EPIDEMIOLOGINJA JASNA VALIĆ: Kod majmunskih boginja smrtnost se kreće od tri do šest posto. Usporedbe radi, smrtnost od Covida u Hrvatskoj je 1,4 posto. Lijeka i cjepiva zasad - nema

Svjetski mediji posljednjih dana ne prestaju pisati o majmunskim boginjama - bolesti koja se odjednom počela širiti svijetom i to taman kad smo pomislili da je stiglo vrijeme za predah od Covida, skidanje maski i prestanak učestalih izolacija.

Trenutno je u svijetu virusom majmunskih boginja zaraženo stotinjak ljudi.

S obzirom na to da nije dugo trebalo da se društvenim mrežama počnu širiti razne teorije o ovoj bolesti koja zapravo ni nije novijeg datuma, znanstveno utemeljene informacije otišli smo potražiti kod poznate pulske epidemiologinje Jasne Valić koja sve vrijeme trajanja pandemije koronavirusa uživa veliko povjerenje građana i pacijenata.

Doktorice Valić, kako najjednostavnije našim čitateljima možemo objasniti o kakvoj se virusnoj bolesti radi?

To je bolest divljih životinja, prvenstveno glodavaca; vjeverica i štakora te majmuna centralne i zapadne Afrike. Naziv je dobio po tome što je prvi puta otkriven u zatočenog azijskog majmuna, a u prirodi se nalazi samo u tropskim prašumskim dijelovima Afrike.

Prvi slučaj prelaska virusa na čovjeka zabilježen je 1970. godine kod devetogodišnjaka u Demokratskoj Republici Kongo. Virus se potom proširio tim područjem te sad zahvaća čak 11 afričkih država. To je njegovo endemsko područje odnosno prirodno stanište i bolest se tamo kod ljudi javlja „u valovima“. Dakle, nekad oboljelih ima više, nekad manje. Ne zna se, pak, pouzdano koja bi mu točno životinja bila „rezervoar“.

Međutim, povremeno bi se ljudi, putujući u neku od tih 11 zemalja, zarazili i tako bi se javljale manje ili veće epidemije u zemljama van navedenog endemskog područja. Veća je bila 2003. godine u SAD-u, a nastala je kada su iz Afrike uvezeni kućni ljubimci, prerijski psi, koji su prilikom transporta u Ameriku bili smješteni sa štakorima i glodavcima iz Gambije i Gane. Te je godine Amerika imala sedamdesetak zaraženih osoba.

Ono što je neobično u trenutnoj epidemiji jest to da zaraženi ljudi nisu putovali u endemska područja već su se zarazili na neki drugi način koji se još uvijek istražuje. Nakon što je virus prešao sa životinje na čovjeka, on se sada širi sa čovjeka na čovjeka.

Trenutno je u tijeku epidemija majmunskih boginja u više ne-endemskih zemalja svijeta. Od 13. svibnja do danas prijavljeni su slučajevi oboljenja kod ljudi u slijedećih 13 zemalja: Australija, Belgija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Slovenija, Nizozemska, Portugal, Španjolska, Švedska, Velika Britanija i SAD. Prema broju zaraženih prednjače Portugal, Španjolska i Velika Britanija. 

Kako se bolest prenosi među populacijom?

Virus prelazi sa životinje na čovjeka u direktnom kontaktu s krvlju zaražene životinje, njezinim tjelesnim tekućinama, oštećenim sluznicama, a moguće i nedovoljno kuhanim mesom… Jednom kad se čovjek zarazi, na druge ljude virus prenosi bliskim kontaktom; dodirom promjena na koži, kapljicama iz dišnog sustava, slinom te spolnim odnosom. Moguća je zaraza i preko predmeta kontaminiranih virusom (npr. posteljina, ručnici, pribor za jelo i slično…).

Virus u tijelo ulazi i kroz oštećenu kožu, dišne putove i sluznicu (oči, nos ili usta).

Slijedom toga, najvećem riziku izloženi su obiteljski i drugi bliski kontakti te zdravstveni djelatnici koji brinu o zaraženima.

Kako biste nam opisali samu bolest; od pojave prvih simptoma nadalje?

Inkubacija obično traje šest do 13 dana. Najkraća može biti svega pet dana, a najdulja tri tjedna. Prvi simptom je visoka temperatura, a glavni simptomi su svakako povećani limfni čvorovi i osip na koži. Limfni čvorovi mogu nabubriti na vratu, u pazuhu ili preponama te se mogu pojaviti na obje strane tijela ili samo na jednoj.

Temperaturu obično prate intenzivna glavobolja, bolovi u mišićima i kralježnici, opće loše stanje i gubitak energije. Tek nakon temperature javlja se osip po koži. On izgleda kao promjena u samoj razini kože odnosno kao pjega koja se zatim pretvara u kvržicu ili papulu, a u njoj se stvara prozirna tekućina pa je to mjehurić ili vezikula. Ona se zagnoji i na kraju nastane krasta koja se osuši i otpadne.

Zvuči grozno, ako smijem to tako laički reći.

Nažalost, devedeset posto osipa bude na licu. Na tom mjestu mogu ostati ožiljci s rupicama i/ili nastati područja svjetlije ili tamnije kože. Nakon što sve kraste otpadnu, osoba više nije zarazna.

Drugo najčešće mjesto pojave osipa su dlanovi i stopala, zatim usta te spolna regija. Promjene su česte i na području očiju što je posebno opasno jer mogu dovesti do većih komplikacija pa i gubitka vida. Broj promjena može varirati od nekoliko njih pa sve do tisuću. Ipak, u većini slučajeva to je blaža bolest koja završava samoizlječenjem ali ponekad može doći do komplikacija, pa i smrtnih ishoda.

Po čemu se majmunske boginje u bitnome razlikuju od velikih boginja?

Najbitnije je to što su velike boginje puno zaraznije i što je smrtnost puno veća. Naravno, uvijek su najosjetljivija djeca, trudnice i svi koji su imunokompromitirani. Kod njih smrtnost među zaraženima može biti i do 11 posto kad su majmunske boginje u pitanju.

Inače, kod pacijenata dobrog zdravlja, smrtnost se kreće od tri do šest posto. Usporedbe radi, smrtnost od Covida u Hrvatskoj je 1,4 posto. Kod velikih boginja smrtnost se kreće od 30 do 96 posto u pacijenata s težom kliničkom slikom. 

Nadalje, virus velikih boginja živi samo na čovjeku, za razliku od majmunskih boginja koje mogu imati mnoge životinje.

Velike boginje su službeno eradicirane (iskorijenjene, op.n) 1980. godine. To je tada proglasila Svjetska zdravstvena organizacija, a budući da je postignuta dovoljna procijepljenost svjetske populacije.

Kakva je danas situacija po tom pitanju?

Otad je prošlo 40 i više godina i mi ne znamo koliko još ima antitijela u organizmima cijepljenih ljudi. Smatra se da je jedan od razloga zašto majmunskih boginja dosad nije bilo toliko puno, upravo činjenica da su ljudi bili donekle zaštićeni. No, zaštita sigurno polako nestaje s godinama.

Mediji posljednjih dana pišu kako se bolest uglavnom širi među muškom homoseksualnom populacijom. Je li to točno?

U ovoj epidemiji trenutno je prijavljen veći broj muškaraca koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima. Međutim, to može biti i zato što su oni svjesniji svojih zdravstvenih tegoba i češće obraćaju pažnju na neke simptome poput promjena na koži u spolnoj regiji. Uočit će stoga lakše nešto što može asocirati na genitalni herpes ili sifilis i zato se i češće javljaju svom obiteljskom liječniku ili klinikama za spolne bolesti pa prije dolaze do dijagnostike. Treba biti vrlo oprezan s interpretacijom takvih podataka u ovoj fazi.

Dakle, cjepiva nema?

Nema. Bolest traje dva do četiri tjedna i u tom je periodu čovjek zarazan i zato se spominje izolacija oboljeloga s kojom bi trebalo započeti čim se uoče prve promjene. Trenutno nema efikasnog cjepiva za masovnu upotrebu, a i za velike boginje ono se prestalo koristiti. 

Za majmunske boginje dosad nije postojala velika brojka zaraženih osoba koja bi zahtijevala cjepivo. To je uglavnom, naime, samoograničavajuća bolest. Bila je to dosad jedna bolest od koje bi se ljudi sami izliječili, kao i od mnogih drugih virusnih bolesti.

Kakve su vaše osobne prognoze? Čeka li nas nova velika globalna pandemija?

Dakle, nemamo masovnog lijeka u upotrebi trenutno, a nemamo ni cjepiva. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je najvažnije na vrijeme posumnjati u bolest, otkriti je i izolirati zaraženog. Zato treba informirati ljude da to postoji i da se širi. Treba educirati posebno rizične skupine i one koji su putovali u već spomenute zemlje u kojima ima zaraženih, što mi upravo i činimo. 

Zarazne bolesti su stalno prisutne. Možda prije Covida ljudi nisu na to bili dovoljno senzibilizirani. Znate, mi smo bića prirode i živimo u svijetu na koji su mikrobi došli puno prije nas, a mi smo se prilagodili životu s njima. Za opasne i teške bolesti razvili smo cjepiva i cijepljenje je najbolji način zaštite od zaraznih bolesti.