske crkve Sv. Antuna, koji ga je poznavao iz povremenih revijalnih i humanitarnih utakmica. Brizić je tako debitirao na jubilarnom susretu s Vatrenima, kojim se obilježavalo 20 godina od osnivanja nogometne selekcije svećenika.

Dres nije skidao od tada, a danas je jedan od dva najvažnija stupa obrane i najstariji član tima. 

Za neke detaljne pripreme rijetko kada se ima puno vremena, pa je reprezentativni nastup katkad „skok u hladnu vodu“. Ipak, jednom godišnje reprezentativci se redovno okupljaju u Gospiću, odigra se i poneka obljetnica ili humanitarna utakmica protiv pjevača i bivših nogometnih zvijezda, a pred velika natjecanja imaju i po barem dva dana priprema.

Možda ne treniraju često, ali snage u nogama očigledno ima za europsko srebro.

Na Europskom prvenstvu koje se održavalo u Poljskoj sudjelovalo je 18 reprezentacija, podijeljenih u četiri grupe.

-   Nas je zapala 'C grupa', sa Slovenijom, Maltom i Portugalom. Kada smo se već plasirali u četvrtfinale, u susret s Portugalom odlučili smo ući lagano. Mi nismo profesionalci, nama lako zafali „goriva“ pa smo procijenili da je bolje ne trošiti se i ne ozlijediti. I onda smo izgubili 1:0, iako, naravno, ne želim podcijeniti kvalitetu Portugala. U četvrtfinalu smo izbacili prošlogodišnjeg finalista Slovačku. Bili su bolja ekipa u polju i čak vodili 1:0, ali su nespretno primili gol i na kraju smo ih izbacili na šesterce, na penale. Tada sam i ja zabio jer kao kapetan moraš preuzeti odgovornost i pucati prvi. U polufinalu smo se susreli s BiH koja igra najljepši nogomet i trenira ih bivši reprezentativac Mato Neretljak. To je bila tvrda utakmica, ali smo dobro procijenili svoje i njihove snage, znali da će se oni ispucati nakon 10 minuta i pasti, a da ćemo mi opstati gdje jesmo. I tako je i bilo. Na kraju smo ih dobili na penale u polufinalu, kao što to i velika hrvatska reprezentacija uvijek radi, kaže Brizić kroz smijeh.

- U finalu su se susreli s domaćinom Poljskom, koja je osvojila najviše europskih prvenstva. Njih, nažalost, ritmom i snagom nisu mogli pratiti, pa je utakmica završila 2:0. Zasluženo, kaže velečasni.

Profesionalci su dobri uzori

U svijetu profesionalnog nogometa ispisuju se čekovi s najviše nula pa se ovaj sport često doživljava kao leglo neumjerenosti, no velečasni Brizić kaže da, iako je nemoguće generalizirati, većina naših profesionalaca, u nogometu i drugim sportovima, zna ostati na ispravnom putu.

-  Moja procjena je da su naši sportaši su puno zreliji u odnosu na mlade svoje generacije. Vjerojatno zbog toga što do profesionalnog statusa često imaju trnovit put. Tu je nekad puno novca, ali još je više odricanja. Razgovarao sam jednom s talijanskim filozofom koji i sam dolazi iz svijeta sporta i Crkve, i tvrdi da talijanski sportaši s bogatim ugovorima stvaraju lošu sliku mladima. A ja mislim da u Hrvatskoj daju dobru sliku. Primjer su i nogometaši Istre 1961 koji su tu što god da nam treba, sudjeluju u utakmicama s nama, potpisuju dresove za djecu. Tako je i nacionalnim timovima. Upoznao sam u Madridu i Luku Modrića i moj dojam je da on živi život posvećenosti svojevrsnog sportskog monaha, kaže nam Brizić.

Ničeg tako nema čudnog ni u nogometu među svećenicima, kaže nam velečasni, koji se prisjeća brojnih partija odigranih i u pulskom sjemeništu. Prividna "nespojivost" ovog zvanja i nogometa, kaže nam, vjerojatno dolazi iz nedovoljnog poznavanja prirode posla i, ponekad, stereotipa.

- Možda je nekad davno tipičan hobi za svećenika bilo pčelarstvo, ali danas je nogomet sasvim normalna stvar. Na kraju krajeva, neki ljudi u glavi čuvaju sliku nekog starijeg svećenika dok su bili djeca, koji nije bio ni u životnoj dobi za igru pa povezuju s time. Ali, kada bih vam samo počeo nabrajati čime su se sve kroz povijest bavili istarski svećenici; bilo je tu pilota, sveučilišnih profesora, nogometaša, profesora robotike, mesara… Pa i ja sam uostalom završio hotelijersku školu. Nogomet je ljubav, kaže nam velečasni, po kome jednu reprezentaciju svećenika ne treba gledati ništa drukčije od sličnog tima sačinjenog od, primjerice, novinara ili liječnika.

Povremeno na tribini stadiona

Na TV-u nogomet u pravilu ne prati, ali zato rado, kada ga društvo pozove, „skokne“ na tribine Drosine i podrži igru Istre 1961. Tu je i reprezentacija čiju je igru  pratio čaki na stadionu u Kalinjingradu, gdje je otputovao na Svjetsko prvenstvo 2018. godine.

Naravno, u posljednje vrijeme, najbliskiji su mu rezultati „kolega“ iz futsal reprezentacije Hrvatske.

-  Da, da, njih sam pratio. Poznajem i osobno izbornika Marinka (Mavrovića op.n.) i evo, čestitam i ovom prilikom njemu i dečkima na fenomenalnom, povijesnom uspjehu. Svako tko se bavi sportom i živi sa sviješću da ne dolazimo iz zemalja s 50-100 milijuna stanovnika, niti imamo bazen jedne Sjeverne Afrike, Francuske, Španjolske ili Portugala, zna da je ovo ogroman uspjeh. Mislim, iza tog stoji puno truda i kvalitete, naravno, i puno to ima, i zajedništvo, koliko je to bitno zajedništvo, svi to naglašavaju, ali to je u stvari ključno. To i stručnost stožera, čije analize i odluke često na kraju presude, kaže velečasni Brizić.

Iz monografije Nogometne reprezentacije hrvatskih svećenika

Jedan od brojnih timova kroz povijest (monografija reprezentacije)

Za kraj, pitanje kome nije izbjegao nitko od nogometaša s kojima smo razgovarali - tko je najbolji, Ronaldo ili Messi?

- Ja bih rekao Messi. Nogomet pratim povremeno uživo, na TV-u, priznajem, nemam naviku. Volim igru Istre, a uz tatu od djetinjstva volim i Dinamo, još od doba kada je postao prvak Jugoslavije.

Za kraj recimo da je ideja o nogometnoj reprezentaciji svećenika Hrvatske nastala 1995. godine i od početka ima humanitarni karakter. Prvi susret odigrao se s Austrijom, a kuriozitet je da je prvi trener reprezentacije bio Ivan Gudelj.