(FOTO) U Istri postoji jedno selo sasvim čudnovatog naziva, u njega se ulazi - kroz tunel!

Podno Završja skutrilo se selo čudnovata imena: Štroligi. Osim sličnosti u nazivu koje odjekuje na stara istarska kazivanja o vradžbinama, krsnicima, štrigama i štroligama, nema ama baš nikakve veze s mjestom Štroligarija. Potonje se nalazi kod Karigadora, blizu Brtonigle, i dio je istoimene općine. Štroligi su stiješnjeni između Grožnjana, Oprtlja, Motovuna i, malo južnije, Vižinade. Svojata ih grožnjanska općina.

Između Štroligarije i Štroliga, i Štroliga i svakog sljedećeg mjesta u Istri, postoji još jedna ključna razlika. U Štrolige se ulazi kroz kameniti tunel.

Sjecište putova

Ulazna vrata zapravo su dio dionice željezničke pruge Parenzana (danas biciklistička i pješačka staza) puštene u promet 1902. godine, kada su tom 123 kilometara dugom trasom, do 1935., prometno bili povezani Poreč i Trst. Jedno od brojnih stajališta Parenzane bilo je sagrađeno upravo na prilazu sela Štroligi, na sjecištu putova, s jedne strane onim asfaltiranim koji vodi u Završje, s druge uzbrdicom do mjesta Čirkoti, a treće do zaseoka iz ove naše priče.

Tunelom na Parenzani ulazi se u Štrolige

Ako se prepustite mističnim fabulama i bajkovitom krajoliku Štroliga s kojeg, nije nevažno, puca pogled i na dolinu rijeke Mirne i na vrh Završja (tal. Piemonte d'Istria), dok na vijaduktu odzvanja žuborenje potočića u udolini, onda vas mašta s lakoćom može odvesti u vrijeme kada se vjerovalo da se štriguni sastaju upravo na takvim raskršćima, u gluho doba noći.

Bilo kako bilo, na ovom raskrižju nema kapelice koje su se nekoć gradile da bi obeshrabrile zle sile. Sagrađena je, međutim, navodi se na info ploči na ulazu u Štroligi, jedna od stanica Parenzane, kućica s nadstrešnicom za putnike i kratkim zaustavnim kolosjekom. Potom je na njezinom mjestu sagrađen društveni dom. Danas je to ruševni objekt bez krova, prozora, vrata, obrastao bršljenom, unutrašnjosti ispunjene gustišem i pokojom vrećom smeća. Jedina štrigarija ovdje je ona nekretninska, kakva se prakticira duž čitave Istre. Zgradu 'stara zadruga' kupio je, naime, prije tri godine Ivan Jakovčić, nekadašnji istarski župan, svojedobno europarlamentarac, ex predsjednik IDS-a i otprije dva mjeseca bivši počasni predsjednik te stranke, nakon što je prodao obližnje selo Sv. Juraj. Jakovčić je najavio da će ovaj objekt pretvoriti u istarski muzej vina. Zasad je još ruina. Ispred nje zastanu tek biciklisti koji prate Parenzanu ne bi li se informirali o povijesti ovog dijela nekadašnje željezničke pruge putem edukativne tabele.

Ruinu je kupio Ivan Jakovčić

Jakovčićeva nekretnina još uvijek nije muzej vina, ali je zato postala odlagalište smeća

Do Štroliga danas nije teško doći. GPS navigacijski sustav dovest će vas točno do bivše stanice. Nigdje, međutim, nećete ugledati natpis zaseoka. Nigdje nije zabilježeno da je na korak od Završja postojalo još jedno mjesto.

Zaraslo šikarom

Nakon prolaska kroz dva omanja tunela, put vodi na vijadukt ispod kojeg vodotok Rikava juri prema Mirni. Od pitomog krajolika moguće je ugledati tek jedan stari maslinik. Ostalo zemljište i kuće, izuzev jedne, pojela je priroda. No, i one imaju svojeg vlasnika. Prema podacima iz zemljišnih knjiga, četiri nekretnine s okolnim parcelama kupila je zadarska firma Terraferma.

S vijadukta se uživa u pogledu sa svih strana, uz zvuk žuborenja potoka

Povijesni spisi kažu da je Završje u vrijeme Austrijskog carstva živjelo punim plućima; trgovina je bila na visokim razinama, pa se paralelno s time razvijalo obrtništvo, poljoprivreda i stočarstvo. Za pretpostaviti je da je jednak prosperitet uživao i Štroligi, sada napušteno selo, u potpunosti zaraslo šikarom. Tek ta jedna jedina oku vidljiva kamena kuća, koja stoji uz dva ponosna, gorostasna čempresa, još uvijek ima zidove.

S Parenzane u Štroligama vidi se Završje i njegov kosi toranj

Možda je u Štroligi nekoć živio kakav zli štrigun ili krvožedna štriga od kojeg su seljani iz Završja zazirali, a možda je u tom mjestu netko želio živjeti u samoći pa je dopustio da se zbog znanja o ljekovitim svojstvima autohtonih biljaka njegovo ime pretvori u predaju za neposlušnu djecu prema kojoj je, nikad se ne zna, možda i ovo, sada napušteno selo, dobilo ime. Ako je takav i postojao, više ga nema.

Jedina kuća u selu koja još uvijek ima zidove

Sav život je sada u Završju. Nema tu neke lupe i gungule, tek nekoliko stanovnika, dovoljno da im uz cestu stave ploču s nazivom sela. Zapravo, na zadnjem điru pred ulaz u mjesto dvije su tabele. Doduše, sve je naopačke; prvo je postavljena ona koja označava izlazak iz mjesta, pa onda ona koja upućuje na ulazak. Ova prva je, k tome, polegnuta na tlo, umjesto da je pričvršćena na stup.

U ovo prazničko vrijeme nije ni za očekivati da će se mještani sliti na uske uličice. No, tamo su, nastanjeni u onih nekoliko nerazrušenih kuća. Automobili su im parkirani po prolazima. Pastir i nekoliko koza te dvojica biciklista na Parenzani jedine su žive duše koje su za vrijeme našeg posjeta, na prvi dan nove godine, protumarali krajolikom.

Napuštanjem Štroliga, okreću se leđa i štrigama i štrigunima jer u Završju, mjestu s vlastitim 'tornjem u Pisi', zvoniku nakošenom svojih 40 centimetara prema sjeveru, počinje priča o grčkoj i rimskoj mitologiji te štovanom kaležu.

U Završju nema štriguna, ali ima grčke i rimske mitologije

Cijelo mjesto bilo je, naime, zaštićeno dvostrukim prstenom zidina koje su i dan danas mjestimice vidljive, a kroz koja su, navodi se na info punktovima duž sela, prolazila dvojna gradska vrata. Južna vrata sačuvana su u cijelosti. Sagrađena su u romaničkom stilu u, nagađa se, 12. stoljeću. Obnovljena su 2002. godine.

Posebna je zanimljivost što se iznad vrata, osim grba obitelji Contarini, u čije je vlasništvo nakon 1500 godine dopala gradina, nalazi i reljef iz rimskog doba na kojem se nalaze mitske figure Arijanda, kći kretskog kralja Minosa koja je klupkom niti Tezeja izbavila iz Minotaurovog labirinta, i rimski bog plodnosti zemlje Bahko.

Ruševine su lajtmotiv i Završja, ali to mjesto ipak još uvijek ima stanovnike

Završje ima i jedan slavan kalež koji danas leži u poznatom pariškom muzeju Louvre. Kalež je iz 1476. i djelo Zuanne Frintza. Župnoj ga je crkvi krunice sv. Marije u Završju poklonio Pietro Funes, a krajem 18. stoljeća završio je u kolekciji obitelji Rothschild.