Aktivirala se zajednica, pomoć obitelji Omanović stiže sa svih strana. Mevlida: "Plačem i ne vjerujem"

"Plačem i ne vjerujem. Zovu me ljudi, žele pomoći, a ja ne znam kako da im zahvalim", tim nas je riječima danas dočekala Mevlida Omanović na vratima svojeg trošnog stana u Vodnjanu gdje živi zajedno s nepokretnim suprugom Mevlidom.

Jučer, nakon objave priče o supružnicima Sakibu i Mevlidi Omanović iz Vodnjana, koji su teško bolesni - on bez oba plućna krila, ovisan o boci kisika i nepokretan, ona s brojnim dijagnozama i najnovijom karcinomom pluća s metastazama, a koji žive s mjesečnim primanjima od jedva 300-tinjak eura - aktivirala se uža i šira zajednica. Kako nam je rekla Mevlida, odmah se javio gospodin iz Pule koji će im danas donijeti dvije palete ispiljenih drva, gospođa iz Poreča koja će ih obići i donijeti lijekove i dodatke prehrani koji im trebaju, zvala je i žena iz Labina koja će na svom području pokrenuti akciju da im se pomogne, volonteri udruge Naš san njihov osmijeh pripremit će im paket pomoći i vidjeti koja mala, mobilna boca s kisikom treba suprugu Sakibu kako bi mogao malo izaći izvan četiri zida na koja je osuđen već mjesecima...

I za našeg dolaska zatičemo starog Sakibovog poznanika koji ih je, vidjevši njihovu tužnu priču, došao obići i donijeti im pomoć. Stigle su i vreće s robom, koje u skučenom prostoru i nemaju gdje staviti. 

Javila nam se i Danijela Juran Brajković, koja zajedno s bratom Sinišom Juranom prodaje mandarine u Vodnjanu, a koja je poznata kao velika humanitarka, dobitnica nagrade NajPločanke, ali i dobitnica posebnog priznanja Grada Pule za vrijedan društveni i humanitarni, koja iza sebe ima organizirane brojne humanitarne koncerte u zemlji pa i inozemstvu. Pomogla je ona već i Vodnjancu Miloradu, obitelji iz Žminja i mnogim drugima.

- Gospođa Mevlida godinama dolazi k nama, tu nam je svaki dan 'pod nosom' što se kaže, a ja nisam imala pojma da tako teško boluje i da tako teško žive. Svatko ima svojih problema, ali onda vidiš da ima ljudi kojima je daleko gore. Stavila sam baš jednu prigodnu objavu uz Dan volontera i već idućeg trena stigla mi je ova priča. To je kao znak! Kao Božji spas, jer da nije vjere, ne bih ni ove akcije radila već 33 godine, ne bih izdržala. I sada smo brat Siniša i ja odmah odlučili pomoći. Mi jesmo temperamentni ko Dalmatinci, ali mekog srca. Mislim da bi trebalo pomoći, ali organizirano, ne stihijski, jer ljudi 'oće pomoći, ali nema smisla da ih sada zatrpavamo svime i svačime. Treba vidjeti što im treba, prije svega urediti im životni prostor, malo osvježiti kuću pa onda da se ciljano otvori jedan zaštićeni račun, gdje bi im se novac mogao uplaćivati da imaju za život. Ali ne bez reda, to treba voditi netko tko zna. Donacije treba isto usmjeravati. Ja uglavnom donatore povezujem s ljudima u potrebi, nikada se izravno ne uplićem pa bi tako trebalo i sada, kaže nam Danijela koja će, kaže, vidjeti kada se uključiti.

S obzirom da se obitelji Omanović javio veliki broj ljudi, udruge se ne upliću jer više nema kontrole niti nad uplatama, niti nad donacijama. Naši sugovornici ističu da bi trebalo malo "stati na loptu" i, kada se onaj početni entuzijazam smiri, vidjeti kako dugoročno pomoći supružnicima Omanović.