BIRDWATCHER VANJA PUŠKARIĆ: U potrazi za pticama, samo u Istri sam prešao 7000 kilometara u par godina

U svijetu je oduvijek bilo ljudi koji su željeli upoznati neke segmente života koji nas okružuju, bilo da se radi o urbanim ili prirodnim sredinama, te ih u konačnici predstaviti javnosti.

Jedna takva osoba živi i djeluje u Istri i svoju ljubav prema pticama, lokacijama, povijesti i suživotu, dijeli sa svima nama na svoj jedinstven i skroman način. Putem birdwatchinga (promatranje ptica op.a) nam govori o svom viđenju ptica, ljudi, prirode i razumijevanju suživota koji iz toga proizilazi.

Za njega ptice nisu krajnje odredište, već poveznica između svih živih bića i lokacija koje ga okružuju na njegovim putovanjima, diljem svijeta, a u zadnje vrijeme pretežno po Istri.

Vanja Puškarić po profesiji je dizajner u raznim poljima, te sebe definira kao konceptualnog koji promišlja o strukturama nekih plasmana, više nego o samom izgledu, što prepušta estetama. Nakon dvadesetak godina provedenih u Italiji gdje se je profesionalno afirmirao u dizajnu, umjetnosti i restauriranjima, na koncu se je odlučio vratiti u Istru, te živi u Poreču i Brtonigli.

Vanja je zasigurno jedan od naših najaktivnijih pratitelja ptičjeg svijeta, a ljubav prema promatranju ptica vodio ga je širom svijeta, pa je u potrazi za pticama prošao Alpe, Pirineje, planine Balkana, Atlas u Maroku, Cipar, Kretu, Jordan..., i odlučio sve to primijeniti na Istru, te je do sada na nogama prošao puteva i staza u Istri u dužini 7000 kilometara, a sve sa ciljem promatranja ptica.

Vanja Puškarić u Jordanu

O tome kako se je odlučio na odlazak u prirodu, poručuje da je jednog dana došlo do zasićenja upitima kolega Talijana je li bio na određenoj lokaciji, o ljetovanjima u Hrvatskoj, i ponukan time kako navodi, univerzum ga je malo pogurao, pa je u samo jednoj godini obišao sve nacionalne parkove i otoke u Hrvatskoj.

Nakon povratka u Hrvatsku, otkriva da je ovdje jednostavno i lako opstati, da se živi u 21. stoljeću te je egzistencija ostvariva.

Ljudi zanemaruju da imaju noge

- Ono što sam otkrivao prelazeći sve te otoke i planine dovelo je do toga da je to bilo nemoguće više zaustaviti, od mene je tražilo sve više i sve dalje. Radio sam putovanja gdje bi po dvadesetak dana provodio po Velebitu, Lici ili Gorskom Kotaru i to obično po zimi kada nisam sretao ljude i tako po prirodi hodao od skloništa do skloništa, po napuštenim selima, te tako upoznao sve te staze i puteve, da bi se nakon toga brzo uronio u kozmopolitsku sredinu Venecije gdje sam izmjenjivao informacije i impresije o viđenom i proživljenom s ljudima u kafićima koji su dolazili s različitih kontinenata te sve spremao u neki 'brainstorming', kaže nam Vanja.

Takav način života ga je dugo držao, dok kako navodi nije došlo do određene zrelosti, kada je odlučio takav način promatranja okoline primijeniti na Istru, jedno veliko i pitomo područje po kojemu ljudi pretežno jure samo na kotačima, zanemarujući da imaju noge koje su dobili rođenjem, opisuje nam svoje viđenje kretanja ljudi u Istri.

- Na takav način se ne mogu promatrati ptice, već sama bicikla je problematična, ako želite ugledati pticu, to je nemoguće iza sunčanih naočala. Tako da ja sa svojom partnericom i zaljubljenicom u prirodu Anom Mandić iz Poreča djelatnicom dječjeg vrtića u Taru, koja je osnovala i udrugu šumskog vrtića 'Drijade', zadnjih osam godina šetam i promatram ptice. Doma nemamo televiziju, od kompjutera bježim i šetnja kroz Istru i promatranje ptica i prirode je jedina zanimacija, veli Vanja.

Ana Mandić u Jordanu tijekom potrage za pticama

Lože u Istri su namijenjene putnicima u prolazu

Vanja napominje da su mu u turama koje je prolazio po Istri, krov nad glavom osiguravale lože u raznim mjestima gdje bi prespavao i nastavio dalje. O ložama kaže da su arhitekture s dušom, koje nemaju zidove, prozore i vrata, daju krov kao zaštitu od sunca i kiše te smatra da su namijenjene putnicima u prolazu.

- Lože su odlična mjesta na kojima se možete odmoriti, regenerirati za daljnji put i popričati s lokalnim stanovništvom. Vjerujem da sam tako vratio malo života pod ložama na svojim šetnjama širom Istre. Putovanja sam označavao na kartama, tako da je nastao svojevrsni goblen tih odlazaka po Istri. Kada bi me netko pitao kako biram putovanja, rekao bi da toga nema, put me jednostavno i neplanirano odvede na neku stranu, jer to je jednostavno bila moja motivacija da se maknem i krenem van u prirodu, kaže nam Vanja.

Put uvijek vodi prema vodi

Vanja si je postavio pitanje: "Kamo put vodi, te se odgovor sam nametnuo, uvijek prema vodi"

- To nisam ni od koga čuo, nego shvatio, put uvijek vodi prema vodi, kada bi došao u neko selo i pitao gdje su išli na lokvu ili vodu, rekli bi mi da je tamo sve zarašteno i da se do tamo ne može doći. Ipak, našao bi put star možda i tisuću godina do lokve ili izvora, a pokraj njega je bio put koji je vodio do drugog sela, pa sam tako otkrivao 'puteve nogu' koji su pali u zaborav i nalazio lokacije na kojima borave ptice, veli nam Vanja.

Lijepi prizori prirode za vrijeme potrage za pticama

Kao dizajner, Vanja je upoznat s time da se ptice od davnina koriste kao simboli, od heraldike do religijskih simbola, pa mu je na pamet kao dizajneru došla ideja da se ptice mogu koristiti u plasmanu proizvoda, te se zahvaljujući modernim alatima poput fotoaparata mogu snimati i zabilježiti, a ne kao u prošlosti 'snimati' s praćkama.

Na rijeci Mirni zabilježio preko 230 vrsta ptica

- Kada sam krenuo u taj vakuum zvan birdwatching bez neke školske podloge osjetio sam da univerzum gradi most pod mojim nogama u smislu da su fotoaparati postali nevjerojatno jeftini, moćni, brzi s velikom količinom memorije i tako omogućuju dotok informacija do najzabitijih kutaka svijeta, pa se s vremenom počela graditi lista ptica prvenstveno na rijeci Mirni. Bilo je tu i drugi životinja, zmija, guštera, sisavaca, cvijeća poput orhideja, ali ptice su bile neusporedive, kaže o svojim počecima promatranja ptica.

To je počelo prerastati u album životinjskog carstva koji je iz dana u dan sve više rastao, opisuje nam Vanja količinu fotografija koje su nastajale, te napominje da je samo na Mirni, njenim pritokama i slivovima zabilježio preko 230 vrsta ptica, te u usporedbi s tridesetak orhideja i nekoliko sisavaca, ističe da su ptice nemjerljive.

- Ptice su bile moj protest da se odu vidjeti lokacije, i ne samo one mainstream, te sam tako shvatio važnost rijeka i slatkih voda, počeo sam razumijevati toponime, ornitonime koji se vezuju i okružuju područje promatranja. Ptice su zasigurno nešto što neću moći ispucati u rasponu života, te se ograničavam s time da sam još uvijek tu na zapadnom palearktiku gdje skupljam što veći broj vrsta koje mi još nedostaju, jer moja lista ptica nije ona koju sam skupio, već ona koja mi nedostaje, poručuje Vanja.

Tehnologija omogućava ono što praćke u prošlosti nisu mogle

Današnji birdwatching Vanja opisuje kao hobi, ali ga povezuje s aktivnostima koje su u ljudskoj prošlosti morale omogućiti preživljavanje. Navodi da danas upoznajemo prirodu i okolinu radi tog hobija, a nekada se je to radilo kako bi se našla hrana te se saznalo o drugim predatorima koji žive na lokaciji.

- Ljudi su s raznim alatima u prošlosti lovili ptice, na primjer s praćkom, s vremenom su ptice naučile koja je udaljenost s koje im od čovjeka prijeti opasnost i ta je udaljenost mjerena onoliko, koliko je najbolji lovac bio sposoban uloviti pticu. Tako sam i ja sa svojim fotoaparatom - praćkom dobio mogućnosti koje premašuju moć jedne praćke koja je bila efikasna do nekih pedeset metara, te zahvaljujući tome uspijevam aplicirati svoja promatranja ptica i prirode, kaže Vanja o mogućnostima koje pruža moderna tehnologija.

Da promatranje ptica nije samo stvar promatranja i zabilježavanja ptica, već i samopromocija ptica kao vrsta, Vanja nam objašnjava na nekim primjerima, navodeći da smo iz antropologije i biologije naučili da preživljavaju samo najprilagođenije vrste u prirodi, pa stoga ptice spajaju kombinaciju prilagođenosti prostoru i privlačenja partnera, te se tu dolazi do onog dijela da perje kod ptica nema samo funkciju omogućavanja letenja, već i onu koja služi udvaranju i osiguravanju prijenosa gena na podmladak.

Za vrijeme birdwatchinga spave se i u spiljama

Vanja je zamislio iskoristiti birdwatching prije svega kako bi Istrijanima, iznova predstavio Istru, ali tako da oni sami nauče pronalaziti ono što je većini ljudi neuočljivo, jer nas promatranje ptica tjera da treniramo oči, sluh i ostala osjetila, te naravno odvodi u prirodu.

Birdwatching je idealan za djecu

- Sjetim se kako smo mi kao djeca nekada skupljali sličice životinjskog carstva, te mislim da bi djeca uz današnje tehnologije koje više nisu skupe stvorila neki vid kompetitivnosti i tjerale roditelje da ih vode na sve više lokacija diljem Istre kako bi 'polovila' te ptice, te osjetila tu vrstu lova bez fizičkog kontakta. Tako bi se naučila i obzirnosti prema divljem svijetu, jer kada nekoliko puta svojom nesmotrenošću preplašite ptice, brzo se naučite približavati s dužnom mjerom opreza i poštovanja, poručuje Vanja.

Vanja nadalje navodi kako se promatranjem ptica ne uči samo o pticama, već i o vegetaciji, lokacijama i povijesti na kojima se obavlja promatranje, tako da to vidi kao idealnu aktivnost kako za djecu tako i odrasle.

Ljudi zanemaruju recipročni benefit suživota s pticama

Kao jedan od problema otuđenosti ljudi od prirode i sterilnosti života u urbanim sredinama, Vanja navodi primjer lastavica koje oduvijek svoj suživot traže baš uz ljude jer svoja gnijezda grade upravo na ljudskim nastambama, dok ljudi sve više zanemaruju iskonski recipročni benefit, u odnosu koji se ne smije zanemarivati.

"Ljudi miču gnijezda lastavica jer im 'prljaju', a zaboravljaju kako se tako gubi duh prostora koji nam omogućava život u svojevrsnoj bezbrižnosti. Odrasle ljude je teško uvjeriti u važnost suživota s lastavicama jer oni žele zarađivati od apartmana, ali djeca su ta koja će brzo naučiti i koja je njihova korist, te zašto ih ljudi u prošlosti nisu lovili i zašto se kuće s lastavičjim gnijezdima smatraju sretnim.

U jednom Portugalu prodaju se suveniri lastavica, koji se dodatno zakače na kuće kako bi privukle još više lastavica, izrađuju se vaze u obliku lastavica, a mogu se vidjeti povijesne građevine koje imaju cijele vijence u oblicima lastavica. Kod njih ne postoji šansa da netko makne gnijezdo lastavice.

To je znak da su lastavice naučile da im čovjek neće učiniti ništa nažao, a to znači da ako čovjek nije maknuo gnijezdo, da je tu bilo koristi za njega, a to je da je teško zamisliti koliku količinu komaraca i ostalih insekata lastavice ulove i pojedu, te oni više ne predstavljaju smetnju za čovjeka", poručuje o važnosti suživota s pticama na obostranu korist Vanja", te za kraj nadodaje o ljudskoj otuđenosti od prirode:

"Ljudi su se zatvorili u kutije u obliku automobila, ureda, stanova i kuća, svijet ne gledaju bez sunčanih naočala, čak iako je vani oblačno, a poanta je da ljudi osvijeste da su dio prirode".