Obilazio je hramove - od uzbekistanskih grobnica do Angkor Wata, najvećeg hrama na svijetu. Partijao na plažama, proslavio novu godinu u Bangkoku, vozio motorinom kroz Vijetnam, Indoneziju, Filipine, pa i onda kad su udarale oluje. Putovao je kroz pustinje i džungle... Živio na plus 50 i na minus 15, živio je je ubrzano, usporeno - kako je ritam zemlje pitao, a najveći je utisak na njega ostavila - Indija
Obilazio je hramove - od uzbekistanskih grobnica do Angkor Wata, najvećeg hrama na svijetu. Partijao na plažama, proslavio novu godinu u Bangkoku, vozio motorinom kroz Vijetnam, Indoneziju, Filipine, pa i onda kad su udarale oluje. Putovao je kroz pustinje i džungle... Živio na plus 50 i na minus 15, živio je je ubrzano, usporeno - kako je ritam zemlje pitao, a najveći je utisak na njega ostavila - Indija
Kako sažeti devet mjeseci putovanja, od Islanda do Kine, u jedan članak? Teško. Izabrati između više od pet tisuća fotografija, dvadesetak - još teže. Znali smo to Nino i ja čim smo sjeli na razgovor na pulskim Giardinima. Sat, dva, tri... i tek smo zagrebali po površini ove avanture života.
Nino Buršić, 30-godišnji Puljanin na svoje je putovanje života krenuo sam i to s Islanda, zemlje vatre i leda. Na put je krenuo krajem kolovoza 2023. godine, s idejom da novu godinu dočeka na Tajlandu, uz kaos slavlja i vatromet. Znao je da će putovati dugo, uz riječi da je obitelji rekao da ga neće biti maksimalno između osam i deset mjeseci.
Kazuje nam da si je u glavi zacrtao i to da mu je posljednja stanica Kina i to je uspio: nakon devet mjeseci putovanja, točnije 26. svibnja, svoju je avanturu simbolično završio na Velikom kineskom zidu. Tu je odlučio stati, a kada je sletio avionom nazad u Europu, u Rim plakao je, priznaje mi, kao malo dijete.
- Pogodila me ogromna količina emocija, ne mogu točno ni opisati što mi se sve motalo po glavi. Nisam htio ostao tamo, nisam htio doma. Izgubio sam osjećaj pripadnosti... veli mi, dodajući kako mu je jasno da je napravio jako velik put i bit će potrebno neko vrijeme da dođe na svoje, da mu se slegne, poput taloga u turskoj kavi, iako sam preferira mokku.
Navodeći da mu je glavni cilj kada putuje nešto doživjeti, imati neku priču iz svake zemlje, pa se na epskom putovanju uspinjao na planine i vulkane, penjao na Himalaje, surfao na Baliju, plivao s kitopsinom, posjetio utočište za slonove, svjedočio, procesu reinkarnacije u Indiji, plovio povijesnom rijekom Mekong, obišao mrežu tunela Cu Chi u Vijetnamu.
Obilazio je hramove - od uzbekistanskih grobnica do Angkor Wata, najvećeg hrama na svijetu. Partijao na plažama, proslavio novu godinu u Bangkoku, vozio motorinom kroz Vijetnam, Indoneziju, Filipine, pa i onda kad su udarale oluje. Putovao je kroz pustinje i džungle... Živio je na plus 50 i na minus 15, živio je je ubrzano, usporeno - kako je ritam zemlje pitao.
- Zvučat će možda čudno, no ja sam ovo svoje putovanje zamislio kada sam imao samo 12-13 godina. Sanjario sam o putovanju na kojem bih obišao dobar dio Azije, na način koji mi je tada bio prihvatljiv, koliko je mozak dopuštao.
Igračka u obliku vlaka, putopisi, dokumentarci, atlasi, National Geografic... to je bilo moje štivo i duboko u sebi znao sam da ću na putovanje života jednom doista i otići, samo je trebalo doći pravo vrijeme za to, veli mi nasmijano Nino.
“Vježbao sam godinama, a samostalno sam krenuo putovati sa 18 godina kad sam izradio putovnicu sa ušteđevinom i otišao na put.”
Na moje prvo pitanje - koliko je zemlja posjetio, iskreno priznaje da ih nije brojao jer mu nije cilj skupljati puke brojeve, voditi statistiku, već doživjeti svaku zemlju koju posjeti, upoznati njenu kulturu, ljude....
Ipak, nagovaram ga da zajedno prebrojimo, kako bih si u glavi posložila itinerer njegova puta.
- Krenuo sam dakle s Islanda, prošao sam cijeli otok i većinom spavao u šatoru gdje mi jak vjetar, kiša i hladnoća nisu dali sna. Priroda me ovdje naprosto oduševila, i mada sam tijekom puta vidio mnoge prirodne ljepote, jedino bih vrhove Himalaje mogao usporediti s oduševljenjem prirodom koji je Island na mene ostavio, veli moj sugovornik.
Nakon Islanda krenuo je kroz Uzbekistan, posjetio Ujedinjenje Arapske Emirate pa stigao do Indije.
Kada je već stisnula zima krenuo je u Nepal. Ovdje je napravio jedan od svojih najveći poduhvata; sam se bez vodiča i šerpi 20 dana penjao do baznog kampa Everesta i nazad, a na početnu točku došao je sa lošim terencem koji je bio prenatrpan lokalcima i teretom.
- Vozili smo se dan i pol, off road, te prelazili brda, doline, rijeke. Nevjerojatno je gdje ti ljudi žive. Kad sam stigao na početak, dočekalo me +30 i majmuni koji se igraju u podnožju Himalaja, prisjeća se.
Pritom je, dodaje, za uspun odabrao teži put zbog ljepote i surovosti, pa je čak tri puta prije negoli se popeo do baznog kampa, na 5364 metara, dosegnuo te visine, pa i više! Kada je stigao do baznog kampa, otišao je još tristotinjak metara više, do Kala Patthara na 5644 metara, što je ujedno bila i najviša točka.
- Neki će se nasmijati na tih 300 metara, ali to je za mene bio veliki napor, cijeli uspon na Himalaju bio je iznimno težak, kako fizički tako i psihički. S druge strane, koliko god mi je bilo teško, uživao sam u svakom koraku. Hodanje po vrhovima na tri, četiri tisuće metara, dok su oko vas vrhovi koji prelaze sedam, osam tisuća metara, gotovo je nadrealno iskustvo, prisjeća se Nino, uspoređujući cijeli uspon s meditacijom.
Da je uspon na Himalaju bio izazovan dovoljno govori priča o njegovoj borbi s visinskom bolesti koja ga je ulovila pri samom kraju (zbog neželjenih nuspojava nije želio uzimati tablete), priče o bočicama vode koje se lede čak i u drvenim sobama ili činjenica da se u 20 dana istuširao samo dvaput.
Nakon silaska s planina, Nino se upućuje u sasvim drugačije okruženje.
Vraća se nazad u Indiju, te prelazi granicu pješke skupa s kravama i slonovima. Kasnije posjećuje Vijetnam, zatim Kambodžu, Tajland, Laos, Singapur, Maleziju, Indoneziju, Filipine, a onda četiri posve drugačije zemlje: Tajvan, Koreju, Japan i na kraju Kinu.
- Trasu sam si ugrubo zacrtao, no s velikom fleksibilnošću jer sam morao računati na stvari koje nisam mogao točno predvidjeti poput izdavanja viza, birokacije koja nije uvijek bila jednostavna, istraživanja novih stvari koje otkriješ usput ili jednostavno želiš uživati gdje jesi.
Znao sam što želim posjetiti i najčešće sam obilazio cijele zemlje, s tim da mi nije bio cilj obići samo glavne turističke atrakcije, već doista ući u svakodnevni život neke zemlje, upoznati kulturu, družiti se s lokalcima, jesti kao oni, putovati kao oni....
Tako sam recimo putovao satima u vlakovima punim Indijaca, spavajući na gornjem metalu za torbe, ispijao čaj na ulicama Indije, jednostavno sjedio na cesti poput njih i upijao svakodnevicu, veli Nino.
Sublimirajući cijeli put doznajemo da je na njemu putovao na sve moguće načine, spavao posvuda; u šatorima, na aerodromima, u hostelima i hotelima, jednostavnim prenoćištima, kućama..., u Indiji nekoliko puta i kod obitelji koje su ga ugostile, na putu jeo sve i svašta, živio kao lokalno stanovništvo.
Iako priznaje da mu je teško odabrati najbolje momente ovako intenzivnog putovanja, najbolja jela ili najbolje destinacije uvjeren je da ga ništa nije moglo iznenaditi više od Indije.
"Iako znaš da te čeka ludilo, opet je ono još veće. Ma možeš do sutra zamišljati.”
To je, veli, zemlja koja je toliko puna suprotnosti, toliko šarena, originalna, različita od svega što je dosad vidio i doživio da ju je zapravo teško opisati.
- Puna mirisa i okusa, najprljavija zemlja s najukusnijom hranom koju sam ikada jeo, zemlja koja šokira, iznenađuje. Zemlja puna razlika koje su teško opisive, u kojoj se mogu doživjeti stvari koje se nigdje drugdje ne mogu desiti. Zemlja je to strahovito bogatih i strahovito siromašnih ljudi, gdje nije čudno zapitati se je li čovjek koji leži gol na cesti pred vama živ ili mrtav, pa čak i bebe!
Zemlja s toliko ljudi da im se ne zna točan broj, da mnogi od njih nemaju ni osnovne dokumente, zemlja u kojoj ste totalno nebitan, a opet im je stalo do vas. Zemlja u kojoj su ljudi ljubazni, toleranti, topli. Niti jednom nisam odsjeo u luksuznom smještaju ili jeo po lijepim, čistim restoranima, kojih na kraju krajeva niti nema mnogo. Spustio sam se maksimalno, jer to je Indija. To sam htio više od svega! priča Nino o ovoj zemlji punoj suprotnosti.
Kao ilustraciju daje nam anegdotu koju je doživio posjećujući najveći slam u Mumbayu i Aziji.
- Riječ je o ogromnom ilegalnom naselju s lošom infrastrukturom koja vlada ne priznaje. Dharavi je najveći slam Azije u kojem živi preko milijun ljudi, a jedna mala tijesna kuća se dijeli na deset glava! Ne moram niti spominjati kakvi uvjeti vladaju, a bome je teško to nekome i dočarati. Zvuči ludo, ali ovdje se nalazi velika proizvodnja tkanine, posuđa i umjetnina koja se kasnije prodaje po gradu, tako da ima posla.
Ljudi su iznenađeni kad te vide i žele s tobom provesti vrijeme, a ja s njima još više, pa se okupi cijelo društvo, a onda ispijamo čaj s mlijekom.
Do slama je, priča nam, sagrađen ogroman, luksuzni neboder.
- Odmah mi je palo na pamet kakav se pogled pruža s njega pa sam molio zaštitara da me pusti na krov. Nakon dugotrajnog nagovaranja na kraju sam završio na ručku sa vlasnikom i projektantom zgrade, snimajući prizore koje doslovce dočaravaju klasne razlike u Indiju koje su za većinu stanovništva nepremostive, prisjeća se.
Ironija je veća jer zaštitar nebodera i sam živi u tom istom slamu.
Vraćajući se često na Indiju, koja ga je nesumnjivo oduševila, prisjeća se da je obilazio najsiromašnije dijelove, sišao u slumove, a jedan od prizora koji će mu vječno ostati urezan u sjećanje jest paljenje pokojnika uz rijeku Ganges dok ljudi uokolo ispijaju čaj, a krave prebiru po pepelu i brste cvijeće koje je obitelj ostavila pokojnicima.
- Ono što sam doživio u Varanasiju sigurno nije nešto s čime bi se svaki prosječan turist mogao nositi, kao i samom zemljom, navodi Nino, dodajući da je ovaj grad za hinduse ono što katolicima predstavlja Rim, ili muslimanima Meka i Medina i na njega je ostavio jak dojam.
Grad se, priča, najviše ističe po mnogobrojnim gatovima, a dva su rezervirana za otvoreno kremiranje.
Ljudi se spaljuju 0-24 sata, 365 dana u godini. Znači non stop! Možete lagano sjesti s ljudima, uzeti čaj i gledati kako se tijela raspadaju na vatri na udaljenosti od jednog metra. Nije za svakoga, naravno. Ne volim smrt, ali svjestan sam od malih nogu da je sve prolazno. Sad sam samo dobio potvrdu na grublji način. Definitivno ću zapamtiti ovaj doživljaj, veli nam.
Ovdje je probao i lokalno piće Bhang Lassi. Zapravo, vrstu legalne droge koja se prakticira za vrijeme hinduističkih festivala ili druženja s prijateljima, a možete je pronaći na ulici. Naravno, gdje drugdje.
Zgnječene listove marihuane miješaju s hranjivom pastom, a zatim ubacuju u jogurt lassi, te dodaju začine.. priča nam, te dodaje da mu taj događaj, iako zanimljiv, nije najbolje sjeo jer efekt traje do 12 sati, no svega je bio svjestan.
- Učinio sam to jer je ta tradicija duboko ukorijenjena u njihovom društvu i povezana s religijom. Na ovom putovanju sam svašta prošao, vidio, isprobao, te nisam imao barijere u glavi, čak i ako je bilo teško “prožvakati”. Želio sam okusiti i isprobati ono što je za te zemlje specifično, veli nam, dodajući da je jeo meduze, aligatore, konjetinu, zmije, crve, kukce, žabe itd.
“Nisam prakticirao našu hranu, što ne znači da je ne volim, dapače. Kao i uvijek, potpuno se isključujem, te stapam sa kulturom gdje se nalazim”.
- Najčudnije jelo koje sam probao je balut, veli te objašnjava da je riječ o oplođenom pačjem jajetu koje se kuha kada se u njemu već razvio embrio, a koje se često konzumira na Filipinima, Kambodži i Vijetnamu. Iako izgleda grozno, priznaja da je fino i ukusno, a stanovništvo ga jede jer je puno proteina.
Također, isprobao je najskuplju kavu na svijetu čija zrna prolaze kroz probavni trakt životinje slične mački.
- Kava nema goričinu, u tome je caka, ali osobno je nebi konzumirao svaki dan, pa čak i da sam bogataš. Volim kad me presječe gorčina kave, kao i pušače cigareta, veli.
Naglašava kao na svom Facebooku/Instagramu - koji su bili platforma da dođem do većeg broja ljudi koji su pratili putovanje - nije uljepšavao stvari. Pisao je o lijepim, manje lijepim, ali i ružnim stvarima koje je doživio.
Putovanja, smatra, nisu i ne moraju biti savršena, već splet različitih doživljaja i okolnosti.
- Moji postovi nisu bili savršene razglednice za neko mjesto, niti sam očekivao da će posvuda biti idealno, navodi nam i kao primjere za to daje Osaku koja predstavlja onu stranu Japana koji se ne prikazuje na televiziji i desetljećima servira društvu: pijani ljudi, igraonice, lutrija, smeće i prostitucija, no ipak organizirano, radišno i pristojno kad to treba biti. Zna se gdje je granica i poštovanje.
"Osaka je ludnica! Ili pak razvikani Bali."
- Naravno da je Bali lijep, ali nije onakav kakvim ga ljudi doživljavaju. Bali nisu savršene pješčane plaže. Bali je otok koji grca u prekobrojnom turizmu, a zbog toga se doseljava i mnogo ljudi iz ostatka zemlje zbog posla. Isto tako, to je otok na kojem vas lokalni šerifi tjeraju da platite stvari koje su inače besplatne, u kojem vam na svakom koraku pokušavaju izbiti još koju novčanicu iz džepa, u kojem caruje taxi mafija i to na razini da vas ponekad okruže autima i skuterima.
To nisu stvari o kojima se priča, no to je realnost koju sam doživio. Dožive iste stvari i drugi putnici, pretpostavljam.. iako mnogi ostanu razočarani, i dalje na društvene mreže postave tek nekoliko savršenih slika Balija, veli nam Nino smatrajući da će se ovakav turizam vrlo brzo obiti lokalcima o glavu.
Na pitanje je li imao neugodnih iskustava na putu Nino navodi da nije imao jako ružnih iskustava, barem ih on nije tako doživio, ali sve ovisi od osobe i njene percepcije.
- Jedino su me u Jakarti zaskočili kada su mi pokušali ukrasti mobitel na silu. Nisu mi ga uspjeli iščupati iz ruku, bila je velika borba, visio sam na jednoj nozi i skoro pao na prometnu cestu....
Kasnije sam saznao da sam zapravo imao vrašku sreću, jer inače pripadnici lokalnih bandi na motociklima često žrtvu ubodu nožem kako bi automatski ispustila mobitel ili torbu, veli moj sugovornik, napominjući da je to jedan od rijetkih gradova koji ga je poprilično negativno dojmio jer je siv, težak i osjeća se nesigurnost (bez obzira na njegov slučaj), a turisti su u njemu iznimno rijetki.
Kako veli, prošao je puno ludih gradova, no ovaj mu je bio "baš zeznut".
Uz riječi da čovjeka svugdje može zadesiti neka nesreća, pa čak i kada se najmanje nada, prepričava nam epizodu kada je stradao od - lopte za kriket.
- Putovao sam svakako, penjao se na Himalaju, obilazio slamove, a onda sam stradao od kriket lopte. Gledajući utakmicu jedan od igrača nespretno je naciljao i lopta me pogodila direktno u stopalo. U sekundi je poplavio, danima sam šepao i to je jedino što me donekle usporilo, smije se.
Udubiti se u neku zemlju, pokušati neko vrijeme živjeti kao njezini stanovnici, to mu je cilj, veli Nino. Zato i voli putovati sam ga onda nitko ne ograničava.
- Ljudi koje sretnem po putu, i s kojima možda podijelim koji kilometar, postanu dio tog doživljaja, veli nam Nino.
Tako se prisjeća i svih onih koje je upoznao na ovom putu ili pak na ranijim putovanjima pa im se javio kada je bio u njihovoj zemlji. Poput primjerice Korejca kojeg je upoznao na Camino de Santiago.
- Povremeno smo hodali zajedno i suretali se te prevalili 900 kilometara da dođemo do konačnog cilja. Bilo je to prije dvije godine, a zanimljivo je da smo se ponovo sreli u njegovoj zemlji točno na isti dan, datum kao u Španjolskoj. Nevjerojatno!, oduševljeno nam prepričava Buršić, koristeći priliku da se zahvali svima koji su mu na putovanju pomogli, na raznorazne načine.
Prisjećajući se samo dijela avantura, od kojih smo prenijeli tek djelić, Nino na kraju priznaje; u devet je mjeseci proživio više nego za dva života, minimalno. I još mu nije dosta, ali zadovoljio je dio duše.
- Tjeram sada sam sebe da ne razmišljam naprijed, mada mi mozak i dalje radi sto na sat, a tijelo traži put. Želim da mi se ove emocije, doživljaji slegnu. Ponekad mi se čini kao da nas je dvoje, jedan je Nino ovaj ovdje, u Puli, koji prepričava doživljaje prijateljima na kavi, a drugi je Nino i dalje tamo negdje, ni sam više ne zna gdje je.
Ništa mi nije falilo, živio sam filmski. Nikad nisam sumnjao u ovo putovanje i da je to prava stvar koju sam trebao učiniti, ali konačan odgovor dobio sam na Himalajama gdje sam prvi put sanjao da se vraćam kući. No povratak nisam doživio kao ugodno iskustvo, već kao neku noću moru. Probudio sam se u znoju i smirio tek kada sam shvatio da nisam u svom krevetu, da sam na svom putu. Da stvar bude bolja, san se kasnije ponovio barem šest puta tijekom putovanja.
To je nešto što je bilo u meni, što mi je bilo na duši. Nekad je bilo teško, no ja volim težinu. Samo sam pičio naprijed i danas, kada pogledam unazad, sretan sam i zadovoljan, ne žalim niti sekunde, ništa, zaključuje ovaj mladi avanturist.
Na pitanje hoće li svoje avanture pretočiti u knjigu, predavanje ili izložbu veli kako su to realne mogućnosti koje se otvaraju, te da ima upita, ali osjeća kako još nije došlo vrijeme za to, niti mu je prioritet.
Gotovo 39.000 objekata u Kagoshimi ostalo je bez električne energije, dok je na Okinawi pogođeno nešto više od 12.000 objekata. Japanske domaće zrakoplovne kompanije ANA i Japan Airlines otkazale su letove prema Okinawi i iz nje
Sutra pišemo i o toplinskom valu, koji nikako da stane te kako suša utječe na poljoprivredu u Istri. PItamo se i - ima li dovoljno vode za sve?
Rok za prijavu je 1. rujna, a odluka o dobitnicima objaviti će se 15. rujna. Dobitnik će biti odabran na temelju školskog uspjeha, socio-ekonomskog statusa i motivacijskog eseja koji mora imati najviše dvije stranice.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
