GIANNI BONASSIN: 'Motika će ti uvijek više pomoći od banke. Najveća inspiracija dolazi mi dok kosim, samo zaboravim uzet diktafon da snimim te stihove...Mozak je miran na traktoru. Stres mi ne treba'

Razgovarao Matijas KOZIĆ

Jedan od dva frontmena benda Popeye je Gianni Bonassin, znan je kao Gianne. Osim što je godinama bio prepoznatljivi vokal nu metal benda Popeye, glumio je i u dva filma, u "Pulskoj Vezi" i "Zmajevoj oštrici", od malih se nogu bavi poljoprivredom na obiteljskom imanju nadomak Vodnjana.

Pišući nedavno reportažu o Vodnjanu, prisjetio sam se Popeyeve pjesme EUrupa. Ponukalo me to da vidim što Gianni danas radi, kako gleda na svijet oko sebe i što planira u budućnosti. Prisjetimo se prvo benda Popeye.

Osnovani su 2000. godine, a 2003. godine, izdaju album prvijenac Domaći benzin za kojeg su dobili nagradu Hrvatske glazbene unije. Potom su 2009. snimili album Cijena slobode. Iako na meti kritike zbog svojih kritičnih tekstova, njihovi koncerti  isijavali su energijom i karizmom.

Poznati po svojim energičnim nastupima, koncertnu su binu dijelili su s grupama poput Asian Dub Fondation, Korn, Alice in Chains i Sepultura. Održali su više od stotinu nastupa, a njihovi glazbeni spotovi puštali su se u glazbenoj emisiji Hit depo. Njihov zvuk je nu-metal i rap core te crossover. Dakle, oni su svojim rap stihovima dodali žestoki distorzirani ton kao podlogu i to sve začinili istarskim štihom. Članovi su se kroz vrijeme mijenjali i svaki je od njih je bendu davao svoj šarm. Gianni je svakako jedan od zanimljivih sugovornika s kojom se može razgovarati o raznim temama i to, naravno, sve kroz smijeh i šalu.

Krenuo sam autom prema Vodnjanštini gdje je, između ostalog, crkva Svete Foške, poznata po pričama o Zmajevim linijama i visokoj orgonskoj energiji. Brzo sam stigao u mali pitoreskni grad Vodnjan koji je okrenut zapadnoj obali Istre.

U njemu je crkva Svetoga Blaža, poznata ne samo po tome što ima najviši toranj u Istri, nego i po tome jer je u njoj smještena poznata zbirka sakralne umjetnosti i mumificirana tijela svetaca.

Ok, Zmajeve linije, mumificirana tijela svetaca...Već sve zvuči kao metal. Stigao sam na vodnjansku placu gdje me dočekao Gianni Bonassin. Ekscentričan kakav je, pitao me ako bih ga odbacio do Marčane "jer delo vajk čeka." Morao je ići nešto izmjeriti do kuće za odmor od prijatelja. Meni se činilo odlično, da uz vožnju malo proćaskamo. Krenuli smo put Marčane.

Šta konkretno radiš, radiš sa zemljom?

- Bavim se svime po malo.

Žena, dica?

- Mala mi ima sad u drugom mjesecu 17 lit uskoro.

Kako gledaš na današnju političku situaciju?  Kako si gledao na to kao mlađi, dok si bio u Popeyima koji su utjelovljavali bunt i kako gledaš danas?

- Danas najviše pratim politiku preko fejsa, isključio sam sve portale koji su se dali isključiti i pokušavam pratiti sve manje jer to sve manje ima smisla. To jest, nikada ga nije niti imalo. To oduzima čovjeku puno energije. Grizeš se. Nemaš ništa od toga. Sve ide dalje. Nekad, bio sam mlađi, imao sam više energije za bacat. Za bacit u vatru praktički. Imaš onu našu pjesmu Vrijeđam, koja je isključivo napisana gledajući plakat velikog doktora Ive Sanadera. Ja sam vidio onu njegovu predivnu facu i svako slovo u toj pjesmi je posvećeno njemu, više manje. Sve u svemu, svi sve znamo. I znamo da se neće ništa promijeniti. Živimo u nadi da će se čovječanstvo poboljšati, ali...druga Tita više nema, socijalizma nema, kapitalizam nastupa. Vrijednosti više ne postoje. Postoji samo "mazni, napravi lovu na koji god način." Kapitalizam nije prijatelj čovjeka. Svi navijaju za taj kapitalizam, ali u tome uživaju samo određeni.

Par posto tih ljudi?

- Par posto tih ljudi koji time upravljaju, a zašto mi kao ovce navijamo za to, za svog neprijatelja, neće mi nikada biti jasno. Čovjek nikad nije imao manje love, i zato se sve gleda matematički na sve. Nemaš dovoljno ni za osnovu, a kamoli za dušu, za se malo raširiti opustit.

Kad si pisao pjesme, to ti je bio  ispušni ventil?

- Je, bio je i ispušni i uspušni. Lijepo je bilo. Ispucavali smo se.

Napišeš sad neku stvar?

- Pisucka se nešto sitno, ne tako intenzivno.

Mislite se skupiti opet jedan dan?

- Ne bi mogao odgovoriti. Čujemo se tu i tamo. Odradiš taj roštilj nakon godinu dvije I onda se dogovaraš. Ali vrijeme leti. Svatko ima obaveze. Teško se skupiti. Nekad si bježao od svijeta. Od obaveza, od staraca od familije. Uvijek si neki klinac bježao. I našao bi se s bandom u Rojcu kao mjestu sastajanja.  Sad bježiš sve manje i nejdeš se sastajat nigdje. U standbyu smo, svi smo za ali ne žurimo nigdje.

Pjesma Eurupa je kao da ste "skinuli" današnjicu...

- Nismo mi predviđali ništa, samo je trebalo oči otvoriti. Sve je isto. Stanje se kod nas ne poboljšava. Sve je gore i gore. U devedesetima se živjelo bolje nego dan danas.

Što znači refren "Vukovi ne umiru sami"?

- To smo se sprdali na refren Borisa Novkovića koji je napravio pjesmu za Doru ili  nešto, katastrofa živa. Zezali smo se. Refren je otpjevan sa smijehom. Stvar je nažalost istinita i bit će još dugo.

Sjećam se jednom, sjedili smo u prostoriji od Mad Face-a u Rojcu... bio si rekao, u "delu je spas".

- Šta će te spasiti ako ne delo i zemlja i priroda, ako imaš tu mogućnost i ako ti je to ok. Problem je u očekivanjima kada si klinac i kada si sebi zacrtao da ideš ostvarivati neke planove koje ćeš ovisno o ambicijama ostvariti ili ne. To su ti problemi. I onda pomalo odrasteš i ako imaš se di maknut...U ulikama sam se pronašao.

Imaš neki brend za maslinovo ulje koje radiš, koja je cijena?

- Nisam ja za brendove. Za turiste je skuplje je..ga, a za nas jeftinije. Ove godine je više ulja nego prošle godine koja je bila katastrofa. Ej,  ovdje ćemo ići lijevo...

Stigli smo do Marčane. Došli smo do spokojne istarske kuće za odmor na osami kod koje je trebalo uzeti mjere za neka vratašca.  Gianni je izmjerio što treba. Malo smo popričali bez diktafona i krenuli prema Vodnjanu da na brzaka riješi neku papirologiju.

Ča ćeš delat poslije intervjua?

- Ma tata bi da idemo u šumu da me on gleda kako ja pilim drva. Ružno je vrijeme, a znojit se po hladnoćama nije dobro. Drvi je. Hladno nije. I morat će se on dosađivat' jer si mu i ti poremetio planove. 

Evo malo sam te izvukao danas?

- Nisi puno, ali ajde jesi malo. Danas sam uzeo mjere, sredio papirologiju. Mogao bi kratko ić pilit drva. Treba svašta po malo. Možda odem sijat žito za kravice.

Znači bit će mlika?

- Bit će nešto, za osobne potrebe.

Vratili smo se na trg gdje  je započela cijela ova priča. Gianni je na brzaka otišao po neki papir. Potom smo se zaputili prema njegovoj kući malo van Vodnjana. 

Kako ti se čini današnja mladež, što bi im poručio?

- Možda su počeli neki tračci nade. U zadnjih godinu dvije, barem sam primjetio ako ništa drugo, da se više oblače ko u devedesetima. Pomalo odlaze te mrkva hlače u povijest, haha, ali vratit će se one kad tad majku im, haha.

Koja je razlika devedesetih i danas? Možda mentalitet?

- Devedesetih je čovjek živio u nadi da će sve bit bolje. Jer smo se  riješili velikog komunističog terora i došla je nada demokracije. Ali ništa od ničega. Fermaj se tu...

Stigli smo autom do Giannijeve obiteljske kuće. Dočekala su nas tri psića. Oko kuće maslinici, a malo ispod ima još zemlje gdje je Gianni zasadio svoje nove masline. Osim ulja, ima i druge planove i snove u poljoprivredi. Pričekao sam ga da nastavimo priču dalje i "ganjamo" đir po šumici i po novom masliniku. 

Kakvi su ti planovi s ovim terenom dole?

- Zasadio bi tartuf. Ali što god da radiš u južnoj Istri, nedostaje vode. Ali kad kažem tati da bi sadio tartufe i mikorizirane lješnjake, digne mu se kosa na glavi, ali u roku od par godina mogao bi to realizirati.

Si sretan čovjek?

- Ne treba ti puno za sreću. Samo se makneš iz urbanih sredina gdje imaš malo mjesta. Izađem ovdje vani, mogu biti cijeli dan, a tu sam mislio i raditi med. Nema vode, nema meda. Voda je veliki problem u južnoj Istri.

Koje bi bilo rješenje za vodu u južnoj Istri?

- Treba političke volje. Mirna i Raša idu u more. Napraviš malu branu na kraju i svu tu vodu s jednom cijevi pumpaš šalješ di god treba. Mi ne možemo riješiti problem suše u 2023. godini, a ljudi idu na mjesec, a voda nam se pritom slijeva u more.

Voliš jahat?

- Volim bit jahan, haha. Jednom mi je Zoki Mikletić iz Fažane, danas je u Briselu radi za Al Jazeeru, s kojim smo snimali Zmajevu oštricu i Pulsku vezu, rekao da ga odvedem negdje da se malo odmori. Odveo sam ga na jahanje dvanaest kilometra. Bili smo na kraju jako umorni...ali tada sam projahao. Jednom me taman zvao frend Marko, ako bi išli s konjima do Učke. Ja pitam ako bi išao tko još, taman smo brali ulike. I naravno svi kažu idu a nitko uopće nije jahao do sada. Prije Učke,  smo se organizirali i išli probat konje. Spidone je bio najjači. Ja sam bio ispred, okrenem i vidim, nema Spidijana konju. Međutim, kralj se opet vratio na konja. Na kraju nismo išli na Učku. Trebalo bi pet ili šest dana odraditi jahanje po Istri. Prelijepo je.

Imaš kakvu anegdotu iz benda?

- Put je bio najzanimljiviji. Kad biš krenuo bi zamišljao kako će biti. Kad biš se vratio smijao bi se kako je bilo ili nije bilo. Dobro društvo i smijeh. Mrlja bi mogao pričat danima bez da stane. To su bile pišade. Smijeh i zezancija. Ozbiljnost je bila samo u svirci i svako je davao sto posto sebe. Dečki su svirali k'o sotone. Mi nismo nešto zarađivali, jedva bi se pokrili, bolio nas je k...c. Voljeli smo se jako, ali smo se i svađali. Klubovi su bili puni, banda je pjevala pjesme. Na kraju se dogodila se pauzica, ovaj je završio unutra. Ali nije to bilo presudno. I na kraju je puklo sve skupa.

A neka negativna iskustva?

- Jedanput u Dubrovniku u Orlandu, kojeg su izgleda držali neki Srbi. Usred koncerta krenula je fajta. Izbacili su ljude van. Klinci su se vani derali: vi Popeye izađite da feštamo, vi srbi da vas ubijemo. U  Zagrebu smo jednom nakon koncerta išli do pekare. Kažem dajte mi jedan panin, On je rekao da nema panin, nego pecivo. Onda sam ga pitao kvarat kruha, a on je rekao da ima samo četvrt kruha. Mrlja je onda uletio u pekaru i smijao se tipu u facu pet minuta. Na kraju smo dobili hranu, a tip je vikao da će dat otkaz.

Kakav ti je bio odnos s publikom? Publika nekad reagira više, nekad manje...

- Publika je dobro reagirala. Ja nisam imao toliko odnos sa publikom. Za otpjevat ti treba zraka. Kolega je počeo sve manje uletavat, pa me to živciralo. Bio bi zadihan. Onda bi ja gledao gore dole, mislili bi ljudi kao tip je lud kad ono meni fali zraka. Zabranio sam i dimne mašine, banda dole čadi po tri cigare odjednom. Te stvari umaraju. Na primjer, na koncertu Toola je zabranjeno pušenje. U hali su Alpe. Svjež zrak. A ovdje ne bi htijeli isključiti niti dim mašinu. Isključi mi to, ne šalim se uopće.

Ti nedostaje rock 'n' roll-a?

- Sve je ovo rock 'n' roll. Uvijek radim što drugi neće, samo u to doba sam radio neke stvari što neki drugi klinci nisu i onda još muzika. Odrastao sam u poljoprivredi. To mi nije teško, nego mi je urođeno i zadovoljstvo mi je. 

Ali bilo bi dobro ispuhat se opet na koncertu, šta kažeš?

- Meni najveća inspiracija dolazi dok kosim, samo zaboravim uzet diktafon da snimim te stihove...Mozak je miran na traktoru, opuštajuće je. Stres mi ne treba.

Što bi poručio svitu?

- Sve znamo. Digneš srednji prst. Pošalješ ga u 3 p.m. Jedini svit koji možeš promijeniti je svoj svit. Svit oko tebe će ostati kakav je, pokvaren i zli. Jedino svoj možeš promijeniti i nije to lako. Puno je tu dela. Budite sebični ali ne previše. Ko' je altruista neka gleda više malo sebe, a ko gleda previše sebe neka se skine malo sa ku...a.

I za kraj? 

- Treba izgoriti i ispucati interne demone koje imaš u duši da bi se smirio. Moraš to proć da bi se vratio nazad ako imaš di. Nije svatko za Ćićariju, za poljoprivredu. Svatko si nešto od života napravi. Sela umiru, a štale se pretvaraju u kuće za odmor. Banda koja je u gradu bi živjela na selu i stvarala nešto svoje i jela svoju hranu. A ovi koji su na selu više im se neda, sve se "bazenizira" i pretvara u vile za odmor. Što je sasvim ok, ali treba napraviti novu štalicu sa strane kako bi i „bazeni i pršut živili u simbiozi." Oni iz urbanih sredina sanjaju o našem vrtu koji je naporan, dok ti živiš san ljudi iz urbanih sredina, a neda ti se. Već imamo sve, a želimo nešto što vrijedi manje od toga što imamo jer te mediji intoksiciraju. Ne postoji ljepše mjesto od Istre. Imaš more, orade, brancine, dentale, šampjere, rakove, školjke, škampe... Imamo maslinovo ulje poznato od doba Rima, imamo tartufe i imamo istarski pršut i ombolo i kobasice. I što meni treba više u životu. Američki san? Ne, to mi ne treba. Samo se smiriš i organiziraš si dušu i uživaš u životu. Zapamti da će ti motika uvijek više pomoći od banke.