Bez gužvi i muke oko parkinga: umjesto po obalnim gradovima, proveli smo dan u - Labinu

Znamo i svakodnevno čitamo kako to ljeti izgleda u Rovinju, Poreču, Medulinu, Fažani, Puli i drugim priobalnim gradovima. Gradovi koji traže, ili barem glume da traže ravnotežu između onoga što odgovara turistima i domicilnom stanovništvu, tijekom turističke sezone bore se s brojnim komunalnim i inim izazovima: gužve, nedostatak parkinga, zauzimanje plaža ručnicima, nekontrolirana glazba, ilegalni kamperi i odlaganje otpada samo su neki od njih.

No što je s gradovima i mjestima koji nisu pri samom vrhu kada govorimo o istarskim ljetnim destinacijama? Što se tijekom jednog ljetnog dana u kolovozu događa u, primjera radi, jednom Labinu? Gonjeni tim pitanjem, uputili smo se onamo kako bismo saznali.

Parking u hladu kao znanstvena fantastika

Tijekom obilaska uvjerili smo se da se Labin, osim geografski, i po pitanju turizma može podijeliti na Stari Labin i Podlabin, planski izgrađen između 1940. i 1942. godine radi smještaja rudara i zaposlenika rudnika.

U potonjem smo započeli naš obilazak. Stigavši u centar, bez ikakvih smo problema pronašli parking – i to besplatan i u hladu – što za Pulu, ali i druge obalne gradove zvuči kao znanstvena fantastika.

Što je grad bez svoje tržnice, rekli smo si i uputili se do Trga labinskih rudara. Na tržnici je kako i treba biti: glasno, šareno i živo. Već po dolasku primijetili smo da izazivamo pažnju: čim naš fotograf Manuel Angelini podigne objektiv i nešto nacilja, ljudi nas pitaju tko smo, što smo i ča slikamo.

Kao da se na nama vidi da tu nismo česti gosti, pa vlada ona radoznalost prema novim pridošlicama, nešto što se, barem smo takvog dojma, gubi na tržnicama s mnogo turista. S vremenom su se gradske tržnice prometnule u mjesta koja pobuđuju velik interes kako stranih kupaca, tako i onih u potrazi za dobrom pričom ili fotografijom, a velike navale kod prodavača znaju izazvati zasićenost, ako ne i otvorenu averziju.

„Samo ovaj mrkat i dalje vrijedi“

Umjesto averzije prema turistima, ovdje ponegdje svjedočimo tek dobroj staroj averziji prema novinarima. Jedna šinjora prestaje razgovarati s nama čim joj kažemo čime se bavimo, ali ipak pronalazimo nekoliko sugovornika. Za jednim od pultova gospodin Rajko trpa paprike u vreće kao da nema sutra. Na pitanje što će pripremiti od tolikih paprika priznaje nam da još ni sam ne zna. Vjerojatno pepperonatu.

– Radim u Rapcu, ali tamo je sve puno turizma pa sam radije tu. U Rapcu trgovine rade do 14, a u trgovini nema ničega. Javni WC može se koristiti do 15 sati. Sve je u onoj stvari, samo ovaj mrkat i dalje vrijedi.

Gospodin Rajko kazao nam je da je u Rapcu sve u onoj stvari

Od prodavača uspijevamo izmijeniti koju riječ i s Adom, koja ima OPG i koja nam kaže da ljudi najviše kupuju smokve i češnjak – njezin, domaći i s diplomom – s kojim se već treću godinu zaredom natječe na Festivalu istarskog češnjaka. Tom je prilikom o njoj, hvali nam se, pisalo čak pet različitih portala.

Češnjak gospođe Ade ima i diplomu

Ada nam kaže da su kupci većinom domaći, ali bude i turista, najviše Talijana i Nijemaca, kao i mnogo ljudi iz Zagreba.

Na tržnici stižemo i do lokala o kojem smo već čitali u tekstu jednog kolege i za koji se govori da priprema najbolji burek u okolici. Kažu nam da se moramo malo strpjeti ako ga želimo probati, ali mi se uljudno zahvaljujemo. Premda si to ne moramo ni reći naglas, već slutimo da ćemo dan završiti obilnim zalijevanjem kultne labinske pizze pikantnim uljem.

Posljednji urar i labinski Harlem

Nakon tržnice obilazimo i posljednjeg labinskog urara, 33-godišnjeg Dalana Fabrea. Zanat je učio od svog nonića, a s nama je – premda na popravak u njegovoj radnji čeka čak 110 satova – pristao na razgovor koji ćete na našem portalu moći pročitati idući vikend.

Razgovor s Dalanom Fabreom donosimo idući vikend

Izlazimo na zvizdan i krećemo se kvartom koji je danas poznatiji kao labinski Harlem. Premda će većinu čitatelja taj naziv odmah asocirati na New York, zapravo je preuzet od nizozemskog grada Haarlema, a naziv je dijelu Manhattana još 1658. godine dao nizozemski guverner Peter Stuyvesant.

Ovdje dolazi do izražaja i stroga, hijerarhijska arhitektura prema kojoj su se u Podlabinu gradile tri vrste stambenih građevina: kazarmoni za rudare, manje kazakape za službenike i vilete za tehničko osoblje.

Sve nam to objašnjava jedan mještanin kojeg malo dalje susrećemo u hladu balkona s još nekoliko članova obitelji. Čim ih pitamo možemo li ih fotografirati, glatko nas odbijaju, ali gospodin s nama, uz obavezno „nemojte me slučajno navoditi“, ipak dijeli nekoliko zanimljivih misli. Kaže nam da je Labin dosta izoliran premda u zračnoj liniji od 10 kilometara ima i Stari grad, i dolinu rijeke Raše i plaže u Rapcu. Problem je, dodaje, i to što je stara Labinština podijeljena na pet općina. Jedni se hrane od Plomina, drugi od Rapca, a svi pokušavaju napraviti neku svoju poslovnu zonu umjesto da se napravi jedna zajednička. Na pitanje misli li da će se izoliranost umanjiti proširenjem istarskog Ipsiloma, kaže da sumnja kako je potrebno uništiti toliko prirode: dovoljno bi, dodaje, bilo napraviti jednu brzu cestu koja bi vodila do autoceste.

U okolici sjedamo i na kavu, striktno poslovnu – zanima nas tko se kreće po kafićima i što se nudi. Grupa umirovljenika u jednom kutu, prijateljice za drugim stolom, a za trećim postariji par sjedi s iste strane stola i šutke gleda prema cesti.

Automobila ima napretek, ali čini se da se malo tko zaustavlja. Većina produžuje prema uzdignutom, starom dijelu grada ili prema Rapcu, na plažu. Piju se kava, pivo i pokoja Hidra; nema Aperol Spritza ni ploče s ponudom šarenih koktela.

„Danas nema ničega“ – ili smo samo došli u krivu uru?

Ponešto turista ipak pronalazimo popevši se do Starog Labina, premda i ovdje bez problema nalazimo parking na glavnom, Titovu trgu, i to po sasvim pristojnoj cijeni od 1,10 eura po satu.

Ispred gradske vijećnice pronalazimo lokalnog poštara. Ni on se ne želi fotografirati niti nam otkriti svoj identitet, već samo kaže da je „Poštar broj 5“. Petica žali za nekim starim, življim vremenima.

– Danas nema događanja, nema ničega. A ako je tako nekima bolje, onda se vraćamo u kameno doba. Kad sam ja bio mlad, imali smo života, mislili smo da će samo ići nabolje. Ovo je ništa, ovo je nula. Nekad je večer uvijek počinjala u Starom gradu. Tu je bilo sedam ili osam barića, tu su se mladi zagrijavali, a onda su se oko 21 ili 22 sata spuštali u Rabac, na more i u noćni život – prisjeća se.

S njim se ne slaže Lorena Ružić Modrušan, koju smo sreli spustivši se do točke s koje se pruža pogled na cijeli Podlabin. Ondje je razgovarala s Denijem, povjesničarem iz Narodnog muzeja, a zajedno su pripremali sve za izložbu „Labinski uzlet likovnosti“, koja se trebala održati iste večeri.

Zbog velike količine posla nisu bili previše raspoloženi za razgovor, ali Lorena je s nama ipak podijelila nekoliko misli.

– Ima događanja, samo ste došli u krivu uru! Dođite večeras i ovdje će biti krcato. Tražit ćete parking i mrziti se što ste se uopće odlučili doći – kaže nam kroz smijeh dok joj zvoni mobitel, pa se udaljava kako bi nastavila razgovor.

– Imamo veliki obljetnički koncert gradskog orkestra, a u subotu koncert Tonija Cetinskog – jedva je izgovorila kada se vratilam oa odmah pobjegla dalje u nove obaveze. Fotografiranje, jasno, ne dolazi u obzir.

Kad grad uđe u popodnevnu siestu

Sunce ponad nas već neumoljivo tuče pa smo se prisiljeni skrivati u hladu. Zakoračili smo u doba popodnevne sieste, kada ulice miruju, a čak se i prodavači u galerijama, suvenirnicama i lokalima povlače u stražnje dijelove klimatiziranih prostorija.

Titovim trgom tu i tamo spusti se kakva zalutala skupina turista, oprezno koračajući nizbrdicom kako se ne bi poskliznula na glatkim kamenim pločama.

Ondje primjećujemo simpatičnu trgovinu Allegro Ceramics, u kojoj se, pogodili ste, prodaju keramičke rukotvorine. Ulazimo i susrećemo vlasnicu Alidu. Razgovara s nama, ali se, kao i većina ljudi toga dana, odbija fotografirati.

Našem je fotografu, međutim, već dosta odbijenica. Uvjerava je da će zadržati samo one fotografije koje ona odabere, pa makar cijena bila ta da ostane bez svih. Kad Alida pristane, kreću upute: probaj uzeti ovo, probaj se okrenuti ovako, daj malo tu, malo tamo, i uskoro imamo nekoliko fotografija za koje i sama Alida mora priznati da su vrijedne čuvanja.

Sve što prodaje izrađuje sama, a keramiku ponekad peče i u stražnjem dijelu prostorije. Na klasično pitanje ima li posla odgovara:

– Kažu da je turista 30 posto manje nego lani, ali valjda se sada ipak došlo na prošlogodišnje brojke. Primijetila sam da ove godine ima puno više Holandeza, ilitiga Nizozemaca. I stvarno su leteći. Ho, ho, ho, malo pogledaju i odu! – kroz smijeh nam govori Alida i dodaje da se na ukupan promet ne može žaliti.

Premda lipanj nije bio baš blistav, u srpnju je krenulo, a kolovoz se zasad pokazao više nego dobrim.

Na pitanje razbiju li posjetitelji katkad nešto kaže da je ove godine nekome iz ruku ispala ni manje ni više nego najskuplja vaza.

– Djevojka koja je bila u smjeni nazvala me i pitala što da napravi. Bilo mi je glupo tražiti od njih novac pa sam joj rekla da ih pusti i bok, ali da makar kupe nešto. Samo su izašli – govori nam kroz smijeh pa uz dozu empatije dodaje: – Šta ćeš, možda nemaju novaca.

Srdačno se pozdravljamo s Alidom i zaključujemo da nas je sunce već potrošilo: posao je odrađen, i sada možemo prionuti onome što smo cijeli dan priželjkivali. Jednu diavolu i jednu saporitu, naručujemo mladom konobaru, pa ga uljudno molimo da nipošto ne zaboravi najvažniju stvar, pikantno ulje.