CENTAR PODRŠKE 521 Zuzana Hoti-Radolović: "Nije cilj ljude uljuljkati u socijalne naknade. Te su naknade osmišljene kako bi čovjek mogao premostiti životno teško razdoblje u kojem se nađe"

Centar podrške 521 radi po principu „otvorenih vrata“, a tijekom cijelog dana posla je puno. U Centar svakodnevno dolaze korisnici u različitim životnim situacijama kojima je potrebna pomoć, podrška ili savjet u ostvarivanju prava, a tamo ih dočekuju profesionalne, strpljive i nasmijane djelatnice, Ana Božić, socijalna radnica, i Zuzana Hoti-Radolović, medicinska sestra.

CP521 inovativna je socijalna usluga koja u Puli djeluje od 2023. godine i pruža usluge savjetovanja i pomaganja, organiziranja različitih aktivnosti i psihosocijalne podrške. To ukratko opisuje oko pedeset usluga vezanih uz različite ustanove poput Zavoda za zapošljavanje, Zavoda za socijalnu skrb, Zavoda za mirovinsko osiguranje i ostalih s kojima Centar upoznaje svoje korisnike.

Glavni je cilj korisnike upoznati s pravima i uslugama koje im zakonski pripadaju, ali do njih često ne mogu doći zbog nedostatka informacija ili složenih administrativnih prepreka. Korisnici u Centar mogu doći bez naručivanja i o svojem problemu razgovarati u sigurnom okruženju, a individualiziran pristup koje djelatnice koriste ključan je kako bi svatko iz Centra izašao s korisnim informacijama za svoju situaciju.

"Nama je teško govoriti o ovoj usluzi jer je ona toliko široka da često ne znamo gdje bismo počeli, a ni gdje bismo završili. Važno je reći da Centar podrške 521 nije ustanova ni udruga, Centar je usluga koju je Grad Pula, možemo reći, patentirao kroz projekt od 2021. do 2023., a nakon toga je postalo jasno da je ta usluga doista korisna i potrebna. Sada ju Grad Pula ugovara s Društvom osoba s tjelesnim invaliditetom južne Istre i s Gradskim društvom Crvenog križa, uz sufinanciranje ostalih jedinica lokalne samouprave s urbanog područja Pule", kaže nam Zuzana Hoti-Radolović.

"Usluga je nastala iz potrebe, testirana je i bilo je jasno kako veliki broj građana, iako usluge u zajednici postoje, ne može doći do njih jer ne znaju da one postoje ili ne znaju ispuniti raznorazne obrasce ili kome se obratiti. Sve te usluge dolaze iz nekoliko sustava – iz sustava mirovinskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, sustava socijalne skrbi, sustava zapošljavanja, obrazovanja… Naša ideja je da ljudi moraju dobiti uslugu koja im pripada i omogućiti im da, što je lakše moguće, dođu do tog cijelog spektra usluga", Zuzana je ukratko objasnila koji je temelj rada Centra podrške.

Zuzana Hoti-Radolović, foto: M. Angelini

"Kada ljudi ne koriste usluge, one nemaju smisla, a ne mogu ih koristiti ako ne znaju da imaju pravo na njih. Sve usluge netko koristi, ali sigurne smo da na njih ima pravo puno veći broj ljudi od onog koje mi imamo u obuhvatu", dodala je.

U protekle dvije godine Centar podrške 521 pružio je gotovo 1900 usluga za više od 800 korisnika. U realnosti je ta brojka puno veća jer se korisnike koji dođu po jednostavne informacije ili već znaju što im treba i Centar im pomogne u ostvarivanju toga ne evidentira u sustav.

"Najčešći korisnici su osobe starije od 65 godina, umirovljenici, osobe s invaliditetom. Najmanje je djece, ali imamo značajan broj jednoroditeljskih obitelji kod kojih je potreban veliki angažman", kaže Ana.

Ilustracija, foto: M. Angelini

Osim individualne pomoći, Centar ustavno prikuplja podatke o potrebama u zajednici i predlaže širenje mreže usluga i prava u skladu s tim potrebama. Na taj način pridonosi, osim rješavanju pojedinačnih slučajeva, i razvoju boljih javnih politika.

Svaki korisnik nalazi se u jedinstvenoj situaciji

Zuzana i Ana su u nekoliko primjera objasnile koliko je širok spektar aktivnosti koje Centar podrške 521 provodi.

"edan od primjera je mlada osoba koja je dugo na bolovanju i dobila je uputu da se treba napraviti procjena za invalidsku mirovinu. Nije realno očekivati da tako mlada osoba ide u mirovinu i da joj se time oduzme pravo na rad. Posao za koji se školovao vjerojatno neće moći obavljati, ali postoje usluge i mogućnosti koje osobi mogu pomoći, ali za koje ona vrlo vjerojatno nije nikada čula, kao što je Centar za profesionalnu rehabilitaciju. Mala je i šansa da je tu osobu netko uputio tamo. Ljudi imaju puno pitanja i teško im je prihvatiti informacije za koje nisu dobili pojašnjenje, a mi im u tome pomažemo", opisuje Zuzana,

"Drugi primjer odnosi se na osobe s invaliditetom koje su se obratile Centru s upitom o mogućnostima za zapošljavanje. Povezane su s Centrom za profesionalnu rehabilitaciju u Rijeci, gdje je provedena procjena invaliditeta u odnosu na rad nakon čega su osobe evidentirane kao tražitelji posla s invaliditetom. Ako poslodavci zaposle tu osobu mogu ju računati u kvotu zaposlenih osoba s invaliditetom i mogu pri HZZ-u koristiti mjere aktivnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Pomoć pri zapošljavanju osoba s invaliditetom je nešto na što smo jako ponosni", kazala je Ana.

Ana Božić

"Jedan od korisnika bio je muškarac bez osobne iskaznice i bankovnog računa, samac, nezaposlen i bez prihoda, u prostoru bez struje i vode. Amputirane su mu obje noge unazad nekoliko tjedana. Bez podrške bi se suočio s beskućništvom i nemogućnosti liječenja. Umrežavanjem i koordiniranim radom više službi – patronažne službe, jedinice lokalne samouprave, udruga osoba s invaliditetom i drugih resursa – omogućeno mu je ostvarivanje prava na socijalne naknade i daljnja medicinska rehabilitacija. Danas je ponovno samostalan", prisjećaju se Zuzana i Ana.

Neke su potrebe vrlo izražene

Spomenule su i usluge koje postoje u Gradu Puli, ali koje treba proširivati kako bi došle do većeg broja ljudi kojima su potrebne.

"Za neke usluge kao što je inkluzivni dodatak svi znaju, ali za neke usluge su čuli rijetki. Primjer su gerontodomaćice. Imamo ih Udruzi paraplegičara i tetraplegičara IŽ-a, a uslugu provode putem projekta Zaželi. Tu uslugu provodi i Gradsko društvo Crvenog križa i financira se iz proračuna Grada Pule. Tu je i usluga pomoći i njege u kući koju pruža Dom „Alfredo Štiglić“, za koju jako malo građana zna, a velika je potreba za širenjem te mreže. Naša je sugestija da se i privatni domovi za starije uključe u provođenje te usluge izvan Pule, u ruralnim područjima".

- Imamo velik broj starijih ljudi, a nema mjesta u domovima za stare i nemoćne. Velik je broj starijih ljudi koji žive sami kojima su potrebne te usluge. Puno usluga imamo, ali u nekim segmentima ih je potrebno proširivati i povećavati. Nisu sve starije osobe za smještaj u ustanovu, ali zbog toga što nemaju tu uslugu pomoći i njege koja im doma treba, smanjuje im se kvaliteta života“, dodala je Ana.

"Imovinski i dohodovni cenzusi, propisani odlukama o socijalnoj skrbi donesenim na razini svake pojedine JLS, trebali bi se redovito usklađivati s rastom troškova života. U praksi se često događa da ti cenzusi ostaju isti iako životni troškovi na očigled i gotovo svakodnevno rastu. Istovremeno, iako su mirovine u određenoj mjeri povećane, to povećanje nerijetko iznosi tek nekoliko eura, što rezultira time da brojni korisnici gube pravo na različite oblike socijalnih naknada. Umjesto da poboljšaju svoj materijalni položaj, oni se zapravo nađu u nepovoljnijoj situaciji, jer izostanak ažuriranja cenzusa poništava pozitivan učinak minimalnog rasta prihoda. Takva praksa ukazuje na potrebu da sve JLS sustavno i pravodobno usklađuju socijalne mjere sa stvarnim ekonomskim okolnostima u zajednici", opisala je Ana.

Zagrebačka ulica, foto: M. Angelini

Problem nedostatka priuštivog i socijalnog stanovanja traje niz godina.

Kada smo krenuli s radom kao jedna od najvećih potreba koja se pojavljivala i čiji je nedostatak znatno utjecao na kvalitetu života je priuštivo i socijalno stanovanje. Već smo tada, 2023., počele govoriti da je to nešto o čemu se mora ozbiljno razmišljati ako želimo da grad uopće funkcionira. Danas imate obitelji u kojima rade oba supružnika i imaju dvoje djece, ali plaćaju enormno visoku najamninu da s te dvije plaće ne mogu pokriti sve svoje potrebe, kazala je Zuzana.

Razgovor i povjerenje su na prvom mjestu

"Dogodi se da korisnik dođe i traži neku uslugu, a tijekom razgovora i pregleda dokumentacije utvrdimo da na nju nema pravo. Tada mu ne kažemo: 'Nemate pravo i doviđenja' . U tom slučaju tražimo druge načine na koje se može zadovoljiti njegova potreba“, objašnjava Ana.

- Često umirovljenici žele predati zahtjev za inkluzivni dodatak jer je on sada popularan, a na njega nemaju pravo. Onda u razgovoru najčešće nađemo neku drugu opciju, na koju imaju pravo, a pomogla bi im u životnim troškovima poput dodatne financijske pomoći od Grada. Mi se s korisnicima doista bavimo i želimo pronaći rješenje za njihove potrebe. Još uvijek imamo tu komociju da možemo pronaći vremena da korisnicima sve detaljno objasnimo, dodala je.

"Korisnici nas ne doživljavaju kao dio neke institucije. Kada dođu u Centar budu vrlo iskreni, vrlo često se otvore i podijele s nama stvari koje možda nisu ni planirali. U našem su radu važne sitnice poput toga da nema naručivanja, ne stoji ispred zaštitar, ne tražimo da nam pokažu osobnu iskaznicu čim uđu unutra. Te sitnice i otvoren razgovor omogućuju da korisnici steknu povjerenje. Da bismo mi napravile nešto dobro za korisnika moramo dobiti informacije, a ako oni nemaju povjerenja u nas nećemo ju dobiti i taj posao neće biti dobro odrađen", kaže Zuzana.

- Svakom korisniku je potreban individualan pristup. Govoriti za sve ljude koji traže pomoć da su se trebali više truditi i raditi nije realno. Svaki put kada ljudi generaliziraju i donose neke pretpostavke bez dublje analize, uglavnom donesu pogrešan zaključak. Nećemo reći da takvih slučajeva uopće nema, ali to nije većina. Svaka situacija je drukčija. Iz komforne pozicije je jako lako govoriti o tim stvarima, ali naš posao je staviti se u cipele korisnika. To ne znači da ih pravdamo jer ima svakakvih situacija, ali mi moramo razumjeti njih i njihove potrebe, objasnila je Zuzana.

- Naš posao je motiviranje korisnika, objašnjavanje prava koja imaju, ali i podsjećanje da oni imaju svoju odgovornost. Naravno da neki mlađi ljudi koji se nađu u trenutačno teškim okolnostima imaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, jednokratnu novčanu pomoć, ali uvijek im govorimo kako je to privremeno i da moramo pronaći način da se zaposle i da budu odgovoran član društva. Nije cilj ljude uljuljkati u neke socijalne naknade. Te su socijalne naknade osmišljene kako bi čovjek mogao premostiti neko životno teško razdoblje u kojem se nađe, zaključuje Zuzana Hoti-Radolović.